Grbavica, Vraca i Kovačići pod okupacijom...

[Alive]

Pratim

[goran16v]

U biografiji Aleksandra Vučića piše da je iz Engleske došao na Jevrejsko groblje. Tu se zadržao neko vrijeme , pa je onda otišao na radio Pale, pa odatle u Beograd kući. Da li netko zna više o njegovom psisustvu na Jevresjkom 1992?

Posto je poznato da je "pickousti", kako ga neki krugovi zovu u Srbiji, nekoc bio mladjahni jastreb Seseljevih radikala na tom tragu treba traziti podatke.

VOJISLAV ŠEŠELJ, lider radikala, kao svjedok Radovana Karadžića u haškoj sudnici je kazao da su aktuelni srbijanski predsjednik TOMISLAV NIKOLIĆ i vicepremijer ALEKSANDAR VUČIĆ bili dobrovoljci i da su učestvovali u svim zločinima za koje se on tereti pred Haškim tribunalom;

Zoran Krasić, šef pravnog tima Vojislava Šešelja, za naš list kaže da lider radikala ne izmišlja i da su njegove izjave vezane za Vučića i Nikolića vjerodostojne.

“Vučić je bio na sarajevskom ratištu, a kasnije se priključio informativnoj službi na Palama i tu bio angažovan kao poznavalac engleskog jezika. Tek pošto se vratio u Beograd priključio se SRS-u. Tako je Vučić govorio članovima stranke dok je bio u SRS-u.Pričao je da je bio dobrovoljac. To su njegove tvrdnje, a ne plod mašte Vojislava Šešelja.

“Vučić je kao student došao u BiH i bio je dobrovoljac. Nema neku značajnu karijeru sa puškom u ruci, ali je sasvim sigurno dao veliki doprinos za rad Srpske radio telezije (SRT-a) koja je u to vrijeme bila u povoju.

Prema Šešeljevim riječima, Vučić je bio učenik četničkog vojvode Slavka Aleksića, koji je bio komandant Novosarajevskog četničkog odreda sa sjedištem na Grbavici.

Rat u Hrvatskoj omogućio je Aleksandru Vučiću da se na političkoj sceni pozicionira kao mladi lider ultranacionalističke orijentacije. Međutim, pravu priliku za političko lešinarenje dobio je početkom agresije na BiH.

Odmah po izbijanju sukoba, otišao je na Pale i angažovao se na Srpskoj radio televiziji. Kao prevodilac i novinar, u stilu Milijane Baletić, pravio je propagandne priloge u kojima je branio srpstvo „od najezde mudžahedina, stranih plaćenika“. Život u skromnim uslovima Vučić nije mogao dugo da izdrži. Nakon nekoliko mjeseci vratio se u Beograd

[Woody]

“Vučić je bio na sarajevskom ratištu, a kasnije se priključio informativnoj službi na Palama i tu bio angažovan kao poznavalac engleskog jezika. Tek pošto se vratio u Beograd priključio se SRS-u. Tako je Vučić govorio članovima stranke dok je bio u SRS-u.Pričao je da je bio dobrovoljac. To su njegove tvrdnje, a ne plod mašte Vojislava Šešelja.

Nemam informacije, ali sumnjam

A, evo zašto sumnjam:

1. Ako je bio pripadnik BPC-a, trebao bi imati n'akve ćage. Jebe mi se šta on "tvrdi"
2. U opisu karaktera ovakvog jednog balavog (ali bukvalno balavog - sve mu bale cure iz usta) stoji da LAŽE i PETLJA. ISKLJUČIVI razlog anamo-njegove ovakve "tvrdnje" je hvatanje zaleta da se što više uvuče Šešelju u šupak. I NIŠTA VIŠE.
3. Ne bi Aleksić trpio njegovo prisustvo kraj sebe. Pa morao bi angažovati trojicu da čuvaju Vučića umjesto linije - a znamo kako je Aleksić "obilovao" ljudstvom na "Jevrejskom"

Nešto mi smješno pade na pamet: Ako je Vučić bio kod Aleksića na Jevrejskom, onda je i Vjekoslav Kramer bio kod Juke na Otesu



Znači -

[iVar]

Danas se navršava 21 godina od herojske odbrane Trga heroja, Hrasnog brda i ostatka Sarajeva!

