Forum Klix.ba

Sa ekspedicije Kilimandjaro











Kako su oni super prosli.

Dodatak za Kilimadzaro

jutros u titovoj smedji fico na SA tablicama prijeratnim se vozi ,ne stigoh ga uslikati,lijepo izgleda

johntra wrote:

Auto kuća Stojanov, Novi Sad

imali ovakvog, u ratu zavrsio kao plinski agregat

em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.

Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...

Mislim da je Njemačka, ali nisam siguran:

The BEN10 wrote:

em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.

Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...

Ja se sjećam i mnogo pouzdanijih auta od Stojadina još za vrijeme SFRJ. A koliko je kvalitet govori i to koliko ih danas možeš sresti na cesti. Uzmimo u obzir i to da se Stojadin nastavio proizvoditi i nakon rata i nakon NATO bombardovanja pa nije bilo tržišta ni za njega ni za bilo koje Zastavino auto. Bilo je nekih pokušaja pa se otvarali saloni u BiH ali kupaca nije bilo iako su se prodavali po relativno pristupačnoj cijeni.
Stojadina i ako si naslijedio od roditelja - ili nisi imao novca da sebi priuštiš vlastiti automobil ili si eto bio sentimentalno vezan za auto.

Bilo bi njih mnogo više po cestama, da ih rat nije uništio...barem u Sarajevu...Srbija je i dalje puna Yugića i novijih varijanti 101, iako su te novije varijante i gore od starijih...i gle čuda, sve se kotrljaju...

johntra wrote:Bilo bi njih mnogo više po cestama, da ih rat nije uništio...barem u Sarajevu...Srbija je i dalje puna Yugića i novijih varijanti 101, iako su te novije varijante i gore od starijih...i gle čuda, sve se kotrljaju...

De ba, nemoj zafrkavat. Pa nije valjda rat uništio svaki primjerak.

Nije svaki, ali jedno 70 posto Zastavinih vozila je stradalo u ratu u Sarajevu...što je i logično, jer su prije rata i bila najbrojnija vozila na cesti...pod uništavanjem ne mislim samo na auta koja su uništena od granata, nego i na auta koja su se koristila kao barikade, zaštita tranšea, auta koja su napuštena po parkinzima i slično, a koja su poslije rata samo odvučena na otpade i kasnije otišle u limenke Coca-Cole...
u Srbiji i dalje najveći broj regostrovanih automobila ima Zastava i bit će tako još nekoliko godina sigurno...

Pa u Srbiji su se i proizvodili. Zato ih i ima ali rijetko koji da čemu valja osim ako nije patološki čuvan.
Nije granatiranja bilo u Banja Luci pa ih nećeš tako lako naći.

A kako već ranije napisah - ni poslije rata nisu imali tržište kod nas.

Ovo mogu porediti sa jednim slučajem nekadašnjeg radnog kolege iz Rumunije.
Počela se Dacia prodavati u Švedskoj i to kao najjeftiniji automobil. Moj kolega dolazi na posao svojim Mercedesom i hvali mi se kako je kupio ženi polovnog Opela Corsu koji je koštao skoro isto ako ne i više nego nov Dacia Sandero. Na moje poređenje on mi reče, malo i ljutito "ma kakva Dacia, godinama smo vozili Daciu u Rumuniji, drugo nismo ni mogli kupiti. Tek poslije pada Čaušeskua sam nekako uspio kupiti Ladu - ej, bio sam sretan kao da sam poršea kupio. I sad da opet uzmem Daciu, pored ovoliko auta pa makar i polovnih? Pa nisam lud, jednom se živi".

nikakav je to patriota

The BEN10 wrote:

em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.

Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...

Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavati . Možda je stojadin kojeg se ja sjećam bio neki drugi stojadin, loša sreća šta li već, ali je to definitivno jedno od najgorih auta po kvalitetu u kojem sam se vozio . Već sam pisao na ovu temu, ali čisto da se čuje i moj glas, da se neko od mladih nostalgičara ne bi primio na ove izjave o kvalitetu i pouzdanosti.

