Forum Klix.ba

Pojam (jugo)slavenstvo neologizam je njemačkog podrijetla (Slawentum), što asocira na tvorbeno i značenjski usporedivi njemački pojam Deutschtum, stvoren oko 1770. godine, u pokretu Sturm und Drang, tj. u formativnom razdoblju modernog njemačkog nacionalizma. Johann Gottfried Herder (Mohrungen, 25. avgust 1744 – Weimar, 18. decembar 1803), kontemplirajući o odnosu mišljenja i jezika, razvio je pojmove narodnoga genija i narodnog jezika, odnosno utemeljio romantičarsku koncepciju nacije. U svojoj filozofiji povijesti čovječanstva visoko je vrednovao budućnost slavenstva, a kako je inače bio jedan od vodećih njemačkih/europskih mislilaca koji su razvijali koncept Kulturnation, tj. model filološko-literarne konstrukcije nacija („narodnih preporoda“), inače je nezaobilazan u bilo kakvu pokušaju razumijevanja procesa nacionalnih integracija većine (južno)slavenskih nacija. Bio je tim važniji što je implicirao kasnije uvelike izgrađivana načela slavenske uzajamnosti i sveslavenstva. Ján Kollár (Mošovce, 29. jul 1793 – Beč, 24. januar 1852) razvio je ta načela, koja su u cijelome slavenskom svijetu – a naročito južnoslavenskom – imala velik utjecaj (Über die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stämmen und Mundarten der slawischen Nation /O književnoj uzajamnosti različitih plemena i narječja slavenske nacije (1837)/.

Međutim, nacije, shvaćene primarno kao suveren narod, u „dugom XIX stoljeću“ već su nakon Francuske revolucije 1789. godine postajale povijesni akteri koji su „totalizirali“ iskustvo narodne prošlosti, narodnu sadašnjost i budućnost, pa je tako i (jugo)slavenstvo, izvorno kao fenomen južnoslavenske uzajamnosti, pojmovno stubokom mijenjalo svoja značenja u različitim nacionalnim tradicijama. S tog stajališta, (jugo)slavenstvo ne može biti analitički pojam, ali mora biti predmet analize, i to u svim svojim distinktivnim, konkretnohistorijskim očitovanjima, što znači i kao ideologem.

Iako Duden sada Slawentum tumači kao „Wesen und Kultur der Slawen“, a Deutschtum kao „1. Gesamtheit der für die Deutschen typischen Lebensäußerungen; deutsche Wesenart; 2. Zugehörigkeit zum deutschen Volk; 3. Gesamtheit der deutschen Volksgruppen im Ausland“, ove su definicije za povjesničara „arheološke“, jer tek redukcionistički prate značenjske pomake obaju pojmova od XVIII do XX stoljeća. Zadaća je povjesničara izvoditi značenja iz teksta i konteksta. S tim u vezi, najprije treba nešto reći o južnoslavenskom kontekstu jugoslavenstva u transepohalnom obzorj

Jugoslavenstvo je u osnovi bilo jedini pokušaj da se endogenim procesima, „odozdo“, dakle među Južnim Slavenima u srednjo-jugoistočnoj Europi izađe iz (sub)regionalnih logika opstanka na periferijama imperijalnih poredaka, da se konstituiranjem višestruko složene državne zajednice svima zajamči bolja budućnost, prema mjeri vlastitih potreba. Međutim, takva idealtipskog jugoslavenstva, dakako, nikada nije bilo. Nije ga ni moglo biti, jer su dinamike međuovisnih promjena „izvana“ i „iznutra“ sprečavale sve nacije pojedinačno u srednjoj i jugoistočnoj Europi u razvoju. Bile su prisiljene izdvajati velike dijelove svojih potencijala za oružane snage ili policijske efektive zbog sporova ili sukoba unutar vlastitih granica ili sa susjedima, u miru ili u ratu. Ponavljamo, jugoslavenstvo kao alternativa dobilo je svoju prvu šansu tek kad su se u Prvom svjetskom ratu raspali imperiji koji su u spomenutom prostoru imali hegemonijalni status u dugom vremenskom trajanju. No, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca međunarodno su legitimirale sile pobjednice u ratu koje s njome nisu graničile (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska), a ona koja jest (Italija) bila je istovremeno najveća vanjska opasnost za sam međunarodni opstanak jugoslavenske države. K tome, donekle s izuzetkom Grčke, nije bilo nijedne susjedne države s kojom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije imalo otvorene ili prikrivene teritorijalne sporove. Dakle, jugoslavenska alternativa u srednjo-jugoistočnoj Europi u ishodištu nije mogla izbjeći periferijalizacijske efekte, u biti upravo onakve radi kojih je i bila stvorena.