07.10.1992 - 07.10.2013.

[KatarinaKosaca]

Da je bio na Jevrejskom, bio je.. sad baš zato što ne znam više pojedinosti pitala sam da li nekoliko dana ili nekoliko sati ili nekoliko sedmica... ali podatak iz biografije je 100% tačan, kao i da je poslije otišao na Pale na radio.

[goran16v]

“Vučić je bio na sarajevskom ratištu, a kasnije se priključio informativnoj službi na Palama i tu bio angažovan kao poznavalac engleskog jezika. Tek pošto se vratio u Beograd priključio se SRS-u. Tako je Vučić govorio članovima stranke dok je bio u SRS-u.Pričao je da je bio dobrovoljac. To su njegove tvrdnje, a ne plod mašte Vojislava Šešelja.

Nemam informacije, ali sumnjam

A, evo zašto sumnjam:

Umjesto da nesto sumnjas i napamet nagadjas kad nemas informacije proguglaj osnovne pojmove pa ces vidjeti da informacija da je Vucic bio dobrovoljac na Jevrejskom groblju nije njegova tvrdnja, da bi se tebe kao nesto *ebalo, nego dio izjave Vojislava Seselja u Haagu na sudjenju Karadzicu iz juna ove godine.

[karanana]

Mislim da ga je seselj spominjo i na njegovom sudjenju, da se vozo sa njim, tomom grobarom i vasketom u dzipu i da ih je rpg na poljinama fulio za nekoliko centimetara.

[PM72]

Danas se navršava 21 godina od herojske odbrane Trga heroja, Hrasnog brda i ostatka Sarajeva!

07.10.1992 - 07.10.2013.

Trg Heroja je odbranjen 21.04.1992.

[PM72]

Mislim da ga je seselj spominjo i na njegovom sudjenju, da se vozo sa njim, tomom grobarom i vasketom u dzipu i da ih je rpg na poljinama fulio za nekoliko centimetara.

Šešelj,Poplašen,Tomo grobar i Vaske su tom prilikom mogli stradati od naše maljutke sa Huma.To sam gledao svojim očima sa zgrade porodilišta.17 ili 18 juni 1995.Prije toga je pogođena naša samohotka na Humu ispod repetitora pa su naši uzvratili i tom prilikom su pogodili pored četničke samohotke a tek poslije se saznalo da su pored nje bili gore imenovani krmci.RPG tamo nije mogao ni dobaciti a naša maljtka se aktivirala u nasipu pored četničke samohotke.

[goran16v]

Mislim da ga je seselj spominjo i na njegovom sudjenju, da se vozo sa njim, tomom grobarom i vasketom u dzipu i da ih je rpg na poljinama fulio za nekoliko centimetara.

Šešelj,Poplašen,Tomo grobar i Vaske su tom prilikom mogli stradati od naše maljutke sa Huma.To sam gledao svojim očima sa zgrade porodilišta.17 ili 18 juni 1995.Prije toga je pogođena naša samohotka na Humu ispod repetitora pa su naši uzvratili i tom prilikom su pogodili pored četničke samohotke a tek poslije se saznalo da su pored nje bili gore imenovani krmci.RPG tamo nije mogao ni dobaciti a naša maljtka se aktivirala u nasipu pored četničke samohotke.

Ako je to bilo 95. onda je Vucic vec bio SRS-ov poslanik u skupstinij Srbije.

[PM72]

Ako je to bilo 95. onda je Vucic vec bio SRS-ov poslanik u skupstinij Srbije

Naveo sam datum a sve to sam gledao.Bilo mi pravo drago kad su naši ispalili maljutku,čak sam joj i trag pratio a kad je sastavila,našoj sreći nigdje kraja.Mislili smo da je četnička samohotka uništena jer se više nije javljala.Tek kasnije sam saznao da je Vojkan & Co bio tu.Šteta.Vučića sad prvi put naši spominju da je bio tu u šta sumnjam jer sam čitao Šešeljev intervjuu u kome je iznio detalje tog događaja.Naveo je ove što sam pomenuo i nekog četničkog dobrovoljca iz Bijeljine.