Ukratko, motor i mjenjač su bili jedino što valja na tom autu. Stojadin je bio 78. godište i bez problema je upalio poslije stajanja čitav rat. Na satu je imao možda nekih 160-180 hiljada.

Lim se morao zaštićivati svake sezone, jer je poslije svake zime bio na putu da istruhne. I komšija sa narandžastim mediteranom je imao isti problem. Tada sam od njega prvi put čuo za nitovanje auta i kobit. Sjećam se andegdote kada sam kao mali ošmirglao cijeli mali autić-igračku da ga zaštitim. Stari je bio ponosan na mene i svima je prepričavao kako sam to naučio od njega. Poslije rata sam ja lično zamijenio svih pet vrata, jer su bila truhla od stajanja u garaži. Btw, fabrička vrata se nikada nisu normalno mogla zatvoriti, već si morao lupati ko međed da ih normalno zatvoriš. Pomagalo je suptilno ostavljanje spuštenih prozora par mm.

Svaki komad plastike u tom autu je pukao, ali bukvalno. Od bakelitnog volana, armature, svih ručica za otvaranje vrata i zadnje daske na gepeku. Pukli su i podizači prozora, ali su oni bili od ljevanog aluminija isto kao i vanjski retrovizori, koji su se prvo rasklimali pa otpali. Stari je poslije nabavio plastični noviji retrovizor za vozačevu stranu. Sad se sjetih, lažem, čitava je ostala i okrugla bakelitna kugla na mjenjaču.

I sjedišta od vještačke kože su prvo ispucala, a poslije se i slomila (metalni dijelovi). Inače su izgledala mrak, neka crvenkasto smeđa koža na tamno zelenom autu, odlična kombinacija. Stari je tada imao nekih 70ak kila, da ne bude zabune. Prije toga su se prestala pomjerati naprijed - nazad.
Ne mogu da se sjetim zašto, ali imao je samo jedan ispravan brisač. Drugi je negdje vjerovatno otpao, komplet. Sjećam se da sam sa starim mjenjao i motor brisača.
To je jedino auto u kojem sam doživio da prokuha uzbrdo (negdje oko Stoca, cca 88.).
Takođe je patio od fizičkog deformisanja i ispadanja poluosovina pod opterećenjem. Nikad nisam čuo za ovakav kvar osim kod stojadina.
Sjećam se da kada bih kao mali blicao svjetlima, u ugašenom autu, između volana i plastike iza gdje se vezala ručica žmigavaca, bi izlazio dim.
U autu se stalno osjetio miris benzina.

Inače, danas kada starom posudim Jeep-a za neki izlet, uvijek me dobro propita kakve su mu kočnice. Ostala mu trauma od stojadina na kojem su redovno blokirali cilindri, a ručna nikada nije radila.

Helem, stojadin je poslije rata otišao za 2 stoje, u bojama njemačke policije (zeleni sa bijelim vratima koja su poslije ugrađena). Stari je poslije kupio polovnu Opel Asconu 1.6 dizel. Komentar na novo auto mu je bio otprilike kao iz filma Lepota poroka: sa kakvim mi međedom život prođe. Ascona je imala 13 godina, kao stojadin na početku rata, nekih 250-300 hiljada na satu i bila je svemirski brod za stojadina. U nekih 5-6 godina ekspolatacije, jedan zamjenjen prednji ležaj i truhle zadnje obrve, su bile kao iz bajke u odnosu na prethodno auto. Uz to sam se ja naučio voziti na njemu i nisam mu uspio dohakati.

Edit: Tokom čitave golgote sa stojadinom od 78. do 96. amidža, inače poznati sarajevski automehaničar, nije dao starom da sa tim autom uđe u radnju . Sredio je kod komšije da ga održava, a da se mani njega. Trebam li spominjati da je njega i njegovo auto uvijek gledao kao na crnu ovcu u porodici i uporno pokušavao da ga nagovori na prodaju. To je jedva uspio 96.

Kiberluskoni wrote:

The BEN10 wrote:

em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.

Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...

Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavati . Možda je stojadin kojeg se ja sjećam bio neki drugi stojadin, loša sreća šta li već, ali je to definitivno jedno od najgorih auta po kvalitetu u kojem sam se vozio . Već sam pisao na ovu temu, ali čisto da se čuje i moj glas, da se neko od mladih nostalgičara ne bi primio na ove izjave o kvalitetu i pouzdanosti.

Ukratko, motor i mjenjač su bili jedino što valja na tom autu. Stojadin je bio 78. godište i bez problema je upalio poslije stajanja čitav rat. Na satu je imao možda nekih 160-180 hiljada.

Lim se morao zaštićivati svake sezone, jer je poslije svake zime bio na putu da istruhne. I komšija sa narandžastim mediteranom je imao isti problem. Tada sam od njega prvi put čuo za nitovanje auta i kobit. Sjećam se andegdote kada sam kao mali ošmirglao cijeli mali autić-igračku da ga zaštitim. Stari je bio ponosan na mene i svima je prepričavao kako sam to naučio od njega. Poslije rata sam ja lično zamijenio svih pet vrata, jer su bila truhla od stajanja u garaži. Btw, fabrička vrata se nikada nisu normalno mogla zatvoriti, već si morao lupati ko međed da ih normalno zatvoriš. Pomagalo je suptilno ostavljanje spuštenih prozora par mm.

Svaki komad plastike u tom autu je pukao, ali bukvalno. Od bakelitnog volana, armature, svih ručica za otvaranje vrata i zadnje daske na gepeku. Pukli su i podizači prozora, ali su oni bili od ljevanog aluminija isto kao i vanjski retrovizori, koji su se prvo rasklimali pa otpali. Stari je poslije nabavio plastični noviji retrovizor za vozačevu stranu. Sad se sjetih, lažem, čitava je ostala i okrugla bakelitna kugla na mjenjaču.

I sjedišta od vještačke kože su prvo ispucala, a poslije se i slomila (metalni dijelovi). Inače su izgledala mrak, neka crvenkasto smeđa koža na tamno zelenom autu, odlična kombinacija. Stari je tada imao nekih 70ak kila, da ne bude zabune. Prije toga su se prestala pomjerati naprijed - nazad.
Ne mogu da se sjetim zašto, ali imao je samo jedan ispravan brisač. Drugi je negdje vjerovatno otpao, komplet. Sjećam se da sam sa starim mjenjao i motor brisača.
To je jedino auto u kojem sam doživio da prokuha uzbrdo (negdje oko Stoca, cca 88.).
Takođe je patio od fizičkog deformisanja i ispadanja poluosovina pod opterećenjem. Nikad nisam čuo za ovakav kvar osim kod stojadina.
Sjećam se da kada bih kao mali blicao svjetlima, u ugašenom autu, između volana i plastike iza gdje se vezala ručica žmigavaca, bi izlazio dim.
U autu se stalno osjetio miris benzina.

Inače, danas kada starom posudim Jeep-a za neki izlet, uvijek me dobro propita kakve su mu kočnice. Ostala mu trauma od stojadina na kojem su redovno blokirali cilindri, a ručna nikada nije radila.

Helem, stojadin je poslije rata otišao za 2 stoje, u bojama njemačke policije (zeleni sa bijelim vratima koja su poslije ugrađena). Stari je poslije kupio polovnu Opel Asconu 1.6 dizel. Komentar na novo auto mu je bio otprilike kao iz filma Lepota poroka: sa kakvim mi međedom život prođe. Ascona je imala 13 godina, kao stojadin na početku rata, nekih 250-300 hiljada na satu i bila je svemirski brod za stojadina. U nekih 5-6 godina ekspolatacije, jedan zamjenjen prednji ležaj i truhle zadnje obrve, su bile kao iz bajke u odnosu na prethodno auto. Uz to sam se ja naučio voziti na njemu i nisam mu uspio dohakati.

Objasnio.

epski

Kiberluskoni wrote:

The BEN10 wrote:

em11r wrote:Nek prica ko sta hoce ja ne pamtim boljeg i pouzdanijeg auta od stoleta.

Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...

Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavati . Možda je stojadin kojeg se ja sjećam bio neki drugi stojadin, loša sreća šta li već, ali je to definitivno jedno od najgorih auta po kvalitetu u kojem sam se vozio . Već sam pisao na ovu temu, ali čisto da se čuje i moj glas, da se neko od mladih nostalgičara ne bi primio na ove izjave o kvalitetu i pouzdanosti.

Ukratko, motor i mjenjač su bili jedino što valja na tom autu. Stojadin je bio 78. godište i bez problema je upalio poslije stajanja čitav rat. Na satu je imao možda nekih 160-180 hiljada.

Lim se morao zaštićivati svake sezone, jer je poslije svake zime bio na putu da istruhne. I komšija sa narandžastim mediteranom je imao isti problem. Tada sam od njega prvi put čuo za nitovanje auta i kobit. Sjećam se andegdote kada sam kao mali ošmirglao cijeli mali autić-igračku da ga zaštitim. Stari je bio ponosan na mene i svima je prepričavao kako sam to naučio od njega. Poslije rata sam ja lično zamijenio svih pet vrata, jer su bila truhla od stajanja u garaži. Btw, fabrička vrata se nikada nisu normalno mogla zatvoriti, već si morao lupati ko međed da ih normalno zatvoriš. Pomagalo je suptilno ostavljanje spuštenih prozora par mm.

Svaki komad plastike u tom autu je pukao, ali bukvalno. Od bakelitnog volana, armature, svih ručica za otvaranje vrata i zadnje daske na gepeku. Pukli su i podizači prozora, ali su oni bili od ljevanog aluminija isto kao i vanjski retrovizori, koji su se prvo rasklimali pa otpali. Stari je poslije nabavio plastični noviji retrovizor za vozačevu stranu. Sad se sjetih, lažem, čitava je ostala i okrugla bakelitna kugla na mjenjaču.

I sjedišta od vještačke kože su prvo ispucala, a poslije se i slomila (metalni dijelovi). Inače su izgledala mrak, neka crvenkasto smeđa koža na tamno zelenom autu, odlična kombinacija. Stari je tada imao nekih 70ak kila, da ne bude zabune. Prije toga su se prestala pomjerati naprijed - nazad.
Ne mogu da se sjetim zašto, ali imao je samo jedan ispravan brisač. Drugi je negdje vjerovatno otpao, komplet. Sjećam se da sam sa starim mjenjao i motor brisača.
To je jedino auto u kojem sam doživio da prokuha uzbrdo (negdje oko Stoca, cca 88.).
Takođe je patio od fizičkog deformisanja i ispadanja poluosovina pod opterećenjem. Nikad nisam čuo za ovakav kvar osim kod stojadina.
Sjećam se da kada bih kao mali blicao svjetlima, u ugašenom autu, između volana i plastike iza gdje se vezala ručica žmigavaca, bi izlazio dim.
U autu se stalno osjetio miris benzina.

Inače, danas kada starom posudim Jeep-a za neki izlet, uvijek me dobro propita kakve su mu kočnice. Ostala mu trauma od stojadina na kojem su redovno blokirali cilindri, a ručna nikada nije radila.

Helem, stojadin je poslije rata otišao za 2 stoje, u bojama njemačke policije (zeleni sa bijelim vratima koja su poslije ugrađena). Stari je poslije kupio polovnu Opel Asconu 1.6 dizel. Komentar na novo auto mu je bio otprilike kao iz filma Lepota poroka: sa kakvim mi međedom život prođe. Ascona je imala 13 godina, kao stojadin na početku rata, nekih 250-300 hiljada na satu i bila je svemirski brod za stojadina. U nekih 5-6 godina ekspolatacije, jedan zamjenjen prednji ležaj i truhle zadnje obrve, su bile kao iz bajke u odnosu na prethodno auto. Uz to sam se ja naučio voziti na njemu i nisam mu uspio dohakati.

