Citati koje bi podijelili s drugima

[Ambrozija]

Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo.

[Ambrozija]

A jeste li znali da on posjećuje svoju suprugu u Staračkom domu svakog jutra i nahrani je. Zbog Alzheimerove bolesti, ona nije u stanju prepoznati svog supruga već 5 godina. Upitan je jednom: "Zašto dolazite kad vas ona ne prepoznaje?" A on se nasmiješio i rekao: "Ona ne zna ko sam ja, ali ja znam ko je ona!"

[Ambrozija]

Možda se nekad i sretnemo između mog inata, osjećaja da je konačno lijepo doživjeti te u prošlosti, i tvog muškog kukavičluka da budeš tu kad mi najviše trebaš.

[Ambrozija]

I odavno mi ne smeta to što život brzo prolazi, ali boli me par sitnica. Bole me bore na majčinom licu i očeva sijeda kosa, pa pomislim kako neće uvijek biti tu, a srce obuzme ogromna tuga. Bole me i ove "moderne" ljubavi današnjih parova koje traju po par dana, a ja sam ostao mislima zarobljen na našem mjestu gdje sam ti pravio vijenac od cvijeća i stavljao u kosu, praveći od tebe svoju kraljicu. Boli me prokleta činjenica da se samo jednom živi, a ja živim bez tebe. Boli me to što sam nekada bio tvoj neko, a sada sam samo "bivši"...Previše sam zvijezda padalica potrošio na tebe mila...vrijeme je da poželim neku drugu kada sljedeća zvijezda padne...

[Ambrozija]

Valjda si mi počeo nedostajati. Valjda sam čula neku našu staru pjesmu, valjda su te uspomene vratile nazad. A toliko vremena sam te zaboravljala i pamtila. Puštala te i vraćala ti se. Počinjala ispočetka, vraćala se na staro. Učila da te zaboravim i budila uspomene. Toliko puta prihvatila da nam nije bilo suđeno, a opet, za jedan više put pustila da ti se opet nadam...

[Ambrozija]

Suviše si mi drag da bih te mijenjala u nešto što nisi, ali sebe volim previše da bih se zadovoljila sa onim što jesi.

[Ambrozija]

Predala se, kažu mi. Nije viša ona lavica koja je nekada bila , i nije viša ona nasmijana, vedra djevojčica koju sam znao. Neka tuga joj je iskrivila ljepotu, pa sada samo šuti, i pogled uporno upire tamo negdje u daljine. Ali ostale su one zavodničke oči, pogled moje lavice, negdje sakriven ispod te duboke tuge. Znam da je tu negdje. Lijepa je, ljepša ovako tužna, ljepša nego ikada prije. Lijepa, ali ledena. Neka tuga ju je zavejala u hladni snijeg, i ledom skamenila to lijepo ljupko lice u namrgođenu siluetu, koja se ne mijenja. I osmijeh joj je leden. Bože, zaljubio sam se u santu leda. Mislim da ovo sunce moje ljubavi neće odlediti to njeno ledeno kraljevstvo, nikada. Ledena kraljica ostaće tako tužnog pogleda uprtog u daljinu, i tog ledenog osmijeha da stoji na svom tronu, sve ljepša i ljepša iz dana u dan, ali dalja, hladnija. Ostaće lijepo lice bez osmijeha, lijepe oči bez pogleda, lice ledene kraljice.

[Ambrozija]

Čiji broj noćas da okrenem, tvoj ili njen… Znam, Ona će se javiti, reći će mi ono što želim čuti. A Ti, možda se i ne javiš, ali taj osjećaj sreće dok biram tvoj broj, ne može da se poredi ni sa njenim najljepšim riječima, nažalost.

[Ambrozija]

Majka je dio Boga u čovjeku.

[Ambrozija]

Drske, zelene oci gledale su ravno u mene s druge strane ulice...osmijeh na usnama, osmijeh polu dječaka, polu muškaraca...karakterističan samo za njega...da li je to zaista on? U momentu mi je sva krv u tijelu jurnula u obraze, tako prokleto karakteristično za mene kada me te oči pogledaju, makar bile i na suprotnoj strani ulice...a onda je lijevom rukom maknuo par pramenova koje je vjetar zapetljavao oko njegova lica...to ga je odalo, tu animalnu privlačnost u naočigled uobicajenom pokretu samo je on posjedovao...sada sam bez sumnje znala,to je bio on...covjek kojeg sam cijeli zivot zaboravljala...

