Forum Klix.ba

ne, ne, ne
nego ću da budem preeeeeeefin prema njemu, da sve lijepo krasno radim s njim, a on će da strahuje jer će se sve vrijeme pitati da li ja znam ili ne znam za ono što je uradio

a onda, kad se najmanje bude nadao, kad bude očekivao povišicu, ja ću mu sredit' otkaz u 5 minuta

papčina ona, iz asfaltiranog sela, mene hoće da zajebe...

Mi smo puno više od prijatelja, ali mnogo manje od ljubavi....

...dodaj mi tu sreću, dok sam još na vratima...tu je negdje ostala, kraj tvog uzglavlja... trebaće mi...za današnji dan......i sutrašnji......i onaj posle njega, bez tebe...

potočanka wrote:...dodaj mi tu sreću, dok sam još na vratima...tu je negdje ostala, kraj tvog uzglavlja... trebaće mi...za današnji dan......i sutrašnji......i onaj posle njega, bez tebe...

''Zar ne vidiš koliko mi je važno? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ dođavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, vec sjecanje i cekanje."

Ko kaže da se prošlost ne vraća? Ti i ja smo se vratili unazad godinu, u vrijeme kada se nismo poznavali...

"Bio je još premlad da bi znao kako sjećanje srca odstranjuje ružne uspomene, a veliča dobre, i da zahvaljujući toj vještini uspijevamo podnositi prošlost. No kad je s brodske ograde vidio bijeli rt kolonijalne četvrti, nepomične strvinare na krovovima, sirotinjsko rublje izvješeno da se suši na balkonima, tek je tada shvatio koliko je postao lakom žrtvom milosrdnih zamki nostalgije."

"Lišće pada, pada kao izdaleka,
ko vrtovi na nebu da venu
ono pada uz gestu niječnu.
I teška zemlja pada noću,
iz svih zvijezda u samoću.
Svi padamo. Ova ruka pada.
Pogledaj druge: pad u svima
pa ipak, sigurno Jedan ima
koji blago ovim padom vlada."

Rilke, Jesen

Čini drugima ono što želiš da se tebi čini.

Laž je teška droga, sa te igle se još nitko nije skinuo...'

Nasmijao sam se, pa rekoše - zašto si neozbiljan? Zaplakao sam, pa rekoše - zašto se ne smiješ? Osmjehnuo sam se, pa rekoše - pretvara se pred ljudima. Smrknuo sam se, pa rekoše - težak insan. Šutio sam, pa rekoše - ne zna da govori. Progovorio sam, pa rekoše - puno priča. Oprostio sam, pa rekoše - slab i kukavica, jer da je u stanju on bi se osvetio. Uzvratio sam na nepravdu, pa rekoše - to je zbog oholosti koja je pri njemu, a da je pravedan ne bi bio takav... Onda sam shvatio da koliko god želim ljudsko zadovoljstvo, ja moram biti kritikovan, jer je zadovoljstvo ljudi cilj do kojeg ne možeš doći...

Dobro sam. Nije dobro kako je moglo biti, al’ dobro je.
Ne znam, kotrljam se niz život kako znam.
Kamenčić na trotoaru izabere me za igru,
pa šutiramo jedno drugo, tek da se nešto dešava,
tek da ne mislim na to da mi nedostaješ odavde do tebe.
Kad mi se učini da posustajem, trgnem se i nastavim da nabrajam
lepote i dobrote, kojih sam i sâm željan, a tebi sam ih prosledio.
Probudim se, a ne znam da li sam spavao,
zaspim, a ne znam da li sam bio budan.
Dobro sam, kasno je za bolje.

Ljubav nije nešto što te čeka ''tamo negdje''. Ona je u tebi. U tvome sopstvenom srcu - u onome što si voljna da daš. Svi smo sposobni za ljubav, ali nemamo svi hrabrosti da volimo kako treba. Plašimo se da dajemo jer strepimo da nam se neće vratiti. U braku obično jedno voli više, a drugo manje. Nikad ne odbijaj i ne isključuj ljubav zato što je ne dobijaš od pravog čovjeka i u pravo vrijeme. Nikada ne omalovažavaj ono što ti nečije srce nudi. Ako te voli, primi njegovu ljubav, zadrži je, pa mu je vrati u još većoj mjeri nego što ti je dao. Ako je tako budete razmjenjivali, srca će vam biti kao zlato, a duše dovoljno snažne da se nose s bolom gubitka. Ako u ljubavi ne misliš na sebe, nećeš se ni zbog čega ni kajati.

Eh da, bila je ona prava kojoj sam trebao dopustiti sve, osim da ode, a to sam joj nažalost, dopustio...

I onda se onako nesvjesno nasmješim kad se sjetim tvog mirisa, tvojih očiju, smiješka ili bilo čega vezanog za tebe, i najzad shvatim da neke stvari srce ne zaboravlja...

Čudno je kako je život prazan kad samo jedna osoba nije tu.. I kad živiš među toliko ljudi, a misliš samo na nju...

Ti si drugačija. Prva i posljednja...

Ne dozvoli da te usamljenost vrati nekome kome nije stalo do tebe...

.

"Ljubav prouzrokuje kretanje duše i stvara u njoj jaku želju za nečim. Duša je, poput vatre, u svojoj osnovi stvorena pokretljivom. Ljubav je njeno prirodno kretanje, tako da onaj ko zavoli nešto, u toj ljubavi nalazi slast i odmor za dušu."
(Ibnul-Qajjim)


''Kažu da sam izgubila dobrotu u sebi, nisam. ..Samo je više ne pokazujem svima.... Podigla sam zidove, do najboljeg dijela mene sada stižu samo najbolji. Ostali neka samo stoje iza zidova i pitaju se kakva li sam iznutra...''

Anđeli se svakog dana mimoilaze s nama na ulici, rekao je otac jednom. Mora da su obični kao ptice, rekao je, i prepoznatljivi su samo u kratkim trenucima svoje veze sa našim životima. Postoji, prema ovom rezonovanju, trenutak kada, jednostavno, znaš da si imao susret s anđelom, i kakvu god da ti je pomoć pružio, ma kako suptilnu i ma koliko neprimetnu, život ti se promenio

Ne trebaš mi...Bila je to najteža laž koju je trebalo izgovoriti...Najlakša koju je mogla smisliti...Ali izgovoriti, tu je već bio problem...Tu je zapelo.

nevidljiva_ wrote:

''Kažu da sam izgubila dobrotu u sebi, nisam. ..Samo je više ne pokazujem svima.... Podigla sam zidove, do najboljeg dijela mene sada stižu samo najbolji. Ostali neka samo stoje iza zidova i pitaju se kakva li sam iznutra...''

Misterija i neizvesnost su energije zivota. Ne dozvolite da vas nepotrebno uplase, jer one drze dosadu na odstojanju i bude kreativnost...

Oduvijek sam mogao samo sanjati da budem neki zeleni bor kad hladne zime dođu, otporan i jak. Ali, ja sam ti više osamljeni hrast koga svi listovi napuste čim zapuše hladan jesenski povjetarac.

Ambrozija wrote:Oduvijek sam mogao samo sanjati da budem neki zeleni bor kad hladne zime dođu, otporan i jak. Ali, ja sam ti više osamljeni hrast koga svi listovi napuste čim zapuše hladan jesenski povjetarac.