Zaljubljen u sunce — Lazar Drljača
“Ja sam poslije Rima i Pariza, gdje sam radio i izlagao, postao tvrdi bosanski seljak. Ja sam bogumil.” Tako je, godine 1932., za sebe rekao, slikar Lazar Drljaca, izdvojivsi se svojim zivotom i djelom kao osobena stvaralacka licnost. Desio se paradoks: sklonivsi se od buke i bijesa zivota, od materijalnog obilja uzimajuci tek samo mrveni, Drljaca je puninom zivota naseljavao svoje slike, akvarele, crteze.[/i
_________________________________________________________________________________________________________
Šest godina Andrija Anđelić i njegova supruga Zora proveli su u najbliskijim prijateljskim odnosima sa slikarom – pustinjakom, Lazarom Drljačom. Mladi bračni par Anđelić, sa malenim sinom i kćerkicom, stigli su te 1964 godine na Borke iz Konjica da preuzmu službu koja im je bila dodijeljena.
Andrija je bio opštinski lugar sa zaduženjem da se brine o lovnom i ribolovnom području na Borcima i Boračkom jezeru u tim početnim danima turizma u Opštini Konjic, a Zora je dobila posao kuharice u hotelu Borašnica na Boračkom jezeru.
Nekako odmah po dolasku na novo radno mjesto, Andrija je imao priliku da se upozna sa legendarnim slikarom koji se povukao iz civilizacije i još davne 1932. godine došao da živi na Borcima. Andrija je obični, narodski čovjek koji se nije baš mnogo u životu bavio razmišljanjem o umjetnosti i umjetnicima.
Valjda do tada nije nikada ni vidio živog slikara i njegovo djelo. Tako da poznanstvo sa slikarom nije kod njega izazvalo neki naročiti dojam sa te, umjetničke strane, ali između dvojice ljudi, koji su bili zaljubljenici u prirodu i jednostavni, prirodni život, zaljubljenici rijeke i jezera i snježnih planinskih vrhova Prenja, sijevnula je ona rijetka iskra prepoznavanja srodnih duša koji su samo vanjski gledano različiti, ali ih povezuju one čudne, tajne niti, ko zna od kada i iz kojih prošlih postojanja.
.....
“Jedne prilike Lazar je ulovio ogromnu ribu, bilo je u njoj najmanje 8 kg. Boga mi, svi koji smo se tu našli divili smo se njegovom trofeju, jer je on imao zaista slabe sprave za ribolov.
Imao je nekakvu staru rolu i bambusov štap, a silk mu je bio preslab za takvu grdosiju. Ali bilo kako bilo, on ju je izvukao i mogu vam reći da je bio jako ponosan na taj svoj ulov. Svi mi koliko god nas je bilo u “Borašnici” zaposlenih okupili smo se oko slikara i njegovog trofeja, divili se zagledali ribu sa svih strana, a on je uživao.
Pitali smo ga šta će učiniti sa tom ribetinom. Padali su prijedlozi da je proda, jer dobio bi zaista mnogo novaca za nju, neko reče da je stavi kod nas u frižider, pa da uzme komad kad mu treba, ali on se na naše čuđenje odlučio na to da osuši ribu. Sad, mi smo znali da u nekim krajevima, u Dalmaciji zaista ljudi suše ribu, ali trebalo je svakako znati postupak kako se to radi. Pitao sam Lazara zna li on to kako treba uraditi, a on je samouvjereno rekao da zna.
Odnio je ribetinu do svoje kuće i objesio je onako cijelu na jedno drvo i izložio suncu. Kada sam nakon dva dana došao da ga posjetim gledam na onom drvetu samo košćurine od ribe, a ispod drveta gomila usmrđenog mesa koje je jednostavno samo skliznulo sa kostiju, a slikar tužan sjedi kraj one smrdljive kaše od ribe.
......
http://www.bistrobih.ba/nova/2010/03/24 ... i-bogumil/
dokumentarac ... nećete se pokajati. 
