Iskreno, manje sam komentarisala djecu, više roditelje.
Ali nisam puno, dvije su me stvari najviše nervirale i evo ova mala pokazuje naznake tog ponašanja. Tantrumi i to su sad najizraženiji kad je oblačim, preznojim se sva, a ona se izvija i vrišti. Toliko me smori da na kraju kažem mužu da završi, a kad je mama tu lagano eskiviram čitavu ceremoniju.
Druga stvar je hrana, uvijek sam mislila da su roditelji ti koji stvore djeci averziju prema hrani, da su lijeni, da ovo i ono. Eno ona moja postala prava izbirljivica. Otkako je probala bestilj shvatila je da slana hrana nije ono što ona voli. Nema šanse da pojede više od tri kašike, a i to je na jedvite jade. Budalešem, nasmijavam je, a-a. Skontala je da čim otvori usta ja stavljam unutra kašiku i mogla bi tako sjediti do prekosutra sa čvrsto stisnutim ustima. A još je skontala da to zalijepi za nepce, pa onda vrišti i kao davi se, a uopće se ne davi, hrana je protjerana kroz cjediljku i nije je čak ni progutala, samo tersa

Pokušaću opet da u sve dodajem tikvu. Napravila supicu, piletina, brokuli, karfiol, mrkva, krompir, proso, celer, peršun. Procjedila i dodala par malih komadića povrća. Tu vodicu je i nekako pojela. Povrće sam sa mesom propasirala, ma nema šanse. Neće i kapak. S druge strane, žitarice sa voćem jede ko mahnita. Bestilj obožava, ali joj ne prija

, valjda je nadima i samo prdi od njega (ama ne bi vjerovali da to beba tako glasno radi, imali smo dvije napete noći, nije spavala od tih vjetrova. Da po danu nije bila vesela tačno bih je odvela doktoru. Ukinem bestilj i sinoć prespavala noć.