Forum Klix.ba

Nedavni članak iz Newsweeka počinje naslovom "Ukrajinci kažu ne miru..." Naslov ili poruka, nažalost, nije jedinstven. Iako je članak preporučljiv, naslov je potpuno nečuven.

Ukrajina, žrtva neizazvanog, neopravdanog i nemilosrdnog rata, očajnički želi mir.

Humanitarni troškovi su ogromni. Dok je OHCHR do sada zabilježio “samo” 27.149 civilnih žrtava, podaci govore da bi moglo biti ubijeno čak 150-200.000. Međunarodna zajednica nema informacija o stanju u okupiranim gradovima i naseljima. Priznaje, međutim, golema razaranja diljem Ukrajine, ruske neselektivne napade, zločine protiv čovječnosti i proces čišćenja područja od proukrajinskih pojedinaca. Velika je zabrinutost, na primjer, za Mariupol (regija Donjeck), Lysychansk, Popasna i Sievierodonetsk (regija Luhansk), gdje postoje navodi o brojnim civilnim žrtvama. Vjeruje se da je samo grad Mariupolj pretrpio 100.000 – 113.000 ubijenih.

Više je od 6,2 milijuna izbjeglica i 5,1 milijun interno raseljenih osoba. Otprilike 17,6 milijuna ljudi – nevjerojatnih 49% trenutne populacije – sada treba humanitarnu pomoć i zaštitu. Dodatno, više od 4 milijuna je prisilno raseljeno u Rusiju. Demografija Ukrajine doživjela je dramatične promjene zbog ruske agresije.

Ukrajinski gradovi i naselja podvrgnuti su masovnom i metodičnom uništavanju od strane Rusije. Ukupni iznos izravne štete na infrastrukturi Ukrajine uzrokovane ratom u lipnju 2023. premašio je 150 milijardi dolara. Uništeno je ili oštećeno 167.200 stambenih objekata. Industrijska baza Ukrajine se uništava. Sa 174.000 četvornih kilometara miniranog teritorija postala je najminirana zemlja na svijetu.

Zajednička procjena Vlade Ukrajine, Grupacije Svjetske banke, Europske komisije i Ujedinjenih naroda iz ožujka 2023. procjenjuje da troškovi obnove i oporavka u Ukrajini iznose 411 milijardi američkih dolara . Šest mjeseci kasnije, procjena je porasla.

Ukrajina je također izgubila pristup moru i svojim pomorskim resursima u svojoj isključivoj pomorskoj ekonomskoj zoni. Pomorski klaster – a time i ukrajinsko gospodarstvo – uvelike pati od ruske pomorske blokade i njezinih kontinuiranih napada na njegove luke i infrastrukturu. Od 18. srpnja oštećeno je i djelomično uništeno 105 objekata lučke infrastrukture . Posljedično, izvoz žitarica u Aziju, Afriku i Europu smanjen je za gotovo 3 milijuna tona mjesečno.

Ukrajina, izložena genocidu, zločinima protiv čovječnosti, ekocidu i masovnom razaranju, očajnički želi mir.

Ali ne pod svaku cijenu. Ukrajina se ipak bori za svoje pravo na postojanje. Vodi rat koji nikada nije tražio, ali koji nema izbora nego nastaviti dok Rusija ne bude poražena.

Tvrdnja da Ukrajinci kažu ne miru – i sugeriranje da bi Ukrajina trebala napraviti teritorijalne ustupke i ući u pregovore s Rusijom – nije ništa drugačije od tvrdnje da su saveznici rekli ne miru kada su se borili protiv nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu.

Tvrdnja da Ukrajinci kažu ne miru savršeno se uklapa u ruski dezinformacijski narativ da Ukrajina onemogućuje mir.

“Da bi postojala ikakva šansa za razgovore, rekao je Putin, Ukrajina bi prvo morala poništiti svoju samonametnutu zakonsku zabranu mirovnih pregovora i objasniti što želi. Onda ćemo vidjeti.", rekao je Putin.

