http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=46
Piše: Ramo KOLAR ([email protected])
21/08/06
Šta da se radi
Pita me vrijedni aktivista jedne od novonastalih tzv. nevladinih organizacija šta ja mislim kako oni mogu stvari promijeniti. Pritom mi se žali kako je veoma mali broj njegovih vršnjaka ili generacije, skroz nezainteresiran za rad i angažman u njegovoj kao i u drugim takvim udrugama. Što će reći da ih ne zanimaju nikakve promjene. Gledaju samo svoju guzicu, veli, i gdje bi klepili para bez rada.
Sličnu sam priču čuo od jedne aktivistice Grozda. Oni prikupljaju potpise građana kojima bi kao natjerali vlast (sic!) da ih zaposli, osuvremeni im školovanje, obezbijedi zdravstveno i socijalno osiguranje, penzionerima dadnu za hljeba. Nije li to nešto najnormalnije, pita. I još, razočarano, dodaje kako su molili i kumili drugove i drugarice, studente najčešće, da im se pridruže, ali da ovi jednostavno odmahuju rukama i sliježu ramenima.
Nije moje da vam išta odgovorim, kažem im. Moj je revolucionarni zanos davno minuo. Nisam ni pripadnik generacije. A ni vlast me ne zanima. Zanimalo me onomad da kao maloljetan, pridružim se studentskim demonstracijama šesdesetosmaša u Sarajevu. Iako nisam znao posve o čemu se tu radi, osjećao sam da kao pripadnik budućnosti nešto i sam učinim za nju. Ne ulazeći u analize toga, zadnjeg revolucionarnog europskog pokušaja da promijeni pravac imperijalističke ere, znao sam često citirati i vrlo nezgodan primjer partizanskog čelnika Baje Jurjevića, splitskog bosa u to vrijeme. Iako nije popularno išta komunističko spominjati, njegov odgovor mladima koji su mu došli tražiti da im dadne više prostora za rad i život, zasigurno je znakovit, koliko god je vrijeme revolucija davno prošlo. Za to što vi tražite, potrebno je imati vlast i moć. Kako je nemate, morate je oteti meni. U tom slučaju, ja ću je krvavo braniti, isto onako kako sam je i osvojio!
Jedna je omladinska organizacija ovih dana, pozivajući da se iziđe na jesenske izbore, izračunala da se s petsto glasova ulazilo u državni Parlament! Što jednostavnom matematikom znači da kad bi desetine hiljada studenata samo izišlo na izbore, mogli bi se “učlaniti” u više parlamentarnih razina i tamo se tući za svoju budućnost.
Gdje bi, valjda, učinili nešto da se zaposle i naprave sistem školovanja po svome i europskom standardu. Pogotovu što istraživanja kažu da su to dva ključna razloga koji mlade masovno tjeraju iz ove zemlje. Ali...
Dvadeset je posto Bosanaca nepismeno skroz. Na to dolazi podatak da su naši učenici što se tiče opremljenosti kompjuterima, veb-stranicama, e-mail adresama, zaostali najmanje dvadeset godina za europskim školama. Ako i imaju kompjuter, on je iz prošloga vijeka. Tek 37 posto škola ima jedno računalo, 80 posto nema veb-stranicu, a preko pedeset posto anketiranih srednjoškolaca nikad nije posjetilo Internet!
T u je onda lahko nastupiti jednom Miloradu Dodiku, koji može mirne duše, ne trepnuvši, izjaviti da mu je ratna tvorevina kojom vlada skroz sretna, dok je ostatak zemlje skroz nesretan. Ko biva, svako će poslije ove truba izjave glasati za sreću, a ukinuti nesreću! Brojke o gladnima, nezaposlenima, pobjeglima, unesrećenima, grupici lopova koja drži sve u svojim rukama... Dodik nerado spominje sretnoj braći.
I dok su mladi u velikoj dilemi, (ne)izaći na izbore ili (ne)pobjeći u svijet, stari im i dalje dijele lekcije. Sad će prodati i ono malo nacionalnog blaga što je preostalo (telekome, elektroprivrede, rafinerije...) da bi namirili sebe i manjinu poslušnika od sada pa za ubuduće (barem još četiri godine). Baš onako kako im je kazao Dragoljub Stojanov:” Nacionalistički politički lideri uspješno prodaju mržnju narodima BiH, imovinu strancima, a u svemu samo vide sebe i svoje interese...”
Na kraju rečenog dijaloga s aktivisticom Grozda, razočaranom što ih nema sto hiljada, jedan svjesni građanin će joj dobaciti: “Nemate vi ništa od tih papira i potpisa. No motke u ruke pa ih istjerajte iz njihovih fotelja...”
Važno je pak znati da sve rađa iz promjena. Iskoračiti se može - tek naprijed!
pauza?!