Connaisseur Karlin wrote:

Pojam (jugo)slavenstvo neologizam je njemačkog podrijetla (Slawentum), što asocira na tvorbeno i značenjski usporedivi njemački pojam Deutschtum, stvoren oko 1770. godine, u pokretu Sturm und Drang, tj. u formativnom razdoblju modernog njemačkog nacionalizma. Johann Gottfried Herder (Mohrungen, 25. avgust 1744 – Weimar, 18. decembar 1803), kontemplirajući o odnosu mišljenja i jezika, razvio je pojmove narodnoga genija i narodnog jezika, odnosno utemeljio romantičarsku koncepciju nacije. U svojoj filozofiji povijesti čovječanstva visoko je vrednovao budućnost slavenstva, a kako je inače bio jedan od vodećih njemačkih/europskih mislilaca koji su razvijali koncept Kulturnation, tj. model filološko-literarne konstrukcije nacija („narodnih preporoda“), inače je nezaobilazan u bilo kakvu pokušaju razumijevanja procesa nacionalnih integracija većine (južno)slavenskih nacija. Bio je tim važniji što je implicirao kasnije uvelike izgrađivana načela slavenske uzajamnosti i sveslavenstva. Ján Kollár (Mošovce, 29. jul 1793 – Beč, 24. januar 1852) razvio je ta načela, koja su u cijelome slavenskom svijetu – a naročito južnoslavenskom – imala velik utjecaj (Über die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stämmen und Mundarten der slawischen Nation /O književnoj uzajamnosti različitih plemena i narječja slavenske nacije (1837)/.

Međutim, nacije, shvaćene primarno kao suveren narod, u „dugom XIX stoljeću“ već su nakon Francuske revolucije 1789. godine postajale povijesni akteri koji su „totalizirali“ iskustvo narodne prošlosti, narodnu sadašnjost i budućnost, pa je tako i (jugo)slavenstvo, izvorno kao fenomen južnoslavenske uzajamnosti, pojmovno stubokom mijenjalo svoja značenja u različitim nacionalnim tradicijama. S tog stajališta, (jugo)slavenstvo ne može biti analitički pojam, ali mora biti predmet analize, i to u svim svojim distinktivnim, konkretnohistorijskim očitovanjima, što znači i kao ideologem.

Iako Duden sada Slawentum tumači kao „Wesen und Kultur der Slawen“, a Deutschtum kao „1. Gesamtheit der für die Deutschen typischen Lebensäußerungen; deutsche Wesenart; 2. Zugehörigkeit zum deutschen Volk; 3. Gesamtheit der deutschen Volksgruppen im Ausland“, ove su definicije za povjesničara „arheološke“, jer tek redukcionistički prate značenjske pomake obaju pojmova od XVIII do XX stoljeća. Zadaća je povjesničara izvoditi značenja iz teksta i konteksta. S tim u vezi, najprije treba nešto reći o južnoslavenskom kontekstu jugoslavenstva u transepohalnom obzorj

Jugoslavenstvo je u osnovi bilo jedini pokušaj da se endogenim procesima, „odozdo“, dakle među Južnim Slavenima u srednjo-jugoistočnoj Europi izađe iz (sub)regionalnih logika opstanka na periferijama imperijalnih poredaka, da se konstituiranjem višestruko složene državne zajednice svima zajamči bolja budućnost, prema mjeri vlastitih potreba. Međutim, takva idealtipskog jugoslavenstva, dakako, nikada nije bilo. Nije ga ni moglo biti, jer su dinamike međuovisnih promjena „izvana“ i „iznutra“ sprečavale sve nacije pojedinačno u srednjoj i jugoistočnoj Europi u razvoju. Bile su prisiljene izdvajati velike dijelove svojih potencijala za oružane snage ili policijske efektive zbog sporova ili sukoba unutar vlastitih granica ili sa susjedima, u miru ili u ratu. Ponavljamo, jugoslavenstvo kao alternativa dobilo je svoju prvu šansu tek kad su se u Prvom svjetskom ratu raspali imperiji koji su u spomenutom prostoru imali hegemonijalni status u dugom vremenskom trajanju. No, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca međunarodno su legitimirale sile pobjednice u ratu koje s njome nisu graničile (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska), a ona koja jest (Italija) bila je istovremeno najveća vanjska opasnost za sam međunarodni opstanak jugoslavenske države. K tome, donekle s izuzetkom Grčke, nije bilo nijedne susjedne države s kojom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije imalo otvorene ili prikrivene teritorijalne sporove. Dakle, jugoslavenska alternativa u srednjo-jugoistočnoj Europi u ishodištu nije mogla izbjeći periferijalizacijske efekte, u biti upravo onakve radi kojih je i bila stvorena.

hAZNADAR wrote:Jugoslovenstvo , bilo u deklarisanom ili konvertonavnom obliku je u dobroj mjeri razlog padanja ljevice i razlog sto ljevica ne moze ici naprijed. Kao preteski ruksak na ledjima pa izvoli se takmici sa tim ruksakom.

Kako kod politicara - tako kod biraca koji u kandidatima ocekuju jugoslovenske standarde.

Connaisseur Karlin wrote:Koji su politicki jugoslovenski standardi? Ko danas ocekuje doticni standrad

madner wrote:Nasljednici danas jedino demonizacijom tog perioda mogu opravdati svoj. Pa se svojski trude.

piupiu wrote:

Connaisseur Karlin wrote:Koji su politicki jugoslovenski standardi? Ko danas ocekuje doticni standrad

Jedan od njih je da očekuju da im partije otvaraju fabrike i radna mjesta. Čak se i kampanje vrte oko vrlo konkretnih brojeva radnih mjesta, kao da se radi o ekonomskim programima KPJ, a ne o političkim strankama jedne (kvazi)kapitalističke i (kvazi)demokratske zemlje.

piupiu wrote:

Connaisseur Karlin wrote:Koji su politicki jugoslovenski standardi? Ko danas ocekuje doticni standrad

Jedan od njih je da očekuju da im partije otvaraju fabrike i radna mjesta. Čak se i kampanje vrte oko vrlo konkretnih brojeva radnih mjesta, kao da se radi o ekonomskim programima KPJ, a ne o političkim strankama jedne (kvazi)kapitalističke i (kvazi)demokratske zemlje.

madner wrote:Nasljednici danas jedino demonizacijom tog perioda mogu opravdati svoj. Pa se svojski trude.

madner wrote:Bez ljutne ali kvalifikacije tako slabasnog logicko analitickog sklopa su bezvrijedne.

madner wrote:Zapravo jesu, opet ni jednostavnu recenicu nisi shvatila. Vrijednost izjave 0.002 m.

insomnia78 wrote:

piupiu wrote:

Connaisseur Karlin wrote:Koji su politicki jugoslovenski standardi? Ko danas ocekuje doticni standrad

Jedan od njih je da očekuju da im partije otvaraju fabrike i radna mjesta. Čak se i kampanje vrte oko vrlo konkretnih brojeva radnih mjesta, kao da se radi o ekonomskim programima KPJ, a ne o političkim strankama jedne (kvazi)kapitalističke i (kvazi)demokratske zemlje.

I vani se kampanje itekako zasnivaju na prici o zaposljavanju i radnim mjestima.

Connaisseur Karlin wrote:

piupiu wrote:

Connaisseur Karlin wrote:Koji su politicki jugoslovenski standardi? Ko danas ocekuje doticni standrad

Jedan od njih je da očekuju da im partije otvaraju fabrike i radna mjesta. Čak se i kampanje vrte oko vrlo konkretnih brojeva radnih mjesta, kao da se radi o ekonomskim programima KPJ, a ne o političkim strankama jedne (kvazi)kapitalističke i (kvazi)demokratske zemlje.

prica o radnim mejstima od strane svih iz razlicitih politicih sistema je identicna

piupiu wrote:

Connaisseur Karlin wrote:

piupiu wrote:
Jedan od njih je da očekuju da im partije otvaraju fabrike i radna mjesta. Čak se i kampanje vrte oko vrlo konkretnih brojeva radnih mjesta, kao da se radi o ekonomskim programima KPJ, a ne o političkim strankama jedne (kvazi)kapitalističke i (kvazi)demokratske zemlje.

prica o radnim mejstima od strane svih iz razlicitih politicih sistema je identicna

Govorim o očekivanju ljudi da im država stvori posao, što je čista odlika sistemskog iskustva. Nisam sigurna da u Americi, Australiji, Singapuru ljudi očekuju od države da im otvara fabrike... čak i kada najavljuju velike infrastrukturne projekte u koje ulažu, te države nikome ne obećavaju konkretne brojeve radnih mjesta, jer ih ne prave one - nego privatni sektor. Dakle, ti danas imaš jednog Bakira koji u jednoj divljoj kvazikapitalisitičkoj državi obećava 100,000 radnih mjesta koja ne može otvoriti. Nezaposlenost se ne smanjuje vladinim otvaranjem radnih mjesta, već ulaganjem u infrastrukturu, ekonomskim poticajima i politikom... i s druge strane imaš narod koji i nakon 25 godina konstatno živi u uvjerenju da je država ta koja treba otvarati fabrike.

Connaisseur Karlin wrote:

piupiu wrote:
Govorim o očekivanju ljudi da im država stvori posao, što je čista odlika sistemskog iskustva. Nisam sigurna da u Americi, Australiji, Singapuru ljudi očekuju od države da im otvara fabrike... čak i kada najavljuju velike infrastrukturne projekte u koje ulažu, te države nikome ne obećavaju konkretne brojeve radnih mjesta, jer ih ne prave one - nego privatni sektor. Dakle, ti danas imaš jednog Bakira koji u jednoj divljoj kvazikapitalisitičkoj državi obećava 100,000 radnih mjesta koja ne može otvoriti. Nezaposlenost se ne smanjuje vladinim otvaranjem radnih mjesta, već ulaganjem u infrastrukturu, ekonomskim poticajima i politikom... i s druge strane imaš narod koji i nakon 25 godina konstatno živi u uvjerenju da je država ta koja treba otvarati fabrike.

piupiu da , ali ja sma poksala kompariati ocekivanja naroda na Zapadu,naravno, oni ne ocekuju da im drzava otvara fabrike,ali ocekuju da im predsjednik prestane otvarati fabrike van drzave ; generalno receno, ne razumijem zasto narod vjeruje pricama predsjednka doticna ocekivanja naroda na Balkanu zaista ne razumijem