PARLAMENTARNI IZBORI
SDP je stranka političkih budala, dopuštaju da ih nakon Bernardića vodi Komadina
https://www.index.hr/vijesti/clanak/kak ... 96386.aspx
PRAVO lice SDP-ovog debakla nije Davor Bernardić, nego Zlatko Komadina. Postavljanje vječno umornog aparatčika iz Primorsko-goranske županije, gdje će SDP vladati dok hoće biologija, na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika stranke, nakon što je Bernardić konačno odstupio, pokazuje da SDP-ovci nisu razumjeli zašto im se dogodila izborna katastrofa niti su u stanju izvući pouke.
Da jesu, već danas bi kampirali na Iblerovom trgu dok Komadina ne dobije zabranu prilaska predsjedničkom uredu. Sa svakom minutom koju provede na čelu SDP-a ta je stranka sve mrtvija i udaljenija od šanse da bilo kada dođe do državne vlasti, glavnog cilja političkog djelovanja. Što, naravno, nije nužno loše za državu, ako za nju uopće ima šanse jer su u dva mandata SDP-ovci više-manje uspješno uništili svaku nadu, ali nije ni dobro, barem dok nasuprot HDZ-a, dugogodišnjeg inspiratora i zaštitnika kriminala i zločina, ne stane snažnija opozicija.
No partijske patrijarhe nema tko poslati u penziju. Ljudi koji su zdušno stajali iza nesretnog Bernardića, čak i kad je svakom s kvocijentom inteligencije jednakom broju noge bilo jasno da čovjek nije sposoban kreirati ni artikulirati suvislu politiku, sada daju tradicionalno besmislene izjave i održavaju uzaludne konferencije za novinare. Rajka Ostojića nije moguće slušati dulje od tri minute, Komadina nije u stanju toliko govoriti.
Na vrhuncu je politička ispraznost započeta Ivicom Račanom. Stranka je svrha sama sebi, SDP-ovci ne znaju ni što ni kako, jasno im je samo što bi rado. Zatečeni fijaskom traže rješenje, predsjednika-čudotvorca, nekog tko će osigurati da se ubuduće što više njihovih pripadnika političke klase namiri zastupničkim mandatima, ako je već vlast predaleko. Za ostvarenje toga cilja u postojećem odnosu snaga trebalo bi se, međutim, riješiti teškog utega račanovskog kunktatorstva. Ali, učine li to, ne ostaje im ništa.
Put SDP-ovske propasti započinje s odanošću političkoj filozofiji Ivice Račana, pokojnog stranačkog lidera. Riječ filozofija valja shvatiti uvjetno: u ovom se slučaju iza nje kriju nagodbenjaštvo te izbjegavanje zaoštravanja konflikta s režimom Franje Tuđmana kako bi se sačuvala imovina naslijeđena od Saveza komunista. Oponiranje se svodilo na neophodni minimum, biralo se riječi, vagalo se što se govori, strpljivo i šutke podnosilo prozivanja zbog komunističke prošlosti. Respektiralo se oportunizam i poslušnost, preziralo idealizam, kreiralo jezik opterećen političkom frazeologijom.
Iz programa i svakodnevnog djelovanja uklonjeno je skoro sve što je upućivalo na ljevičarenje. Bitka za preživjele radnike prepuštena je lijevoj margini, zaštita manjina nevladinim udrugama i medijima, uz ekspresno zaboravljanje Srba koji su glasali za njih na prvim višestranačkim izborima. SDP se s polusindikalnom retorikom borio za kvadrate, saborske penzije, pravo na lijep ured, dobru plaću uz crvenilo kao dekor i daleku asocijaciju. Zato su do vlasti stigli samo dva puta, nakon što se HDZ samourušio - prvi put nakon diktatorove smrti, a drugi poslije pada Ive Sanadera.
Takvoj stranci nisu trebali intelektualci ni glasni borci, nego ljudi vješti u kabinetskim igricama, zaljubljeni u tehniku vladanja, nezainteresirani za političku akciju. Može li itko zamisliti bilo kakvo političko nadmetanje u kojem bi navodno živi Komadina nadmašio Tomislava Tomaševića, novo lice hrvatske ljevice? Ili, pokušajte ovako: bez guglanja, sjetite se neke izjave, inicijative ili poteza Katarine Peović, Tomaševića, Dalije Orešković i Marijane Puljak s jedne te Komadine i Rajka Ostojića s druge strane. Prve se voli ili mrzi, o njima se ima stav, s njima se polemizira ili ih se podržava. Komadina i Ostojić, vjerni reprezenti SDP-a, samo su beskrajno dosadni.
