Podsjeti me ta tvoja priča na moju priču i prvu ljubav iz gimnazije (bili zajedno 2 godine, od 2. do 4. razreda)...znam da ti se sad čini da ti se svijet srušio, ali vjeruj mi da nije, život tek počinje i to što se tebi desilo je ta prva famozna ljubav...zvuci kao kliše ali jbg tako je... Znam da užasno boli, ali bude to i prodje. Upoznaćeš nekog novog, a ljubavi koje doživiš u dvadesetim su prave ljubavi... vidjećeš aBd...poslije ćeš se te prve sjećati sa smješkom na licuhmm19 wrote:Bili smo zajedno 3 godine i par mjeseci, poceli smo se zabavljati jako mladi (16 god.) i on i ja... Ja sam njemu bila prva djevojka i nekako sam ocekivala da ce mu kad tad dosaditi, da ce pozeljeti probati nesto novo jer ipak, premladi smo... Definitivno nisam ocekivala da ce potrajati koliko je trajalo ali rekla sam bit' cemo zajedno dok nam je dobro i eto, 2 godine i 10 mjeseci prodjose samo tako. Nakon 2 godine i 11 mjeseci poceo je da se udaljava od mene, prestao da mi prica sve a do tad je bio brutalno iskren i sve je postalo nekako mehanicki... Tada su poceli pravi problemi, nisam znala sto bih i kako bih. Poceo je sve vise izlaziti s najboljom drugaricom (s kojom se poceo druziti malo nakon sto smo se mi poceli zabavljati i koju sam ja upoznala i s kojom sam se druzila kad god bi me zvao s njim i njegovom rajom vani- a zvao je pa je i to prestao) nasamo, bez ikoga, samo njih dvoje... Ja nisam zeljela biti djevojka koja ne vjeruje partneru, jer znam kako je meni bilo u jednoj prijasnjoj vezi, vjerovala sam da postoje musko-zenska prijateljstva, i ja nisam od njega trazila da prestane s tim. Onda su poceli da se dopisuju preko mobitela, sve cesce, cak i u mom prisustvu... Kada sam mu skrenula paznju da mi to smeta i da barem u mom prisustvu pokusa da se ne dopisuje s njom on je neko vrijeme to i radio a onda bi opet poceo i kada bi vidio kako ja reagujem onda bi se izvinjavao i govorio kako je kreten i sve tako... Par puta sam ga pitala ima li ista izmedju njih i on bi rekao da nema da su samo prijatelji, nista vise... Meni jeste bilo cudno svo to dopisivanje i izlasci ali kako me nikad nije slagao (koliko znam) i kako je uvijek bio brutalno iskren, cak i kad sam mislila da nece biti iskren, nisam htjela da mu ne vjerujem. Sad mi se sve na neki nacin vratilo i pitam se jesam li trebala vjerovati sebi i svom instinktu i reagovati odmah?
Rekli smo nakon 3 godine i 3 mjeseca da raskidamo a sljedeci dan smo se vidjeli i plakali i vratili se na staro... on je mene poljubio a ja ga nisam sprijecila, nismo rekli da smo se "pomirili" ali smo se tako ponasali, kao da smo jos uvijek u vezi... To se vuklo tako 2 mjeseca... Sada, nakon 3 godine i 5 mjeseci, smo zaista raskinuli i rekli da ne mozemo vise tako... Da je sve postalo nekako bez puno emocija, mehanicki, po navici i da nam to ne odgovara jer smo mladi. Odlucili smo tako i da ne bi patili jedno drugo bez razloga, jer to vise nije bilo ono sto je trebalo biti, i s nadom da cemo, ako nam je sudjeno, biti skupa nekad u buducnosti. Naravno, ja kakva sam, morala sam ga pitat da li je ista bilo izmedju njega i te drugarice a njegov odgovor je bio "Nije, ali htjeli smo da bude"... ne znam zasto me to toliko povrijedilo kada sam realno i ocekivala slican, ako ne i gori odgovor, ali povrijedilo me uzasno. Sada to saznanje u meni budi gadjenje, svaki put kad pomislim na njih dvoje skupa i samo molim Boga ako vec ne moze biti sa mnom da bar ne bude ni sa njom, nek' bude s kojom god drugom... Ja njega volim, stvarno, mozda cete misliti da ne znam jos "sta je to ljubav" ali ja mislim da ja njega stvarno volim... Toliko me boli ova razdvojenost, nemogucnost da ga vidim, zagrlim, poljubim...Uzasno mi fali, vjerovatno jer nije proslo previse vremena od raskida. Sanjala sam ga, a snovi su bili toliko stvarni da nisam zeljela da ikad zavrse... Svaki dan, sat, minut, sve vise zelim da bude kraj mene a znam da ne moze i da tako treba da bude, jer je "bolje za oboje" kako smo rekli i sami odlucili. Nije mi samo jasno kako nesto sto bi trebalo biti "bolje" moze biti tako uzasno tesko i neizdrzljivo, ne samo meni vec i njemu (kaze on tako), kako moze ubiti covjeka u pojam, imam osjecaj kao da mi se neko igra sa srcem, stisce ga pa ga pusta, ne dopustajuci mu da pukne vec jednom... i sta sada, kako dalje? Cemu se nadati, da li se nadati uopce?
Muškima je to nekako "lakše", oni stisnu zube pa to nekako prelome, znaju da su mladi i da moraju osvajat "nove teritorije". I njemu se garant plače i teško mu je, samo ne smije zbog imidza
. Mi smo žene takve, kad jednom zavolimo, spremne smo ostati s njim do kraja, ne gledamo i ne tražimo druge, a oni uvijek misle da nešto propuštaju, znaš onu "grass is greener on the other side". Mladi ste oboje i teško je očekivati da ostaneš s nekim koga upoznaš sa 16. Kao što si i sama rekla, ako je sudjeno, sastat ćete se opet nekad. Ti sad trebaš da izlaziš i da se družiš, da upoznaješ nove ljude i da uživaš u svojim ranim dvadesetim
Znam da ti se ne da ali natjeraj se! Prave stvari tek dolaze! 
