Uzevši u obzir da sam nedavno bila u Zenici i to prvi put u životu i provela 2 dana, moji utisci su poprilično svježi.
Poprilično me je sramota priznati da nisam nikada bila u Zenici (kao i dosta gradova u BiH), te da mi je prioritet uvijek bio da odem negdje u Evropu (jal istočno, jal zapadno). Tek odnedavno sam počela da obilazim gradove u BiH, i u svakom nađem nešto lijepo i interesantno.
Zenica je čudan grad. Neobičan jednom Sarajliji. Nema onog klasičnog sraza mahalskog sa AU arhitekturom i socijalističkog. S obzirom da sam više od pola vremena provela sa glavom podignutom u nebesa razgledajući fasade i sitne arhitektonske momente koji otkrivaju mnogo ljepote onom ko zna da gleda, moj dojam je da je Zenica jedan oku skladan grad. Naravno kao i u svakom gradu u BiH, ima zaboravljenih ulica i napuštenih građevina, ali one sa svojim arhitektonskim stilom ne odskaču mnogo od ostatka grada. Samo su zaboravljene i napuštene, te nema više kafića i ostalih sadržaja.
Puno je u Zenici detalja, krupnih i sitnih koje je lako predvidjeti, a kada se uoče, daju Zenici jedan neobičan šarm.
Mali znakovi prijašnjih vremena, reklame za radnje koje su zaboravljene na fasadama, restoran u kojem je vrijeme stalo nekad u Titino doba, 2 čudna drveta sa zalijepljenim žvakama na kori koja iz daleka izgleda kao da se istačkala u nekom crtanom filmu. Zgrada sa fasadama, kao i u svakom gradu u BiH, koje pate za renoviranjem naravno ima, ali ne kvare šarm.
Zenica je i grad ljubavi i vandalizma nad skoro svim dostupnim površinama - ni u Sarajevu ne vidjeh ovoliko izljeva ljubavi našaranih na svim mogućim površinama - od asfalta na šetnici, rukohvata na mostovima, ravnog krova tržnog centra, fasadama..To su standardne patetične poruke gdje se obećava ljubav do groba, koja možda još uvijek i traje.
Čudno lijepa zgrada Doma penzionera jednostavno priziva u glavi neke priče koje variraju od Kubrikovog Shininga do klinike Švarcvald.
Fasade na nekim zgradama renovirane ukusno, nastavljaju se skoro prirodno na ostatak zgrade na kojima su sačuvani tragovi socijalizma. Čudni atuoshop gdje pola Zastave 850 izlazi iz zida.
Ako imate dobrog vodiča, možete posjetiti i neka čudna mjesta koja vam nikada ne bi zapala za oko - mala fontana i čuti zeničku legendu o zajebanciji sa deterdžentima. I opet.
Ono što me iznenadilo u Zenici je količina zelenila. Unfuckinbelievable količina drveća, zelenih površina, drvoreda - tu blizu, par minuta hoda....bolna tačka nekog ko živi u centru Sarajeva (i ne spominjite mi Veliki park). Jedan od aduta Zenice je definitivno Kamberovića polje. Uz proširenje sadržaja (ali ne previše!), bilo bi idealno i za ljude sa djecom da klapnu iz Sarajevo, čisto kao promjena neka. Ako im već dojadi krkljanac u Safeta Zajke.
Definitivno bi trebali da porade na autobuskoj stanici. Ista odskače svojom zapuštenošću od ostataka infrastrukture.
Što se tiče ljudi - animozitet prema Sarajlijama nisam osjetila. Ne tvrdim da ga nema, ali ja se nisam susrela. Naprotiv. Hostel u kojem sam bila mi je smaoinicijativno ponudio sobu sa vlastitim kupatilom, za istu cijenu kao soba koju sam rezervisala,svjesna da ću dijeliti kupatilo sa drugim gostima. Za koje se ispostavilo da su radnici Željezare. Što naravno meni nije predstavljalo problem, ali osoblje hostela je insistiralo da pređem u drugu sobu. Ako se ovako hejtaju Sarajlije, neka me hejtaju svaki put.
Posjeta ugostiteljskim objektima je isto protekla bez incidenta po toj osnovi. Naprotiv. Ljudi su normalni, opušteni, sa dobrim smislom za humor.
Zašto bih preporučila nekom iz Sarajeva da posjeti Zenicu? - baš ta nama neobična arhitektura bez sraza, puno zelenih površina za šetnju, simpatičan centar grada (koji pomalo podsjeća na Tuzlu), priče običnih Zeničana o svome gradu...
Meni najljepši prizor je definitivno predvečerje, dok se hoda tim radničkim gradom, vidjeti plamen u daljini i sjetiti se riječi..plamene zore, bude me iz sna...
I definitivno awesome grad za neku vrstu industrijske fotografije
Or both?