Dok su se SDP-ovci iscrpljivali internim intrigama i spletkama, nadglasavanjima u stranačkim tijelima, vani je bujao život. U prostor socijaldemokrata ušli su zeleno-lijeva koalicija, Pametno, Stranka s imenom i prezimenom i Fokus. Jest, njihovi se ekonomski programi razlikuju, ali su nastali u zoni za koju je bio zainteresiran SDP. Na margini političke scene prštalo je od idejnih konfrontacija, a u žabokrečini srednje struje, uspostavljenoj račanovskim prihvaćanjem svih bitnih odrednica tuđmanizma, davio se SDP.
Naime, jedno od pogubnijih naslijeđa račanizma jest i uspostava konsenzusa o nizu nacionalnih mitova. Postoji cijeli set pitanja, od odnosa prema ratovima u devedesetima i braniteljskoj kasti, do stava prema Bosni i Hercegovini, u kojima između HDZ-a i SDP-a nema razlike. Kada se na čelu HDZ-a nađe naizgled liberalniji predsjednik, poput Andreja Plenkovića sada ili Ive Sanadera nekad, područje konsenzusa naglo se širi na deklarativni odnos prema raznim manjinama - od spolnih do nacionalnih. Plenković će usvojiti Istanbulsku konvenciju i koalirati sa Srbima. S druge strane, faktički će legalizirati i ustaški pozdrav, ali taj je posao započela vlada Ivice Račana. Nema toga što je on uradio a da ne bi učinili i oni. Pitanja su samo taktike i načina vladanja.
Kada su razlike toliko smanjene, težište političke borbe premješta se s ideoloških razlika na osobne kvalitete, a najvažnija postaje PR-ovska vještina prezentacije naučenih fraza i tehnika obmanjivanja birača.
Zato smo nekidan, umjesto ozbiljnih debata o smjeru kretanja Hrvatske pod HDZ-om ili SDP-om, gledali sučeljavanja Plenkovića i Bernardića, iako nisu predsjednički izbori. I tu se vidio fijasko socijaldemokrata: nasuprot rutiniranom i bahatom vladaru, stroju za proizvodnju uspavljujućih fraza i nadasve prijatelju Charlesa Michela, sjedio je učenik koji je gradivo nabubao bez razumijevanja pa se pomaže šalabahterima i strahuje od potpitanja. On je nepogrešivo znao s kim treba sklapati paktove da ovlada strankom. Za više nije bio spreman. To željeno više, ured u Banskim dvorima, njegovim je prethodnicima samo palo u ruke. On nije imao umješnosti ni da mu se približi.
Kako je kampanja odmicala, bahati je povećavao prednost jer se smanjivala motivacija opozicijskih glasača, naročito onih koji vjeruju da je glas za manje stranke unaprijed bačen. Da je potrajala još dva tjedna i da smo odgledali još nekoliko sučeljavanja, HDZ bi vjerojatno imao dvotrećinsku većinu. Ne treba zaboraviti, Plenković je uvjerljivu pobjedu ostvario s relativno malim brojem glasova, tj. s drugim najgorim HDZ-ovim rezultatom u posljednjih sedam izbora.
Računica je jednostavna: birači koji ne vjeruju u smisao glasanja za manje stranke, a nisu desničari, krenut će na birališta ili ako ih užasava HDZ-ov lider ili ako ih šef najveće opozicijske stranke potiče na angažman. Plenković je bard političke prijetvornosti i ne izaziva snažnu kontrareakciju. Bernardić potiče nelagodu i sućut, ali nema mobilizacijsku snagu, ne potiče. Njegov prethodnik Zoran Milanović u glavi je imao idejni kupus, bio je najbliži HDZ-ovom centru, ali spašavala ga je urođena prgavost i želja za konfrontacijom oko pitanja koja polariziraju. Bernardić se ni tu nije proslavio.
SDP-ovci se ponašaju kao kolosalne političke budale, oni koji posljednji shvate vic. Davno im se objašnjavalo da su izabrali čovjeka bez dara za posao vođe, ali oni nisu bili kadri to shvatiti. Čak ni sada ne razumiju jer im politiku kroje Komadina i Rajko Ostojić. Daleko od energične zeleno-lijeve koalicije, daleko čak i od spretnijih SDP-ovih načelnika i gradonačelnika, vječni šefovi uredskog bilja i sitnog inventara smišljaju strategiju političkog preživljavanja nakon što je njihov pulen pao kao žrtva vlastite nesposobnosti i stranačke bezidejnosti.
Na kraju, nije se pametno kladiti na budućnost SDP-a. Ona izgleda turobno, no narod koji 30 godina uglavnom bira nešto toliko štetno kao što je HDZ kadar je na biračkom mjestu uraditi svakakve gluposti, pa i udahnuti novi politički život nečem tako besmislenom kao što je SDP.
