Ljudi, ušli ste u područje koje otvara mnoga pitanja...
Zato moramo imati na umu nekoliko važnih stvari (kao pretpostavku za neka razumjevanja):
- Pitanje
fetvi iliti pravnih rješenje na osnovu šerijata i njegovih izvora (Kur'ana, sunneta Muhammeda, alejhi-selam,
idžme/konsezusa islamskih pravnika i
qijasa/analogije) nije nimalo lahka i jednostavna stvar - ona povlači strahovitu odgovornost na Sudnjem danu. Zato su Drugovi Muhammeda, alejhi-selam, bježali od ljudi koji su od njih tražili njihovo mišljenje o nekom propisu, odnosno davanja
fetvi, bojeći se odgovornosti izricanja svog suda i greške u razumijevanju, pa su slali ljude uvijek jedan drugom, dok su, nasuprot tome, voljeli govoriti o stvarima vezanim za ahiret;
- Islam sebe štiti i nastoji da zaštiti vjeru kod muslimana;
- Islam ima svoj poredak i svoja načela;
Da krenem od ove zadnje natuknice...Ko god uđe u istraživanje islama općenito (naglašavam ovo
općenito), vidjeće da u islamu uvijek postoji neka vrsta hijerarhije ili autoriteta ili nekog
ko je iznad, ko je
ispred drugih ili ko je
prvi među jednakim. I tako, haman, u svim segmentima islama.
To ide dotle da je Allahov poslanik, alejhi-selam, rekao:
''Kada dvojica krenu na put zajedno neka jedan od njih bude emir.''
Emir je onaj koji donosi
emr, naredbu, konačnu odluku. U kontekstu ovog hadisa, Imam Gazali u svom ''Ihjau'', u poglavlju o propisima pri putovanju, navodi slučaj dvojice muslimana (zaboravio sam imena, nije ni važno), gdje je jedan rekao drugom: ''Ti budi
emir!''. Kada su legli da spavaju, ovaj što je bio
emir je stražario, a kada je počela padati kiša - on je svojim ogrtačem natkrio svog prijatelja-saputnika da ne pokisne. I stajao je tako nad njim, držeći ogrtač, cijelo vrijeme, a sam je kisnuo. Ovaj ga je pokušao odvratiti od tog mučnog posla: ''Šta ti je!? Prestani sa tim!'', ali je dobio odgovor svog
emira: ''Jesam li ja ovdje
emir!? Šuti i spavaj...''
Ovaj primjer pokazuje kako treba da se ponaša neko ko je
ispred,
iznad drugih: to nije stvar moći i prestiža, nego odgovornosti i ogromne brige za onoga kome je nadređen.
Treba napomenuti i da će islam podržati (ako je to zadnja opcija) i kakav bilo red i poredak (makar bio i diktatorski), naspram potpunog bezvlašća, smutnje, anarhije. Primjer: slušao sam jednog starog Iračanina kako tvrdi da je bilo bolje za vrijeme Sadamove diktature jer si tačno
znao šta sve ne smiješ reći ili uraditi, zbog čega bio odveden u zatvor ili ubijen, nego danas, u
demokratiji, kada ne smiješ otići na pijacu jer
ne znaš kada će eksplodirati auto-bomba i izginuti stotine ljudi...Možda nesretan (i paradoksalan) primjer, ali dovoljan da ukaže na neke stvari.
Dešavalo se (isuviše često) u povijesti islama da za
halifu (
emiru-l-mu’minina/zapovjednika vjernika) i ne dođe uvijek najčasniji, najpobožniji, najbolji među muslimanima. Ali su oni, koji su bili bolji od njega u svemu, iskazivali svoju lojalnost sve dok se taj halifa držao koliko-toliko osnova šerijata, barem prema društvu i državi, ako već sam prema sebi nije bio dosljedan (bilo ih je koji su više voljeli kapljicu vina i plesačice nego namaz). A činili su to i zbog izbjegavanja sukoba i krvoprolića jer bolje je osaburit ukoliko bi neka akcija izazvala katastrofalnu reakciju.