Prije samo četiri dana ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, prikazujući agresora kao žrtvu, ustvrdio je:

“Predsjednik Putin je nedavno rekao da nemamo ništa protiv pregovora, međutim bilo kakvi takvi pregovori trebaju razmotriti realnost na terenu i uzeti u obzir razloge koji su se gomilali desetljećima za desetljećima zbog agresivne politike NATO-a…Trenutno su ukrajinski dužnosnici prijeteći fizičkim uništenjem Rusa...”.

Predstavlja se otvorenom za pregovore čim Ukrajina prestane s pokušajima oslobađanja okupiranih teritorija i prihvati Krim, Hersonsku, Zaporošku, Donjecku i Lugansku oblast (uključujući dijelove koji su ostali pod ukrajinskom kontrolom) kao dio Ruske Federacije.

Rusija je od 2014. također lažno tvrdila da ni SAD, EU ni kolektivni Zapad ne žele prestanak rata, dok je eskalirala svoje napore da porazi Ukrajinu.

Ukrajina očajnički želi mir. Ona, međutim, želi trajan i pravedan mir. Ne privremeni mir pod svaku cijenu.

Tužna je činjenica da rat prestaje onog trenutka kada Rusija odluči povući svoje snage i zaustaviti svoj agresorski rat.

Razlog zašto je Rusija odabrala započeti i održati svoj agresijski rat – zašto Rusija ne traži mir – ide u srž problema: to nije “Rusko-Ukrajinski rat”, već šira konfrontacija između Rusije i Zapada.

Rusija ne može zaustaviti svoj agresorski rat. U njihovoj je imperijalističkoj prirodi da traži širenje po cijenu svojih susjeda. Kontrola nad Ukrajinom ključna je za njene ambicije velikih sila. Pripremajući se za napad 15 godina – oblikujući i fizičko i kognitivno bojno polje – i pokrenuvši rat, Rusija je završila u situaciji “sad ili nikad”. Njegove karte su odigrane. Ako prestane, njegove ambicije velikih sila su zauvijek izgubljene. Ostat će država izgnanica i manji partner Kine. Njegov režim neće preživjeti ništa osim pobjede.

Rusija je to sama rekla. To se odražava u njegovoj povijesti. Očituje se u članku predsjednika Putina „ O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca “ iz srpnja 2021. To se navodi u člancima poput „ Kamo je nestao kaos? Unpacking nestabilnost ” bivšeg savjetnika predsjednika Putina, Vladislava Surkova, objavljenog samo tri mjeseca prije invazije Ukrajine u punom opsegu. To se odražava u ruskim “ ultimatumima ” NATO-u i SAD-u 17. prosinca 2021.

Sve što je Rusija napisala, izjavila ili učinila od 2007. povezano je s NATO-om.

Savez je dugo predstavljan kao egzistencijalna prijetnja Rusiji. Lažno se tvrdilo da se NATO širi prema istoku dok je u stvarnosti Istočna Europa kolektivno tražila zaštitu u Savezu u strahu od širenja Rusije prema zapadu (kao što se pokazalo u Ukrajini od 2014.). Putanja Ukrajine prema zapadu – počevši od sporazuma o pridruživanju EU – pokrenula je rat 2014. Njeno kontinuirano približavanje NATO-u (zbog ruskog rata) pokrenulo je invaziju punog opsega 24. veljače prošle godine. Čak ima drskosti tvrditi da ima sferu interesa nad dijelovima teritorija Saveza, zahtijevajući od NATO-a da se povuče i u skladu s tim promijeni položaj svojih snaga.

U srpnju je general-pukovnik Andrey Mordvichev, koji je zapovijedao Središnjom vojnom okrugom i ruskom središnjom grupacijom snaga u Ukrajini, naznačio da Rusija možda planira proširiti rat u Ukrajini na istočnu Europu. Na pitanje koliko će trajati rat u Ukrajini, Mordvičev je odgovorio da ima razumijevanja da Rusija mora napasti istočnu Europu. "Ako govorimo o istočnoj Europi, koju ćemo morati napasti, to će trajati sve duže i duže", rekao je Mordvičev. Na pitanje je li Ukrajina "samo međufaza", Mordvičev je odgovorio da je Ukrajina samo odskočna daska za druge napade.