Edit: Tokom čitave golgote sa stojadinom od 78. do 96. amidža, inače poznati sarajevski automehaničar, nije dao starom da sa tim autom uđe u radnju . Sredio je kod komšije da ga održava, a da se mani njega. Trebam li spominjati da je njega i njegovo auto uvijek gledao kao na crnu ovcu u porodici i uporno pokušavao da ga nagovori na prodaju. To je jedva uspio 96.

Ijao stari sad kad se jave jugonostalgičari i počnu da te ubjeđuju u suprotno.

Ascona je valjda jedino zapadnoevropsko auto gore od najgorih Zastavinih automobila....dizel pogotovo.

vidim, svi ste sada veliki vozači njemačkih polovnjaka, doduše, ima i Šveđana koji voze nova auta...ne branim ja Zastavu, branim onaj sistem u kome je neko mogao kupiti smeće (prema vama) od Zastave, a danas ih većina ne može kupiti ni novu rumunsku Daciu...
Bit Zastavinih auta je da su to bila auta za narod, koliko para, toliko muzike...ko je imao više, mogao je kupiti i nešto bolje...ima cjenovnik iz 69 godine iz YU, pa se divite, postavio sam ga na jednoj temi...
niko ovdje, a to je ponovljeno više puta, ne brani kvalitet Zastave, čak i onaj koji ih ovdje najbolje zna kaže da su to nekvalitetna auta...
na kraju, na svakog Stojadina koji je bio smeće, kao što ga Kiberluskoni trudi predstaviti, bilo ih je sigurno dosta koji su bili OK...imao ih u svojoj porodici nekoliko i, gle čuda, služili svojoj svrsi...ali jebo to, bolje vozati truhlu Asconu, švabo je to...doduše, naturalizirani...

Postujem da ima ljudi koji vole zastavina auta, vecinom je sentiment u pitanju. Iako npr. Fico za mene nikad nije bio auto, i ne volim ga, shvatam ljude koji ga vole. Ti auti za svoje vrijeme su bili ok, kad bih ja u to vrijeme birao auto, z101 ili 128 bih uzeo prije r4 ili onog spaceka, ili skodu itd.

Ommadawn wrote:

Kiberluskoni wrote:

The BEN10 wrote:Ja ja - isto ko telefoni birvaktile - naslijeđivao se iz generacije u generaciju. Dobro, jest da se po broju funkcionalnosti ne mogu porediti sa današnjim smartphone, al eto, bili su pouzdaniji...

Ljudi, razumijem ja nostalgiju, sjećanje na neka ljepša vremena, emocije, ali dajte, nemojte nas zayebavati . Možda je stojadin kojeg se ja sjećam bio neki drugi stojadin, loša sreća šta li već, ali je to definitivno jedno od najgorih auta po kvalitetu u kojem sam se vozio . Već sam pisao na ovu temu, ali čisto da se čuje i moj glas, da se neko od mladih nostalgičara ne bi primio na ove izjave o kvalitetu i pouzdanosti.

Ukratko, motor i mjenjač su bili jedino što valja na tom autu. Stojadin je bio 78. godište i bez problema je upalio poslije stajanja čitav rat. Na satu je imao možda nekih 160-180 hiljada.

Lim se morao zaštićivati svake sezone, jer je poslije svake zime bio na putu da istruhne. I komšija sa narandžastim mediteranom je imao isti problem. Tada sam od njega prvi put čuo za nitovanje auta i kobit. Sjećam se andegdote kada sam kao mali ošmirglao cijeli mali autić-igračku da ga zaštitim. Stari je bio ponosan na mene i svima je prepričavao kako sam to naučio od njega. Poslije rata sam ja lično zamijenio svih pet vrata, jer su bila truhla od stajanja u garaži. Btw, fabrička vrata se nikada nisu normalno mogla zatvoriti, već si morao lupati ko međed da ih normalno zatvoriš. Pomagalo je suptilno ostavljanje spuštenih prozora par mm.

Svaki komad plastike u tom autu je pukao, ali bukvalno. Od bakelitnog volana, armature, svih ručica za otvaranje vrata i zadnje daske na gepeku. Pukli su i podizači prozora, ali su oni bili od ljevanog aluminija isto kao i vanjski retrovizori, koji su se prvo rasklimali pa otpali. Stari je poslije nabavio plastični noviji retrovizor za vozačevu stranu. Sad se sjetih, lažem, čitava je ostala i okrugla bakelitna kugla na mjenjaču.