Navedoh sve ovo da bih došao do mnogo važnije stvari od tamo nekog putovanja – do braka,
životnog putovanja i pitanja
emira u braku
Prema kur’anskom ajetu, muškarac je za stepen iznad žene – ne zato jer je bolji vjernik ili inteligentniji, snalažljiviji, moralniji, itd. (upoznao sam dosta muslimanskih bračnih parova gdje je žena i pobožnija, i obrazovanija, i moralnija od muža) nego što je njegova zadaća, njegova je dužnost briga o ženi i porodici. On je iznad za jedan stepen
samo i
isključivo što će biti odgovoran za taj svoj stepen i zato što će polagati račun pred svojim Gospodarem na Sudnjem danu za svoj odnos prema supruzi i djeci. Ko mu je odredio tu dužnost i odgovornost? Allah, Gospodar svjetova.
One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu, - samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar (El-Bekara, 228)
Ovo što pričam sasvim je razumljivo vjernicima i vjernicama…
Da je to tek stvar izbora, a ne Allahovog određenja i propisa, oni pametni i mudri muškarci bi odmah rekli svojoj ženi:
budi ti velijjul-emr u našem braku! Tako bi se riješili ogromnog tereta, muke polaganja računa na Sudnjem danu i svih posljedica zbog neizvršavanja Allahovih propisa u braku (a puno toga se ne izvrši ili se prelazi preko zabrana). Jednako kao što će svaki onaj koji je obnašao neku funkciju u društvu i državi (predsjednik, premijer, ministar) biti najpozvaniji i najodgovorniji kada bude najgore – na Sudnjem času. Da ponovim: biti određen ili izabran za
emira nije nikakva prednost nad drugima već samo veća odgovornost pred Bogom.
Svaki vjernik i vjernica koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan i koji slijede Allahova poslanika, alejhi-selam, žele onaj svijet više od ovog i nastoje da što bolje i lakše prođu na ahiretu – zato su mnogi islamski učenjaci bježali od raznih društvenih odgovornosti, kao što Ebu Hanifa nije htio, pa i po cijenu bičevanja, da prihvati mjesto vrhovnog kadije koje mu je nudio halifa.
Nasuprot pronicljivim ljudima koji se brinu o sebi, uvijek je bilo i onih koje su vodile njihove strasti i hirovi, pa su trčali za vlašću i pozicijama želeći ovosvjetsku moć, nesvjesni u šta ulaze, ne gledajući u ahiretsku budućnost…
Da ovdje sad ubacim i onu natuknicu o fetvama, sa početka posta: bilo ko ko izda neku fetvu (reis, muftija) biće odgovoran za nju, a ne obični vjernici koji rade po toj fetvi. Zato volim što imam nekog iznad sebe – to je moj štit, jer neću ja biti kriv za neku fetvu (ako je pogrešna), nego onaj koji je iznad mene, ko ju je izdao.
Ili primjer zajedničkog obavljanja namaza (primjer hafiza Bugarija): imam koji predvodi namaz je odgovoran za zajednički namaz kao što je odgovoran vozač autobusa za putnike. Sve dok je vozač priseban i upravlja busom kako treba, ostali putnici mogu da pričaju, spavaju, jedu, slušaju muziku i ništa od toga neće omesti vožnju i dolazak do cilja. Ali, ako vozač zaspi za volanom – džaba prisebnost svih saputnika…
Zato je bolje klanjati u džematu, za imamom, nego sam.
Do sad sam htio da ukažem da islam traži osobu koja će ponijeti teret konačne odluke, te kako bi se taj
emir trebao ponašati spram te obaveze.
Ljudi mogu izabrati, uslovno rečeno, dva načina djelovanja: poslanički i faraonski. U bilo čemu, pa i braku.
I previše je muslimana koji su u braku djelovali faraonski: osjećaj moći, traženje bezpogovornog izvršavanja naredbe i želje, oholost i nadmenost spram supruge, ponižavanje žene, itd.
