Ahmmed wrote:Bijah dječarac....
Od nekih, pet-šest godina....Došlo vrijeme za mekteb. Sav važan, doĆeran, namazan soleom , krenem put mahalskog mekteba. Sjećam se materinih riječi: " Slušat ćeš efendiju. Nema skakanja po džamiji, nema zijevanja okolo, zapamti šta ćeš dobiti za zadaću, pa ćemo zajedno naučiti, kad se vratiš".
I dođem ja. Puno djece, tridesetak nas se okupilo. Pita nas efendija za imena, polako počinje priču....kako je važno slušati roditelje, kako je važno biti dobar drug....Onda nam predloži da izađemo u džamijsko dvorište, da se igramo, zajedno. Igrali smo aberečke abertute....Sljedeći odlazak sam nastrpljivo čekao....Slušali smo, širom otvorenih očiju, priče o ljubavi Muhammeda a.s. prema majci, kušnji na koju je stavljen Ibrahim a.s., o važnosti činjenja dobrih dijela, krenuli sa prvim dovama.....Posljednji put sam otišao u mekteb, kao maturant, u ljeto pred polazak na fakultet.
Demokratske promjene već bijahu krenule......Proučih pred istim efendijom, sve što znam.Prođosmo, zajednički, sufaru....
Znam da je u porodici bilo zanimljivih komentara....Jer smo ideološki bili veoma heterogeni. Od čuvenih komunista ( jedan od njih, materin daidža, ima i svoju ulicu), do čuvenog reisa ( koji, također, ima svoju ulicu
), a sve to uz
umrvljeni mladomuslimanski na jednoj, te građanski supstrat, na drugoj strani, koji je podjednako prezirao sve redom![]()
Kad se sjetim njihovih diskusija, kad bi se Bajramom sastali![]()
Zato je moj glas za mejtef, a ne za skole..a ne jer zelim istjerati vjeronauk iz skole
