KRAJIŠKE LEGENDE
KAKO JE POGINUO IZET NANIĆ
Piše: Adnan Buturović
Kako je poginuo Izet Nanic?
Uvod
Ovih se dana navršava sedam godina od pogibije Izeta Nanića, legendarnog komandanta bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo ubistvo bilo dio političkih obračuna Nanić je Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao dezerterima; Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču. Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao zahvaljujući Veladžiću. SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića nazivali komunjarom, a poslije rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj kampanji.
Ovih se dana navršava sedam godina od pogibije Izeta Nanića, legendarnog komandanta bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo ubistvo bilo dio političkih obračuna. Nanić je Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao dezerterima;
Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču.
Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao zahvaljujući Veladžiću SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića nazivali komunjarom a poslije rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj kampanji Rahmetli Izet Nanić je poginuo u četničkoj zasjedi kada su njegove jedinice razbile četničke linije na Grmeču. Bilo je puno malih grupa četnika koje su pružale otpor. Ovo je bio odgovor predsjednika JOB-a USK Osmana Omanovića Hege iz Velike Kladuše u jednom od prošlih brojeva Slobodne Bosne, na tvrdnje Huseina Sabljakovića Brace da je legendarni komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić ubijen kao jedna od žrtava obračuna unutar ratnog vodstva Stranke demokratske akcije, kada je Mirsad Veladžić i obiteljski klan oko Hasana Čengića u Krajini navodno htio da preuzme vlast od tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića.
Međutim, i prilikom nedavne posjete novinara SB Huseinu Sabljakoviću u zeničkom zatvoru (koji, uzgred, ne izgleda kao psihijatrijski slučaj, kako to tvrde Osman Omanović i Mirsad Veladžić, op.a.), Sabljaković je ponovio svoje tvrdnje nudeći se kao svjedok u rasvjetljavanju i još nekih problematičnih događaja za vrijeme rata u Krajini: Meni je nakon rata doktor Dževad Džanić ispričao da je on trebao putovati sa Ljubijankićem, ali da ga je nazvao Mirsad Veladžić i rekao da on neće ići. Kada ga je doktor upitao zašto, on je samo rekao; nećeš i fertig.
Sa Mirsadom Veladžićem sam se prvi put sreo u Todorovu. I pri prvom rukovanju on
nas je sve gledao s neke visine. Narod i vojska ga jednostavno nisu voljeli jer je bio diktator.
Shvataš, ako nije bilo po njegovom ili ako mu se neko suprotstavio, onda te ljudi počnu izbjegavati, nadziru te njegovi ljudi i ograničavaju ti slobodu kretanja. Oko njega je bio manji broj ljudi iz Kladuše, njegov rođak Edhem Veladžić, Hasan Ćerimović Talin i Osman Alibabić, bivši radnici AID-a.
Kada se rahmetli Irfan Ljubijankić prije odlaska u Hrvatsku sastao sa rahmetli Izetom Nanićem, meni je došao Hašim Sulejmanagić zvani Hasko Suljagin i rekao mi da će možda i meni biti lakše, jer izgleda da će Veladžić pasti. Rekao mi je da Ljubijankić nosi dokumentaciju za Sarajevo Aliji Izetbegoviću koja pokazuje da je Veladžić radio mnogo toga što nije smio.
Sulejmanović je sigurno bio upućen u stvari jer je bio blizak Veladžiću. Za razliku od Veladžića, rahmetli Ljubijankić je uživao veliki ugled među borcima i narodom, i govorilo se da će nakon rata Ljubijankić sigurno biti jedan od prvih ljudi države.
Poslije sastanka sa Nanićem, Ljubijankić je poletio helikopterom koji je ubrzo oboren. S njim je nestala i dokumentacija o Veladžiću, izjavio je za naš list Husein Sabljaković.
LEGENDA PROTIV HULJA:
Istražujući ratni background zasigurno najborbenije brigade Petog korpusa od koje su strahovali kako četnici Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske RS, tako i elitne jedinice Narodne odbrane Abdićeve AP Zapadna Bosna, bivši Nanićevi najodaniji borci svjedočili su za Slobodnu Bosnu, kako mnoge stvari u Bužimu tokom rata nisu bile dobre. Bužimska brigada je imala preko četiri i po hiljade boraca.
Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić.
Svi vojno sposobni članovi Nanićeve obitelji nosili su pušku. Za samo nekoliko mjeseci, Nanić je izrastao u narodnu legendu. Bivši poručnik JNA bio je isključivo vojnik i nije znao igrati političke igre zbog kojih je, prema mišljenju njegovih preživjelih suboraca, vjerovatno i izgubio glavu.
Sukob između Mirsada Veladžića i Izeta Nanića je započeo kada je Veladžić pobjegao iz Velike Kladuše i prepustio Kladušu Fikretu Abdiću i autonomašima. Mirsad je bio povjerenik Vlade RBiH za Okrug Bihać, rodom iz Bužima, a početkom rata se našao u Kladuši. Imao je vezu s nama da uletimo u Kladušu ali je čekao. U isto vrijeme je imao vezu sa Fikretom Abdićem.
Kada se pojavio u Bužimu, ostavljajući naoružane borce TO BiH i policiju bez organizovane pomoći, Nanić ga je optužio za izdaju. Tu je početak sukoba politike i vojske u Krajini, kaže jedan od ratnih starješina iz Štaba 505. bužimske brigade.
Umjesto u borbu, Veladžić je manji dio svoje rodbine koja mu je bila odana izvukao iz vojske i rasporedio ih po radnim obavezama, odnosno u policijsko-obavještajni aparat u Krajini. Najodaniji su mu bili Ibrahim Veladžić Baja i Edhem Veladžić, poslijeratni ministar kantonalne policije, prije tri mjeseca uhapšen pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi atentata na Fikreta Abdića.
Tokom 1993. i 1994. godine Nanić je nekoliko puta pokušavao mobilisati što više nemobilisanih muškaraca, između ostalih i Ibrahima Veladžića, jer je odbrana prema Cazinu i Bihaću bila na izmaku snaga. Međutim, opet se sukobio sa Mirsadom Veladžićem, nakon čega je protiv Ibrahima podnio krivičnu prijavu za dezerterstvo.
Kako tvrde ratne starješine 505. bužimske brigade, tada je iz Sarajeva stigao dopis i fiktivna iskaznica SDB-a RBiH da Ibrahim Veladžić radi na povjerljivim poslovima u Krajini. Ustvari, nije radio ništa osim što je agitovao među
policajcima na bužimskoj teritoriji za podršku Mirsadu Veladžiću.
KULMINACIJA SUKOBA
Tako je tinjajući sukob ambicioznog vlastodržca i legendarnog komandanta prerastao u sukob policije i vojske. U okviru policije Veladžićevi "propagandisti" su proširili vijest da je Nanić "komuništički nastrojen" i da "nije povjerljiv". Tada je Asim Bajraktarević, pod Veladžićevim uticajem, došao pred Štab 505. brigade pozvavši Nanića da odstupi od komandovanja brigadom. Znajući da je Bajraktarević izvrstan borac koji je u rat došao iz Austrije i da nije kalkulirao u patriotskim namjerama, Nanić je rekao Bajraktareviću da može odmah preuzeti komandovanje najelitnijom jedinicom 505. brigade "Hamzama", a da će Nanić odstupiti ako narod bude tako želio. Narod je podržao Nanića, a Bajraktarević je do pogibije ostao komandant Hamzi. Tada je, prema tvrdnjama Nanićevih suboraca, odbrana i koordinacija između vojske i policije postala najčvršća, zbog čega četnici i autonomaši nikada nisu zauzeli Cazin i nastavili prema Bihaću.
Kada je u Krajinu stigao ministar vanjskih poslova Irfan Ljubijankić, koji je u odnosu na Veladžića bio stvarni politički autoritet, obišao je prvo položaje 505. bužimske brigade. "Tačno je da je Ljubijankić razgovarao nasamo sa
Nanićem i da mu je predao dokumentaciju iz koje se vidi da je Veladžić "prodao" Veliku Kladušu Fikretu Abdiću iako su se jedinice TO i policije odmah na početku mogle koordinirati i zauzeti Kladušu i njen širi prostor.
Tada smo polagali nade da će predsjednik Alija Izetbegović smijeniti Veladžića i klan Čengića koji je upravljao Veladžićem iz Zagreba. To je bilo važno za borbu jer su ljudi imali povjerenje u političke autoritete koji ih nisu bili spremni izdati za osobne interese, tvrde za naš list pripadnici 505. brigade. Pored dr. Ljubijankića, od političkih autoriteta iz krajiške SDA tu su bili dr. Mesud Šabulić i advokat Izet Muhamedagić, koji su nažalost poginuli u helikopteru zajedno sa Irfanom Ljubijankićem. Bužimski, krupski i bihaćki borci tvrde da su u ratno vrijeme trojica spomenutih ljudi imali veliko povjerenje naroda koje Mirsad Veladžić nikada nije mogao dostići.
Uskoro je stigla vijest da je poginuo i komandant 511. brigade iz Bosanske Krupe Mirsad Crnkić, ali ne u borbama. Plasirana je priča da je "komandovao vlastitom likvidacijom" i da su ga ubili pripadnici njegove elitne jedinice Faraoni. Inače, Crnkićeva i Nanićeva brigada su u to vrijeme imale najbolju suradnju na odbrani prostora Krajine iz više pravaca napada neprijatelja.
KAKO UPOKOJITI HEROJA
Krajem avgusta 1995. godine, paravojska Fikreta Abdića bila je u rasulu povlačeći se prema granici sa Hrvatskom. Druga gardijska brigada HV sa zapovjednikom Zvonimirom Petrinjcem probijala se prema Dvoru na Uni, dok se drugi krak ove brigade HV probijao prema Žirovcu i Glini gdje se trebao spojiti sa jednim od bataljona 505. brigade. Sva dejstva 505. brigade su stala petog avgusta kada je na Ćorkovači (Grmeč), na mjestu Vijenac poginuo Izet Nanić.
Zajedno sa velikim komandantom poginula su dva pratioca i načelnik bezbjednosti u brigadi Meho Bašić. Na licu mjesta je ostao živ samo vezista u štabu Alija Osmanović, inače rodom iz Srebrenice. Nakon rata Osmanović će iz
Bužima, na inicijativu Mirsada Veladžića i njegovih rođaka, preći u Bihać na funkciju načelnika Sektora AID-a za operativnu tehniku. Tu je Osmanović ostao do polovice 1996. gdje je navodno pratio da li se neko interesuje za istragu oko pogibije Izeta Nanića. Potom je u činu poručnika ponovno prešao u Peti korpus na poslove veziste.
Možda sasvim slučajno, Alija Osmanović je dobio stan u Bihaću u istoj zgradi u kojoj stanuje Mirsad Veladžić. U momentu Nanićeve pogibije putna komunikacija Bihać-Karlovac je bila slobodna, jedinice Armije BiH su ušle u Veliku Kladušu, a nastavljena su napredovanja prema Bosanskom Novom, Sanskom Mostu i Ključu.
Prvi putnici koji su u pratnji hrvatske policije stigli novooslobođenom čestom u Bihać bili su roditelji Izeta Nanića na dženazu svom sinu. "Nanić je bio legenda, on je odbranio Krajinu. Narod zna i pamti, a Veladžiću i njegovima nije valjao niko koga oni nisu proglašavali velikim borcima i herojima.
General Atif Dudaković je bio samo figura, kao i Ramiz Dreković prije njega. Kada se Dudaković pojavio u avgustu 1995. među grupom boraca 505. brigade koja je napredovala poslije oslobađanja Velike Kladuše i stao ih tjerati naprijed, oni su ga pitali ko si ti! On im je rekao da je njihov komandant.
Borci su mu onda uzvratili da je njihov komandant prvo Allah dž.š., onda Izet Nanić, pa onda možda i on, kaže sa gorčinom jedan od Nanićevih najbližih ratnih suradnika.
Poslije rata, ime Izeta Nanića postalo je prvorazrednom predizbornom atrakcijom novog krajiškog babe i vođe SDA Mirsada Veladžića. Tek posmrtno je Nanić odlikovan u čin generala, a tada već guverner Veladžić je na otvaranju turbeta Naniću veličao njegovu ulogu iako su prisutni borci sa gađenjem slušali laži da su tokom rata bili najbliži suradnici. "On je mene zvao i pitao..." , govorio je guverner Veladžić.
Gromoglasnu podršku pljeskanjem i uzvikivanjem "Alija, Alija", na otvaranju Nanićevog turbeta koje je izgledalo više kao predizborni skup SDA, pružao je Ibrahim Veladžić Baja. Čovjek kojeg je Nanić hapsio zbog dezerterstva poslije rata zaposlio se u Odjeljenju za regrutne poslove u Ministarstvu odbrane Bihać i bio predsjednik Stambene komisije za dodjelu vojnih stanova u vrijeme kada je sebi dodijelio stan. Nakon toga je postao poslanik u kantonalnoj skupštini, a sada rukovodilac u Una-transu, gdje su Veladžići suvlasnici.
Piše: Adnan Buturović
10/12/2002
Potcijenjeni mrtvi i živi heroj
bice februar u januaru