Kad nešto skontaš,taj naš maljutkaš mogao je ubiti predsjednika susjedne i prijateljske zemlje.

[goran16v]

Ako je to bilo 95. onda je Vucic vec bio SRS-ov poslanik u skupstinij Srbije

Naveo sam datum a sve to sam gledao.

Neka si jer ne neko taj detalj sa Vucicem u transporteru pomenuo u kontekstu Vucica dobrovoljca na Jevrejskom groblju, pa cisto da se rascisti da je tad bio u drugom svojstvu. Koliko sam uspio pronaci po internetu, ako je vjerovati biografijama i Seseljevom iskazu, Vucic je mogao biti dobrovoljac kratko vrijeme jer je vec u jesen 92. imao priloge za paljansku TV.

[PM72]

Čisto sumnjam da je Vučić proveo i jednu noć na stražarskom mjestu na Jevrejskom groblju.Mislim da je ta priča o njemu kao ratniku - dobrovoljcu izmišljenja za četnički CV.U Srbiji su takvi odmah imali "veći čin" u fašističkoj hijerarhiji i opasniji bekraund ako si šatro bio "dobrovoljac u Bosni".Niko nije provjeravao je li ratovao ili krao golfove.Sad bi rado izbacio taj dio.

[KatarinaKosaca]

Podatak iz cv-a je mnogo puta iznijet i nikada demantiran. Po završetku Pravnog faksa mladi Vućić odlazi u Englesku. Počinje rat u BIH, vraća se u Beograd, ali dolazi prvo na Jevrejsko. Dakle godina 1992, i nisam postavila pitanje da li netko sumnja ili ne, nego da li netko zna koliko se tu zadržao, jer tih podataka nema. Za razliku od podataka sa Pala, jer je sa Jevrejskog otišao na Pale na radio da radi kao novinar, međutim zbog teških životnih uvjeta (iako to nije otvoreno priznao na takav način, nego neka se novinari bave novinarstvom), vraća se u Beograd.
Dakle, ponavljam pitanje, da li netko zna koliko je sati, dana , sedmica bio na Jevresjkom i šta je radio, odnosno da li je pucao? Hvala.

[PM72]

da li netko zna koliko je sati, dana , sedmica bio na Jevresjkom i šta je radio, odnosno da li je pucao?

To jedino zna lično on ili njegov komandir na Jevrejskom (ako ga je imao).Možda nam nedobrovoljac šta kaže "glede tog pitanja"?

[karanana]

Ako je to bilo 95. onda je Vucic vec bio SRS-ov poslanik u skupstinij Srbije

Naveo sam datum a sve to sam gledao.Bilo mi pravo drago kad su naši ispalili maljutku,čak sam joj i trag pratio a kad je sastavila,našoj sreći nigdje kraja.Mislili smo da je četnička samohotka uništena jer se više nije javljala.Tek kasnije sam saznao da je Vojkan & Co bio tu.Šteta.Vučića sad prvi put naši spominju da je bio tu u šta sumnjam jer sam čitao Šešeljev intervjuu u kome je iznio detalje tog događaja.Naveo je ove što sam pomenuo i nekog četničkog dobrovoljca iz Bijeljine.

Kad nešto skontaš,taj naš maljutkaš mogao je ubiti predsjednika susjedne i prijateljske zemlje.

moguce da sam zamjenio i vrlo je vjerovatno vojkan spominjao sebe, tomu i polasena, sto i ima smisla kada je u pitanju ta vogoscanska strana.

[Horasio_Sarajlic]

Kakav Vučić rovovi i puška bio novinar na Paljanskom radiju S od 1992 do 1993, upamcen po tome sto je dio vijesto vodio na engleskom ko i onaj "hov is ju", dakle radikalni novinarčić koji je obilazio mjesta i pravio reportaže i nista vise, on nije u stanju napuniti šanzer a da ne govorim da zapuca ili bilo sta drugo, nesposoban za takve stvari, 1993. se vratio u Srbiju i vec tada uplovio u političke vode, vjerujte da se bezveze rasprava vodi oko toga jel il nije bio na ratistu ...

@nedobrovoljac, fino sam ti objasnio jarane a ti kako hoces, profesionalna vojna lica, policajci dr. imali su ugovore i radni odnos, dobrovoljci, "vodjeni patriotski" i dr. nisu.

