Samo za ove "navijace"
http://www.e-novine.com/stav/119164-ivo ... unice.html
Iz vlastitog iskustva, kao najpouzdanijeg mogućeg izvora, znam da bi se apsolutna većina ovakvih navijačkih kretena upišala u gaće samo da budu pod baražnom vatrom najobičnijih minobacača od 60 mm i to minut ili dva. Neki bi obavili veliku nuždu u gaće. Svi bi zaboravili kako su bili zajebane face na nogometnim utakmicama. Samo malo da im barutni gasovi rašire nozdrve. E, za taj osjećaj bih platio veliku sumu novaca. Da mogu vidjeti junačine kako umiru od straha. Kako se tope ideali, kako nestaju države, zastave, himne, kako se taj strah pretvara u običan ljudski izmet. Kako velike ideje završavaju na tako bizaran, fiziološki način. Ničeg veličanstvenog tu nema. Samo strah i želja da preživiš
Još jednog heroja srpskog naroda pustilo iz zatvora. Vinko Pandurević, komandant zvorničke brigade iz vremena genocida u Srebrenici, eto, biva, došao tobe i sad je slobodan k'o 'tica. Odležao dvije trećine kazne i pušten na čist zrak jer se, između ostalog, primjerno ponašao tokom zatvorske kazne. Ne želim se sjetiti obrazloženja koje sam pročitao o njegovom puštanju. To je samo gomila bezosjećajnih i ciničnih riječi.
Birokratsko smeće i sudski novogovor nerazumljiv običnom čovjeku. Veliki je to korak za hrabrog Vinka i kiklopski korak unazad na putu pravde za preživjele žrtve.
A dobro, pošto dosta ljudi u Sarajevu još nije ni "otkrilo" genocid u Srebrenici, razumljivo je da je ovo samo jedna od mnogih vijesti koje čitalac zahvati okom na svemoćnom internetu.
A kako će i otkriti kad ima tu puno drevnih Sarajlija koji nisu makli dalje od Alipašinog Polja, osim kad idu u Mostar da podrže vjerni fudbalski klub. Njihova stvarnost se odvija u mitskim mahalama, tim prostorima gdje su gluharili, visili, blejali i gdje su se formirali kao ličnosti. I ja sam tako nekako odrastao osamdesetih godina prošlog vijeka. Samo što se to kod nas nije zvalo mahalama, nego kvartovima. Šta ćeš kad smo blizu Zagreba, valjda je to taj geografski utjecaj na jezik. Odnos prema rijekama i prirodnim ljepotama u Bosanskoj Krajini je takav kakvog nema u cijelom ostatku države. Da budem malo zajedljiv: samosvijest o prirodnim ljepotama je odlika rafiniranog duha.
Većina stanovnika Sarajeva će vam reći da nikad nije bila u Krajini. Kao da si ih pitao da li su bili na Islandu. Onda neko priča da smo jedna država, nacija, bilo šta.
S razlogom svi misle da je život u njihovom gradu baš najgori u državi. Tu se stalno vode bitke među gradovima u našim glavama. Tu se prelamaju različite regionalne i mentalitetske predrasude, zna doći do toga da se psuju ratne, civilne žrtve, onda kada nestane obične, konvencionalne municije, ozračene lošim vibracijama. Natjecanje u mržnji ovdje ne prestaje. Ništa nije sveto. Sve je predmet izrugivanja. Ne postoji ništa što bi moglo biti bilo kakav sistem vrijednosti. Polagano se vraćamo u doba najgoreg primitivizma, što je dokaz skandiranje bh. navijača usred Beča, ono antisemitsko skandiranje, kojeg u BiH niko nije čuo. Jer Palestinci su napaćena braća, a svi Jevreji su čifuti i fašisti. Tako rezonuje naš dobri i napaćeni Bošnjo. Vazda žrtva, vazda jebena stranka, vazda ga život razočara onda kad Bosnom behar probehara.
Nekad mi se čini da je bošnjački nacionalizam ustvari secondhand nacionalizam, jer nastaje uvijek kao reakcija na starije i snažnije nacionalizme druga dva naroda. Nikako da taj bošnjački nacionalizam izrodi išta originalno. Nekad tako "bljesnu" kao u centru Beča, skandiraju da treba ubiti Židova. Ali ni tu nisu posebno originalni, samo kopiraju stariju hrvatsku ili srpsku braću po mržnji.
Najlakše je pustiti se vlastitim frustracijama i tu energiju usmjeriti prema prvoj meti na koju naiđeš u vlastitoj usijanoj glavi. Jer masu pokreću povici, slogani, redukovane "istine", ona im budi adrenalin i oni tada žele da poginu za imaginarne ideale države, grba ili himne koja nema teksta. Zato što trenutno nema tu nekog rata u kojem bi mogli svoj adrenalin da kapitalizuju kao leš ugrađen u temelj domovine. Nigdje više budala nego u mladome svijetu koji se nije iživio ni na koji način. Otvorite im javne kuće i dajte im lake narkotike, manje će ih biti nesretnih, manje će skandirati slogane mržnje i pozive na nove genocide. Kao da nam nije dovoljno istorije koju ne možemo svariti. Još Drugi svjetski rat nije završio u našim glavama. Još se vodi taj rat, a tek treba da dođe na red ovaj zadnji rat, zadnje svježe rane, grobnice, kosti, traume.
Iz vlastitog iskustva, kao najpouzdanijeg mogućeg izvora, znam da bi se apsolutna većina ovakvih navijačkih kretena upišala u gaće samo da budu pod baražnom vatrom najobičnijih minobacača od 60 mm i to minut ili dva. Neki bi obavili veliku nuždu u gaće. Svi bi zaboravili kako su bili zajebane face na nogometnim utakmicama. Samo malo da im barutni gasovi rašire nozdrve. E, za taj osjećaj bih platio veliku sumu novaca. Da mogu vidjeti junačine kako umiru od straha. Kako se tope ideali, kako nestaju države, zastave, himne, kako se taj strah pretvara u običan ljudski izmet. Kako velike ideje završavaju na tako bizaran, fiziološki način. Ničeg veličanstvenog tu nema. Samo strah i želja da preživiš.
Život u BiH se još vodi između genocida i sapunice, kako je davno napisao Mile Stojić. I to u onoj Bosni što je ćilimom zastrta. Jeste, samo što je ćilim od ljudske kože i kostiju.
*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana