Prvod manje-više nije bitan.
Video je dobar.
ne treba genijalna taktika niti velike ljudske žrtve,agent_zero wrote: ↑08/09/2023 14:21Možda griješim, ali meni se čini da su s tim omjerom snaga male šanse da se vojno izađe na obale Azovskog mora.CrveniKuk wrote: ↑08/09/2023 14:01
Ako sam upravu, to su otpilike brigade, koje su u pozadini. One, otpilike imaju ovaj neki broj vojnika, mada je to teško procijeniti, jer ne znam, sadašnju strukturu kao i popunjenost ovih brigada sa ljudstvom i MTS-ma. Znamo, da je jedan mehanizovani bataljon 93.brigade iskorišten kao osnov za formiranje 21.mehanizovane brigade. Da li je u međuvremenu formiran novi mehanizovani bataljon u 93.mehanizovanoj brigade, to ne znam. Takođe, moguće da je ima tu još brigada ZSU. Zatim, ZSU ima veliki broj samostalnih bataljona….takođe, tu je nacionalna garda. Važno je, da se u ovoj grupi nalaze, dvije vrhunske stare brigade: 93.mehanizoavana i 79.jurišni-vazdušna brigada, koje će vjerovatno biti nosioci nekih budućih borbenih zadataka. Smatram, da će ova grupacija brigada ZSU, biti uskoro upotrebljena. Pitanje je samo gdje? Da li ce biti upotrebljena na već nekom poznatim operativnom pravcu ili ce ova grupacija brigada biti upotrebljena na nekom novom operativnom pravcu. Ono sto je važno, postojanje ove jedne jake grupacije brigada ZSU u pozadini, govori o ozbiljnosti djelovanja ruske vojske oko Svatova-Kremine-Kupjanska.
Jedino neka genijalna taktička zamisao koja bi ruse natjerala da ponove Herson.
Vrlo malo je razloga zbog kojih bi se Ukrajina mogla u nekom prihvatljivom roku oporaviti, a milion zasto ne bi. To je uz Rusiju i BiH najkorumpiranija drzava u Evropi koja ce na obnovu morati potrositi sasvim sigurno vise od 600 700 milijardi. I to ako rat ne potraje. Pogledamo li index korupcije u Evropi i taj iznos novca, cinjenicu da ce morati obnavljati vosjku i povecavati budzet za istu, oporavljati privredu a ponajvise poljoprivredu, zatim civilnu i privrednu infrastrukturu, ustanove, bolnice, pa tome pridodamo milione ljudi izbjeglih u zapadnoj Evropi od kojih se mnogi nikad nece ni vratiti, mi vec sad mozemo doci do zakljucka da ce se Ukrajina vratiti na predratno stanje za tek nekoliko desetljeca.swanfilter wrote: ↑08/09/2023 19:32Ukr ima resursa, znanja i potencijala da krene naprijed.
Nazalost, mentaliteta su kao i mi ovdje.
Al, gledajuci kako grizu, a za razliku od nas, moglo bi nesto od njih biti ...


Nemojte na co'jka, u istoriji koju su njega ucili su samo pobjede malog i velikog Mordora.
karanana wrote: ↑08/09/2023 18:33pa ti si mene u usta uzeo ranije kad je rijec o dzulijanu cetniku.GandalfSivi wrote: ↑08/09/2023 18:30
Ti me u usta uzimas, a kada to radis, onda barem znaj o cemu pricas...
citalac je stavio njegova saznanja i ja reko, po moralistima tipa gandalfa, to je no-no ovde na temi da se postavlja dzulijanova chetnicko ruska propaganda.
a ja inicijelno dzulijana ni spomeno nisam, nego nekog bosnju koji je dosao na space i poredio masakre na pijaci u sarajevu i ukrajini. ali si mi ga stavio u usta da ja sirim njegovu propagandu o ukrima kako sami sebe bombarduju.
P R E D I V N Odrug_profi wrote: ↑08/09/2023 23:26 Ovo je spektakularno. Apokaliptičan snimak eliminacije cijele baterije ruskih samohotki.
Edit: nađoh da je ovo prošlogodišnji snimak, na samom početku primjene HIMARSa.
Dok su rusi bili još u Hersonu.
Ovo je bila fronta prema Mykolajevu.
Nema veze - spektakularno je prženje.