[Chisum]

Ne pali svjetlo ispod ove lampe

Edvin Po

[potočanka]

.....i tako će prolaziti dani, sedmice, mjeseci, godine, sva godišnja doba će da se izmjene po hiljadu puta ... dok ja tebe zaboravim, prebolim, dok ja..... eh....

[potočanka]

.......moje srce zacijelo boluje od šizofrenije...... tvoj lik na mom krevetu, čas sjedi, čas leži...... i kad te zagrlim, zagrlim vazduh... i kad te osjetim, osjetim toplinu.... i kad ti govorim, govorim u vjetar..... i kad te želim, želim nedostižno.......

[potočanka]

ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. žalim što nemaju svoje.

[Ambrozija]

Ponekad pravim greške, ponekad sam izvan kontrole i s vremena na vrijeme me je teško podnijeti. Ali ako me ne možeš podnijeti u najgorem izdanju, sigurno me ne zaslužuješ ni u najboljem.

[potočanka]

bilo je dana kad si pored mene prolazio kao pored pokislog i odbačenog kučeta. ali pamtim ja i dane kad si mi poklanjao svu svoju pažnju i volio me. i sad, na pitanje kakav si bio, šta da kažem. previše promjenljiv, ali opet moj..

[Ambrozija]

Bila je drugačija od svih ostalih curica koje sam sretao svaki dan. Nju nisam ni sretao,tražio sam je svaki dan,u tom traženju sam izgubio sebe,a nju nisam nikada pronašao. Da li je samo plod moje mašte,ili stvarno iza one krivine je prošla,zalupkala čizmicama,i u crvenom kaputiću se sakrila negdje,ne znam...

[Ambrozija]

‎Ako je loše voljeti kišu, tišinu, knjige, laganu muziku i šume, ako je loše biti sretan dok gledaš zvijezde i zamišljaš neke druge, nepoznate svjetove, a u njima vidiš svoju ljubav, kako te čeka, nasmijana; ako je loše biti čovjek kome su osjećnja iznad materijalnih stvari i koji čezne samo za romantikom, upaljenom svijećom i dodirom, iskrenim i toplim, onda sam najgori na svijetu...

[Ambrozija]

Djevojka je tako glupa riječ. Nisam mogao podnijeti da je tako zovem. Dakle, oženio sam je, kako bih je mogao zvati ženom.

[Ambrozija]

Zaboravi ga. Zaboravi nacin na koji prica i nacin na koji hoda. Zaboravi kako mirise i kako se smije. Sjeti se da je rekao da nikada nece otici. A otisao je...

[Ambrozija]

Ima ljudi bolesno sujetnih. Da ne bi povrjedili svoju sujetu, oni izbjegavaju svako iskušenje. Pametni su, a kreću se samo među ograničenim ljudima. Sposobni su, a neće, ne smiju ništa da pokušaju, plaše se svakog poređenja. Jaki su, ali oprezno biraju protivnike. Oni ne ostavljaju tragove, već samo dobre utiske.

[Ambrozija]

Ipak, najveće čudo rata su žene Bosanke. Sređene i dotjerane kao za modnu pistu, čiste i mirišljave, ljepotom stvaraju privid normalnog života i uljepšavaju dan svima koji ih vide. Na samo njima poznat način rješavaju jednačinu sa hiljadu nepoznatih: kako četiri godine pripremati ručak za porodicu od riže i makarona, a da svaki dan izgleda različito? I epohalno otkriće za Ginisovu knjigu rekorda, ravno otkriću perpetomobila: kako napraviti kolač bez ulja, putera, šećera, brašna, čokolade? Kako bez ičega napraviti nešto? I to slatko...

[Tkd]

"Jedino pravo da gledaš drugog čovjeka sa visine jeste onda kada mu pomažeš da ustane." (M.K.)

...Znaš li ti sinko šta je brak?
Kad se tek uzmete sve je bajno i krasno, nazivate se imenima životinjica poput "vjeverice","leptiriću","slatkišu"; no međutim kako brak traje tako i životinje rastu pa se onda zovete "slonu","kobilo","kozo","magarac"...

[hieveryone]

While I know myself as a creation of God, I am also obligated to realize and remember that everyone else and everything else are also God's creation.

[hieveryone]

Toliko je mnogo lica zločina.