Ukrajina očajnički želi mir i voljna je boriti se za njega.

Kao što je ranije naglašeno, Ukrajina ne može prestati s borbom. Ako se dogodi, prestaje postojati. To je temeljna borba koja ne može završiti pregovorima (prije nego što Rusija bude iseljena, omogućujući rasprave o ekonomskoj naknadi, povratku ratnih zarobljenika, pravnim posljedicama, demilitarizaciji Rusije, itd.). Prekid vatre ili primirje – sporazum “Minsk 3” – samo će stvoriti uvjete za sljedeću rusku invaziju punog opsega.

Iako će se većina složiti da ne postoji politička volja da se vojno intervenira – i da se svaki prijedlog da se učini upravo to smatra “radikalnim” – ja ću nastaviti zagovarati upravo to.

Prvo , SAD procjenjuju da ni Ukrajina ni Rusija nemaju snage potrebne da poraze svog protivnika na bojnom polju. Obje su, međutim, pokazale volju i sposobnost da rat – ako ne na sadašnjoj razini intenziteta, onda barem kao rat niskog intenziteta – održavaju unedogled. Jedini način da se promijeni vojna stvarnost na terenu je promjena vojne ravnoteže (npr. sudjelovanje SAD-a u Prvom i Drugom svjetskom ratu).

Drugo , ovo je hibridni rat. Ne zaključuje se samo na bojnom polju. Ukrajina trenutno nije ekonomski održiva i temeljno ovisi o financijskoj potpori međunarodne zajednice. Jedini način da se to promijeni jest deblokirati Crno more i zaustaviti ruske udare bespilotnih letjelica dugog dometa i projektila. Zahtijeva vojne sposobnosti kojih Ukrajina trenutačno nema (ili ih nedostaje).

Treće , ono što se smatra "radikalnim" - vojna intervencija i/ili članstvo Ukrajine u NATO-u - temelji se na vlastitom strateškom konceptu NATO-a iz 2010.: Ambicija da se zaustave sukobi i rat koji prijete stabilnosti i sigurnosti Saveza. Čak je usklađen s doktrinom UN-a “Odgovorno zaštititi”.

Četvrto , opcije postaju sve vjerojatnije jer članicama NATO-a ponestaje oružja i streljiva kojima mogu opskrbiti Ukrajinu. Trenutna ograničenja zapadne obrambene industrije podupiru procjenu. To je dodatno podržano ratom koji se razvija i u dugotrajni rat i u rat dronova.

Na kraju , kao što sam gore naglasio, zapad je rat u kojem treba voditi. To je uvijek bila konfrontacija sa SAD-om i Europom koju je poticala Rusija. EU je odavno priznala da su ona i njezine države članice izložene hibridnom ratu. Rusija je dugo naglašavala da je u egzistencijalnom ratu s NATO-om. Ne zbog razloga koje navodi dezinformacija, već zbog svojih globalnih ambicija i agresivne vanjske politike. Sve više zapadnih političara otvoreno ističe da Ukrajina brani cijelu Europu.

Ukrajina očajnički želi mir i voljna je boriti se za njega. Zapad također želi mir. Ključno pitanje je: koliko jako SAD i Europa to žele?

Hoće li braniti Povelju UN-a, međunarodnu sigurnosnu arhitekturu, sigurnost i stabilnost država članica NATO-a i samu demokraciju kao što to Ukrajina radi već gotovo desetljeće?

Rat će završiti kada Zapad vojno intervenira i/ili pozove Ukrajinu da postane članica NATO-a.

Rusija je 9,5 godina činila sve kako bi izbjegla izravnu konfrontaciju sa Zapadom znajući da će biti poražena. Vodila je rat u kognitivnom prostoru kako bi usadila strah: strah od hipotetskog 3. svjetskog rata, strah od nuklearnog sukoba, pa čak i strah od kolapsa Rusije ako bude poražena u Ukrajini.

Ironično, zapadna intervencija i/ili poziv Ukrajini da postane članica NATO-a trenutačno su jedini nedopustivi za predsjednika Putina.