Godina 1933. bila je i godina gladi u sovjetskim gradovima, posebno u sovjetskoj Ukrajini. U Harkovu, Kijevu, Stalinu (Donjecku), Dnjepru - stotine tisuća ljudi čekalo je svaki dan na običan komad kruha. U Harkovu, glavnom gradu republike, Jones je vidio novu vrstu bijede. Ljudi su se pojavljivali u dva sata ujutro u redovima ispred trgovina koje su otvarale tek u sedam. U prosjeku bi četrdesetak tisuća ljudi dnevno čekalo kruh. Oni u redu toliko su očajnički željeli zadržati svoja mjesta da su se držali za pojaseve onih koji su bili neposredno ispred njih. Neki su bili toliko slabi od gladi da nisu mogli izdržati bez balasta stranaca. Čekanje je trajalo cijeli dan, a ponekad i dva...
Ljudi u gradovima sovjetske Ukrajine bojali su se da će izgubiti svoje mjesto u redu za kruh i da će umrijeti od gladi. Znali su da im grad nudi jedinu nadu za prehranu. Ukrajinski gradovi su naglo rasli u prethodnih pet godina, apsorbirajući seljake i stvarajući od njih radnike i činovnike...
Dokaza je bilo posvuda. Izgladnjeli seljaci prosili su uz redove za kruh, tražeći mrvice. Gradske domaćice u redovima morale su gledati kako seljanke umiru od gladi na pločnicima. Jedan mladi komunist nazvao je seljačku djecu koju je vidio „živim kosturima”. Član partije u industrijskom Stalinu bio je uznemiren leševima izgladnjelih koje je pronašao na stražnjim vratima. Liječnicima i medicinskim sestrama bilo je zabranjeno liječiti ili hraniti izgladnjele koji su stigli u njihove bolnice. Gradska policija skupljala je izgladnjele s gradskih ulica, kako bi ih sklonila s vida. U ukrajinskim gradovima policajci su skupljali nekoliko stotina djece dnevno. Jednog dana početkom 1933. godine policija u Harkovu imala je kvotu od dvije tisuće za popuniti. Oko dvadeset tisuća djece čekalo je smrt u barakama u Harkovu u svakom trenutku.
Glad je bila daleko gora u gradovima sovjetske Ukrajine nego u bilo kojem gradu u zapadnom svijetu. Godine 1933, u sovjetskoj Ukrajini nekoliko desetaka tisuća gradskih stanovnika zapravo je umrlo od gladi. Ipak, većina mrtvih i umirućih u Ukrajini bili su seljaci, upravo oni ljudi koji su radom donosili ono malo kruha u gradove. Ukrajinski gradovi su živjeli, jedva, ali selo je umiralo. Stanovnici grada nisu mogli ne primijetiti neimaštinu seljaka koji su, suprotno svakoj logici, napuštali polja u potrazi za hranom. Željeznička stanica u Dnipru bila je preplavljena izgladnjelim seljacima, preslabima čak i da prose. U vlaku je Gareth Jones sreo seljaka koji je nabavio malo kruha, ali ga je policija zaplijenila. „Uzeli su mi kruh”, ponavljao je iznova, znajući da će razočarati svoju izgladnjelu obitelj. Na stanici Stalino izgladnjeli seljak ubio se skočivši pred vlak...
Gladni seljaci probijali bi se do gradova uz željezničke pruge, da bi se na tračnicama onesvijestili od slabosti. U Khartsyszku, seljaci koji su bili otjerani sa stanice objesili su se na obližnje drveće. Sovjetski pisac Vasily Grossman, vraćajući se iz obiteljskog posjeta svom rodnom gradu Berdychevu, susreo je ženu koja je molila za kruh na prozoru kupea njegovog vlaka. Politički emigrant Arthur Koestler, koji je došao u Sovjetski Savez pomoći u izgradnji socijalizma, imao je slično iskustvo. Kako se mnogo kasnije prisjećao, izvan stanice u Harkovu seljanke su držale do prozora vagona užasnu dojenčad s golemim glavama, udovima nalik na štapiće i natečenim trbusima. Otkrio je da djeca Ukrajine izgledaju kao „embriji iz boce alkohola”. Proći će mnogo godina prije nego što ova dva čovjeka, koji se danas smatraju dvojicom moralnih svjedoka dvadesetog stoljeća, ne napišu o onome što su vidjeli.
Godine 1933. seljaci su se probijali do poznatih gradskih tržnica, ali sada više radi prošnje nego prodaje. Tržnice, sada prazne i od robe i od kupaca, odavale su samo disharmoniju smrti. U rano jutro jedini zvuk bilo je tiho disanje umirućih, zbijenih pod krpama koje su nekoć bile odjeća. Jednog proljetnog jutra među hrpama mrtvih seljaka na harkovskoj tržnici jedno je dijete sisalo grudi svoje majke čije je lice bilo beživotno sivo...Ukrajinci su za to imali izraz. Govorili su u prolazu: „Ovo su pupoljci socijalističkog proljeća”.
Timothy Snyder, Bloodlands: Europe between Hitler and Stalin
Meni se ipak cini da je inspiracija bila malo svjezija.