[pici]

evo jedan "dobrovoljac" od tamo anamo....

Intervju – Boro Stjepanović, glumac >

Kako sam pucao na Sarajevo
tamara nikčević

"Sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila je u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Rafal u vrata, a onda: ‘Neka izađu svi muškarci!’ Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije. Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli: ‘Ja sam Jugosloven!’, rekao je. ‘Neću sa vama!’ Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške. ‘Napunite ih!’, naredili su. Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: ‘Pucaj!’ Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću... ‘Samo prebacujte preko Miljacke!’, vikali su"

Za svojih šezdeset i šest godina života i nešto malo manje od pola vijeka glumačke karijere, Boro Stjepanović je uspio da odigra više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga, da sarađuje sa najvećim jugoslovenskim rediteljima, dobije više značajnih nagrada, bude profesor na četiri škole glume – beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj – napiše četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, osnuje dvije pozorišne akademije – u Sarajevu i na Cetinju…; da preživi jedan rat, bude nasilno mobilisan, doživi raspad svoje zemlje i opsadu Sarajeva. I da dâ tako malo intervjua.

"Ne volim intervjue", kaže Boro Stjepanović. "Uostalom, šta bih tako važno imao da kažem? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao da bude zanimljiv? Pored toga, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentarisanja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kažu – meščini. Onda i ja: meni se čini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijeđa. A vrijeđao je... Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me je pitao – volim li glumce.

‘Glumce?!’, začudio sam se. "Taman posla! Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom.’

To su mi mnogi zamjerili.

Glumci, inače, imaju ogromnu glad za javnošću koju onda pokušavaju da zadovolje na različite načine..."



U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:

"Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!"

Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubica po kvadratnom metru!

Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio... Počeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem... Postao sam mizantrop!

Baš – mizantrop?

Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.

"Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol", pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.

"Nije tačno!", skočio je jedan moj kolega. "Naši nisu imali snajper!"

"Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!", rekao sam.

Kada je počeo rat...

Da, bili smo u Sarajevu... Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem...

Kako su vas mobilisali?

Kako?! Rafal u vrata, a onda:

"Neka izađu svi muškarci!"

Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.

"O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?"

"Sin", rekao sam.

"Dobro, pređite obojica na onu stranu."

Svrstao nas je među svoje, među Srbe.

Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...

Kako niste?

Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven...

Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno... Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim...

Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:

"Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću sa vama!"

Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.

"Napunite ih!", naredili su.

Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!

Na koga?!

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću...

"Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.

Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.

"Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.

"Pucaj slobodno!", odgovorio je komandir. "Reci da sam ti ja naredio."

"Samo sam izvršavao naređenja" – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.

Jeste li pucali?

U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo da živi, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i četvorica komšija... A nalazili smo se među "našima", među Srbima. Čudno, je l’ da?

Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili da gađamo u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.

Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.

Za koga ste navijali?

Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.

Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me je napao taksista koji je, kao i njegove vođe, htio da podijeli Sarajevo "kao Bejrut". Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela "Zagreb", gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.

"Šta hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!", čuo je, rekao mi je, od njih. "Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!"

A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?!

"Ko ga jebe što je ostao kod Alije!", rugali su se ovi sa Pala.

Znate li šta se dogodilo sa vašim komšijama – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade?

Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat...

Šta je radna četa?

Naiđe kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove.

"Šta da radimo, ubijte ih, to su vaši! Znate da su vaši. Ne bismo svoje izlagali na taj način...", govorili su.

Ko ih je vodio na prvu liniju fronta?

Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bošnjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto... Pošto je odbio da uzme pušku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu četu.

Kako ste uspjeli da oslobodite sina?

Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrđivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske.

Marko i ja smo otišli kod komandanta.

"Ovo vam ništa ne vrijedi", rekao je ulazeći u džip. "Džaba!"

Sin me je pogledao... Taj pogled ne mogu da zaboravim... Onda smo otišli kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao.

"Slobodni ste!", rekao je.

Obojica?

Čekajte!... Rekli su nam da moramo da prođemo još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao komandant sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je sa mojim Markom išao u školu.

"Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je sa mojim sinom, znam!", rekao je bijesno.

I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao da potpiše papir koji je mom djetetu obezbjeđivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Ćutali smo i čekali. Kao pred giljotinom.

"Evo šta ćemo", rekao je konačno. "Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!"

Ostali ste?

Ostao. Mislio sam – samo dijete da izvučem; u januaru je bio napunio osamnaest... Sjutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i tašta. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je...

"Pravo da ti kažem, ti papiri im ne vrijede mnogo", rekao mi je bezbjednjak iz čete. "Opšti je haos, ništa se ne zna. Svaka straža do Drine može da ga skine sa autobusa i pošalje ga u Žepu."

Zašto u Žepu?

Žepa je bila najveće srpsko stratište. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima... Bio sam očajan. Međutim, moja žena je, stigavši sa sinom na Pale, otišla da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Tražeći radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd.

"Izvinite", prišla je pilotu, "ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?"

"Prazan sam, gospođo", odgovorio je. "Ali..."

Šta – ali?! Odlučio je njegov kolega, oficir.

"Pusti ljude, čoveče! Prazni smo, ulazite!", nasmijao im se.

U pola dva su stigli na Batajnicu.

Kako ste saznali da su stigli?

Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna šta je... Veze su bile u prekidu... Ipak, histerično sam okretao beogradski broj: 322XXXX. Nakon bezbroj pokušaja, čuo sam slab zvuk.

"Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stići će...", vikao sam u slušalicu.

"Stigli su, već su stigli", prekinula me je tašta i ispričala šta se dogodilo.

Slušalicu je preuzela Zorica.

"Kako je tamo?", prošaputao sam molećivo.

Zapravo, tražio sam da mi kaže kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav život. Ili – njegova imitacija. Gušile su me suze... Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da čujete tišinu.

Kada ste vi izašli iz Sarajeva?

Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...

"Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.

Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Šta ovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!

Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.

Koljevića ste poznavali odranije?

Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažovao da, kao poznati šekspirolog, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je sa mojom molbom.

Sastanak sa Koljevićem zakazala mi je Mira Nogo sa kojom je moj brat nekada radio u Izvršnom vijeću BiH; kada je počeo rat, prešla je na Pale.

Nije u srodstvu sa slavnim prezimenjakom, Rajkom?

Ne, ne... Mislim da nije. Mira mi je obezbijedila i prevoz do hotela u kome se nalazio Nikola Koljević. Vozač je bio odnekud sa juga Srbije, došao na Pale da se bori... Na njegovoj glavi sam prvi put vidio crvenu beretku.

"Ratovao sam u Hrvatskoj, u Vukovaru", brbljao je. "Evo, sada i u Bosni, u Sarajevu... Ali, veruj, jedva čekam da pukne na Kosovu pa da se Šiptarima najebem majke."

Koljević me je primio hladno...

U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?

Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.

"Ništa", kažem, "dobili ste, pretpostavljam, moja dokumenta... Znate, ipak bih da se bavim svojim poslom."

U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.

"Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!", skočio je od stola kao oparen. "Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Neko ovde mora da se bori za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana sveta; juče je došao čovek iz Amsterdama, a vi biste da se bavite svojim poslom! Drugim rečima, hoćete da bežite?"

"Ma, ne, ne...", pravdao sam se. "Porodica mi je u Beogradu... Htio bih da izađem sa svojim studentima..."

"Rešili smo da zadržimo sve svoje vredne ljude", prekinuo me je nervozno. "U deset imamo zakazano Predsedništvo, izneću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsedniku vlade."

Ko je bio predsjednik vlade?

Vjerujte da se ne sjećam... Koljević mi je dao do znanja da je razgovor završen. Do svijesti mi je doprlo da su me smjestili među svoje "vredne ljude". Osjećao sam se bijedno. Da, pitao me je i da li imam još nekog u Sarajevu.

"Na Dobrinji mi je ostao brat sa porodicom". rekao sam.

"I moj brat je ostao dole!", prosiktao je. "Nekoliko puta sam ga pozivao, obezbedio mu da izađe, ali nije hteo. E, više ne mogu za njega da odgovaram!"

Inače, prije rata se znalo: Nikolica Koljević – tako su ga zvali – bio je američki đak, doktorirao u SAD; njegov brat Svetozar takođe profesor Univerziteta – poznati srpski nacionalista! E, sada je Svetozar odbio da izađe iz opkoljenog Sarajeva; a Nikolica je otišao na Pale.

Kako ste to razumjeli?

Nikako! Samo se sjećam da sam, kada je krenula opsada Sarajeva, u mislima svakodnevno pisao pismo Nikoli Koljeviću.

Zašto baš njemu?

Zato što nisam očekivao da će se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam...

I dok su moji sin i žena sa komšijama silazili u podrum – na čije smo prozorčiće, čuvši da bi to moglo zadržati metke, bili postavili sunđere – ja sam ostajao u stanu; tačnije – u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo živjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi – biblioteku; knjige će nas, vjerovali smo naivno, zaštititi od granata. E, tu, u tom hodniku sam ležao na dušeku i čitao Šekspira. Ponovo ću ga pročitati, mislio sam; cijelog, vama u inat!

Kome?

Koljeviću, Paljanima, bezumnicima, ratu... Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi ništa! Čitaću Šekspira i, sve i da poginem, neću biti na gubitku. Tako sam, čitajući sa olovčicom u ruci, došao do Mletačkog trgovca, do Šajloka, koga ovih dana igram...

Jevrejine, imaš pravo na svoji funtu mesa; to ti dozvoljava venecijanski zakon. I, kada već insistiraš, uzmi je – kaže Porcija. Ali, ovdje piše i još nešto: ne smiješ proliti kap krvi. Jer, ako je proliješ, visićeš!

Taj dio sam bijesno podvlačio, u glavi pišući pismo Nikoli Koljeviću. Zanimljivo, u hrvatskom prevodu se ne kaže – visićete, nego – molićete boga da presudite sebi... Tako nešto. Upravo se to dogodilo Nikoli Koljeviću. Nažalost, ne zbog griže savjesti, to se zna...

Šta se zna?

Zna se zbog čega se Nikola Koljević ubio, kako, ko mu je donio pištolj...

Ko?

Radovan Karadžić. Ali, ne bih to, pustite...

Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je sopstvenim ušima:

"Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!"

Dakle, on meni i mom djetetu hoće da rastresa mozak. Zašto? Tu sam valjda pukao... Zauvijek sam se distancirao... U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su "njegovi" htjeli da posvoje. Nije se dao, ali je ušao u drugu klopku...

Mislite da je riječ o upadanju u klopku?

Vjerujete, iz mjesta bih preskočio tu temu. Nema se tu šta dodati. Sve je jasno... Mi smo dva svijeta. Nikada mi, recimo, ne bi palo na pamet da prelazim iz vjere u vjeru, niti da se dičim bilo kojom vjerom; ne bi mi na pamet palo da postanem biznismen, da gradim gradove, da se viđam sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Koštunicom, Miloradom Dodikom, Ivicom Dačićem... A nekada smo odlično sarađivali...

[goran16v]

Kakav Vučić rovovi i puška bio novinar na Paljanskom radiju S od 1992 do 1993, upamcen po tome sto je dio vijesto vodio na engleskom ko i onaj "hov is ju", dakle radikalni novinarčić koji je obilazio mjesta i pravio reportaže i nista vise, on nije u stanju napuniti šanzer a da ne govorim da zapuca ili bilo sta drugo, nesposoban za takve stvari, 1993. se vratio u Srbiju i vec tada uplovio u političke vode, vjerujte da se bezveze rasprava vodi oko toga jel il nije bio na ratistu ...

@nedobrovoljac, fino sam ti objasnio jarane a ti kako hoces, profesionalna vojna lica, policajci dr. imali su ugovore i radni odnos, dobrovoljci, "vodjeni patriotski" i dr. nisu.

Pazi, ako za njega kazu da se nekad hvalio kad je to bilo moderno i kad mu je bilo u interesu da je bio dobrovoljac na Jevrejskom, pa mu ga je, sad kad mu to vise nije u interesu, Vojo zavuk'o iskazom u Haagu, jer ako je po nekoj liniji mogao doci onda je to po radikalnoj Seseljevoj, onda tu ima nesto.

