Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
I sam sam trenirao atletiku jako dugo, to je jedan jako težak sport.
Ko kaže da je dovoljna disciplina i rad jako se vara.
Za svaki sport je potreban taletan, PRAVILAN rad red i disciplina.
Šta je mjoih prijatelja odustalo od atletike, a što?
Dok si mlad podnosiš dobro pogrešne treninge, ide to, gura se.
Kasnije oko juniora - seniora počinje tijelo davati znakove pogrešnog treniranja i počne stagnacija rezultata
gdje onda obično poslije 1-2 godine dođe do napuštanja.
Ja sam bio malo iznad prosječnog, bio 2000. godine perspektivni sportista,
ali silom prilika sam morao odustati.
Znam 2-3 atletičata koji su tad imali na 100m rezultat oko 10,40, i kao što rekoh,
pogrešan trening vodi do zastoja rezultata, do povreda i sl.
Nažalost u BiH neznam kolio ima dobrih atletskih trenera.
Tuki svaka čast, znam kako je trčati i pripremati se za utrku gdje si još najbolji.
iako je stigao treci, fantasticno vrijeme! stotinku brze od do jucer vazeceg najboljeg vremena sezone.
ono sto mi se ne svidja, cini se da je sad na vrhuncu forme, a do svjetskog jos 2 i po mjeseca. previse vremena da bi zadrzao formu, premalo za novi ciklus.
trci li onaj rudisha vise? nisam ga upratio ove godine
Ne trci Rudisha puno ove godine, haman da nema zvanican rezultat od 2017. Oporavlja se od povrede, cilj mu je olimpijada sljedece godine i svjetsko. Nesto sumnjam da ce biti konkurentan na svjetskom ako uopste nastupi.
Mrsko mi otvarat neku temu o atletici ili problemu dopinga pa evo ovdje. Ja sam ubijeđen da je problem i mnogo veći nego što ovdje piše. Koliko li bi ih ostalo bez medalje da se otkrije cijela istina https://telesport.telegram.hr/kolumne/j ... povijesti/
Objašnjenje je bilo “zato što se bilo nemoguće nositi s drugim atletičarima koji su to već uzimali”, a trener Francis u jednu je rečenicu sažeo sukus mantre koju je ponavljao svojim atletičarima:
“If you don’t take it, you won’t make it.”
“Ako ne uzmeš, nećeš uspjeti.”
A Benu Johnsonu, sportašu osramoćenom i poniženom kao nijedan drugi do pojave Lancea Armstronga, atletika osim velike sramote duguje i veliku zahvalu. Njegova nestrpljivost i pohlepa otvorile su Pandorinu kutiju u kojoj je još mnogo onih koji su se ogriješili, ali nisu otkriveni. Jer su imali dobre diuretike. Jer su se držali pravila o sigurnom čišćenju. A ne zato jer su bili čisti. Njegov je slučaj pokrenuo velike promjene u kontroli sportaša na globalnoj razini.
Istraga Johnsonova slučaja otkrila je da je tjekom 1980-ih doping bio više pravilo nego iznimka. Otkriveno je da je najmanje 20 medalja s OI u Los Angelesu osvojeno uz pomoć steroida, da je postojalo devet pozitivnih epruveta s imenima američkih sportaša koje su zatim misteriozno nestale iz hotelskog sefa. Neki liječnici koji su bili bliski atletičarima iznijeli su šokantnu procjenu da je 80 posto uspješnih atletičara iz tog vremena uzimalo neku vrstu nedozvoljenih stimulansa.
Otkriveno je i da je šest od osam sudionika “najprljavije utrke u povijesti” u nekoj fazi svoje karijere uzimalo nedozvoljena sredstva. I Ben Johnson i Linford Christie i Dennis Mitchell i Desai Williams i Ray Stewart. Da, i Carl Lewis, kojemu je na olimpijskim kvalifikacijama za Seoul otkrivena nedozvoljena količina efedrina, ali mu je Američki Olimpijski Odbor odlučio progledati kroz prste i pustiti ga na OI. Zgodno, taj je podatak otkriven tek 15 godina nakon Seoula.