I sjedišta od vještačke kože su prvo ispucala, a poslije se i slomila (metalni dijelovi). Inače su izgledala mrak, neka crvenkasto smeđa koža na tamno zelenom autu, odlična kombinacija. Stari je tada imao nekih 70ak kila, da ne bude zabune. Prije toga su se prestala pomjerati naprijed - nazad.
Ne mogu da se sjetim zašto, ali imao je samo jedan ispravan brisač. Drugi je negdje vjerovatno otpao, komplet. Sjećam se da sam sa starim mjenjao i motor brisača.
To je jedino auto u kojem sam doživio da prokuha uzbrdo (negdje oko Stoca, cca 88.).
Takođe je patio od fizičkog deformisanja i ispadanja poluosovina pod opterećenjem. Nikad nisam čuo za ovakav kvar osim kod stojadina.
Sjećam se da kada bih kao mali blicao svjetlima, u ugašenom autu, između volana i plastike iza gdje se vezala ručica žmigavaca, bi izlazio dim.
U autu se stalno osjetio miris benzina.

Inače, danas kada starom posudim Jeep-a za neki izlet, uvijek me dobro propita kakve su mu kočnice. Ostala mu trauma od stojadina na kojem su redovno blokirali cilindri, a ručna nikada nije radila.

Helem, stojadin je poslije rata otišao za 2 stoje, u bojama njemačke policije (zeleni sa bijelim vratima koja su poslije ugrađena). Stari je poslije kupio polovnu Opel Asconu 1.6 dizel. Komentar na novo auto mu je bio otprilike kao iz filma Lepota poroka: sa kakvim mi međedom život prođe. Ascona je imala 13 godina, kao stojadin na početku rata, nekih 250-300 hiljada na satu i bila je svemirski brod za stojadina. U nekih 5-6 godina ekspolatacije, jedan zamjenjen prednji ležaj i truhle zadnje obrve, su bile kao iz bajke u odnosu na prethodno auto. Uz to sam se ja naučio voziti na njemu i nisam mu uspio dohakati.

Edit: Tokom čitave golgote sa stojadinom od 78. do 96. amidža, inače poznati sarajevski automehaničar, nije dao starom da sa tim autom uđe u radnju . Sredio je kod komšije da ga održava, a da se mani njega. Trebam li spominjati da je njega i njegovo auto uvijek gledao kao na crnu ovcu u porodici i uporno pokušavao da ga nagovori na prodaju. To je jedva uspio 96.

Ijao stari sad kad se jave jugonostalgičari i počnu da te ubjeđuju u suprotno.

Sad će njega bitanga žžžik!

johntra wrote:Bilo bi njih mnogo više po cestama, da ih rat nije uništio...barem u Sarajevu...Srbija je i dalje puna Yugića i novijih varijanti 101, iako su te novije varijante i gore od starijih...i gle čuda, sve se kotrljaju...

Yugo se još relativno dobro drži s obzirom na godine i kvalitet, za razliku od Stojadina kojeg u prosjeku jednom dnevno vidim na cesti.
Možda griješim ali rat je po meni najviše skratio život fići, bar što se tiče Sarajeva. Pisao sam jednom koliko dugo fiću u pokretu nisam vidio na cesti u ratnom periodu.

I prvih godina iza rata bilo je dosta Stojadina, Lada da ne spominjem Yugo, ali fiće sam slabo viđao, možda par komada dnevno.

To je zato što se puno više prodavao Yugo u onim predratnim godinama, od 88-92...nego stojadin. To su bila korektna auta u svoje vrijeme, a mene je jedan 101 lijepo poslužio par godina nakon rata... Najlakše je pljuvati po nečemu, a najteže ljudski se ophoditi prema nečemu, a i naučiti ljudski i ispravno ophođenje...mnogi nemaju te kulture, nisu nikad ni imali uostalom