[Nekako s proljeća]

JNA u početnom periodu nije bila otvoreno naklonjena toj tzv ''radikalnoj liniji'' , a radikali su do tada već bili aktivni u Hrvatskoj. A u pravu si za Šešelja i njegove ljude na sarajevskom ratištu, konkretno Grbavicu, koji su preko vojvoda Aleksića i Gavrilovića davali doprinos za tzv ''srpsku stvar''. Monarhisti su to bili tada, u svekolikom srpskom nacionalnom zanosu...

P.S.
To je tako moglo da traje , sve dok za komandanta ''svih vojnih snaga '' tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine , nije došao Ratko Mladić. On nije gotivio fizički izgled takvih srpskih boraca...

[Nekako s proljeća]

Na današnji dan (8 Oktobar 1994) su četnici sa Jevrejskog groblja pucali na 2 tramvaja puna putnika, na Marin dvoru. Tada su ubili vozača tramvaja Nedžada Hadžibajrića, a 12 putnika ranili. Od 12 ranjenih putnika bilo je sedmero djece...

[goran16v]

JNA u početnom periodu nije bila otvoreno naklonjena toj tzv ''radikalnoj liniji'' , a radikali su do tada već bili aktivni u Hrvatskoj. A u pravu si za Šešelja i njegove ljude na sarajevskom ratištu, konkretno Grbavicu, koji su preko vojvoda Aleksića i Gavrilovića davali doprinos za tzv ''srpsku stvar''. Monarhisti su to bili tada, u svekolikom srpskom nacionalnom zanosu...

P.S.
To je tako moglo da traje , sve dok za komandanta ''svih vojnih snaga '' tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine , nije došao Ratko Mladić. On nije gotivio fizički izgled takvih srpskih boraca...

Seseljevi dobrovoljci su jos prije pada Vukovara imali zvanicni sabirni centar u Bubanj potoku gdje su stavljani pod komandu JNA i sa svim privilegijama vojnika JNA upucivani na front, vecinom u Mrksicevu 1. gardijsku brigadu JNA koja je napadala na Vukovar i to se do pocetka rata kod nas, djelom zahvaljujuci brbljavim i hvalisavim sarajevskim (po)cetnicima, jako dobro znalo tako da JNA nije imala sta da krije, osim da malo glumi "jugoslovensku narodnost" da ih ne podave ko macice u kasarnama.
Bez ozbira koliki je monstrum i bolesnik u glavi, Mladic je ipak bio konzervativna skolovana vojnicina koji je od gomile krezavih neandertalaca pokusao da napravi vojsku.

[Woody]

Mladić je imao ogromnu averziju prema četnicima i njihov međusobni odnos (da ne kažem "odnošaj" ) je bio zategnut - gotovo pa preko nišana. Razlog tome je što su Mladićevog oca (partizana) četnici zaklali nakon što su ga zarobili pri napadu partizana na Bradinu. To im Mladić nikada nije halalio. Na kraju krajeva, na kostima oca, Mladić se i školovao i bio primljen u "Vojno-industrijsku školu" u Zemunu, a nakon toga (kao odličan učenik i perspektivan kadar) i na akademiju KoV-a i Oficirsku akademiju u Beogradu.

Da malo ilustrujem ta prepucavanja:

Sramota je kako se Vojislav Šešelj ponaša u Haškom sudu. Bruka sebe, ali bruka i državu! (RM u Hagu)

“Kapetan Dragan je na perfidniji način vršio pljačke u odnosu na Arkana”. (RM o "Kapetanu Draganu", Šešeljevom "zlatnom dečaku")

Ratni komandant Vojske Republike Srpske nije obrazlagao svoje loše mišljenje o lideru radikala, jer ga niko nije ni pitao za Šešelja, ali ga je čak i psovao i oslovljavao pogrdnim nazivima kao što je “kreten”. (Tužioc ICTY-a, u obrazlaganju optužnice)

[goran16v]

Mladic je po profilu bio ultrakonunista i ultrajugosloven koji je u jednom trenutku ostao na livadi bez tih identiteta.

[Bodkin]

Mladic je po profilu bio ultrakonunista i ultrajugosloven koji je u jednom trenutku ostao na livadi bez tih identiteta.

ako je bio ultrajugosloven kako je na kraju zavrsio na mjestu na kojem je zavrsio?