Patrijarhalno uređenje braka (kada o njemu govorimo najopćenitije) koje je svojstveno haman pa svim narodima, bez obzira na njihovu vjeru ili nevjeru, uglavnom biva daleko od poslaničke prakse i upute, daleko od istinskog islamskog poimanja braka, pa tako i među samim muslimanima. I upravo taj segment nerazlučivanja onog univerzalnog patrijarhalnog od islamskog postavljanja stvari, često biva opravdan razlog napada i na islam od strane onih koji ga ne poznaju, kao što ga i mnogi muslimani, na žalost, ne poznaju. I sve se završi da je muškarac glavni i da može razbit ženu i djecu, ako mu se ćefne…
Muhammed, alejhi-selam, je bračne, ali i neke druge, odluke donosio uz razgovor sa svojim suprugama, slušao i usvajao njihove savjete, prijedloge i mišljenja. Ima toliko primjera iz njegovog života za to. A sve kućne poslove, koje je mogao i stizao, radio je sam. Nije nikad prigovarao na hrani, niti im je govorio zašto nešto nisu učinile ili zašto nešto jesu. U odnosu na ovaj dio Poslanikovog bračnog života, mnogi muslimani su miljama daleko, i dan-danas, a kamoli tada. Da ne pričamo o tome da nikad nije udario neku svoju suprugu, a pogotovo je isticao da se niko ne smije udarati po licu, pa ni životinja, a danas oni zlonamjerni glupaci pričaju o islamu kroz postupke nekih luđaka/muslimana koji djevojkama bacaju kiselinu u lice i koji nemaju ništa zajedničko sa Muhammedom, alejhi-selam…
Što se tiče ehlu-kitabija, sljedbenika Knjige, kršćana i Jevreja – Kur’an nam daje cijelu lepezu različitosti (u njihovom vjerovanju i djelovanju), baš kao što je daje i kada su u pitanju muslimani. Što se tiče muslimana, Allah Uzvišeni kazuje kako među muslimanima ima onih koji su iskreni, požrtvovani, pouzdani i velikodušni, pa onda onih koji su škrti, uskogrudi, bezosjećajni, sve do dvoličnjaka, licemjera. Tako isto pravi razliku među sljedbenicima Knjige. Evo jedna slika:
Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar, ako ga ne budeš stalno pratio (Ali-Imran, 75)
Kur'an načelno dopušta muslimanu da oženi kršćanku ili Jevrejku iz najmanje dva razloga:
- jer je on
emir u braku i kao takav je dužan da svoju djecu odgaja u islamu;
- jer Kur'an posebno tretira
sljedbenike Knjige, priznaje njih i njihovu vjeru utemeljenu na ranijim objavama i zato je muž dužan da omogući svojoj supruzi sva njena vjerska prava i obavljanje vjerskih obreda (da je vozi do crkve, recimo).
Kur'an ne ostavlja istu mogućnost i za muslimanku, upravo iz istih razloga (
''ali u Kur'anu se to nigdje ne spominje, to da muslimanka ne smije biti udata za nekog drugog osim muslimana?'', slijedi prigovor. A što se, onda, jedno spominje, a drugo ne? Jel iko razmišlja?):
- kršćanstvo i judaizam ne priznaju i ne prihvataju (oficijelno, mada se nešta malo mijenja situacija od Drugog vatikanskog koncila, al' daleko je to) Kur'an kao objavu od istog Boga u kojeg i oni vjeruju, kao ni Muhammeda, alejhi-selam, kao poslanika Božijeg;
- muž je i toj situaciji
emir u braku i može tražiti da se djeca odgajaju u nekoj drugoj vjeri ili u nikakvoj, a to je za islam promašaj. I onda će žena biti odgovorna za sebe i svoju djecu jer je izabrala tako.
Onaj kršćanin ili Jevrej (a ima takvih ljudi), koji prihvata Kur'an kao objavu od Boga i Muhammeda, alejhi-selam, vidi kao poslanika Božijeg ravnog prethodnim poslanicima, alejhimu-selam – taj čovjek nije
samo kršćanin ili Jevrej, makar ne obavljao islamsku praksu, nego se držao svoje tradicije
Međutim, iako je načelno dozvoljeno muslimanima da se ožene kršćankom ili Jevrejkom, islamski učenjaci, rado napadani na stranicama ovog podforuma, su ustvrdili kako je to
tek mogućnost koja nije i najbolja (poznato je, recimo, da je i razvod brak, od svih
dozvoljenih stvari, najmrži Allahu), jer je općepoznato da se djeca više vezuju za majku nego za oca i prije će usvajati majčine vjerske vrijednosti i načela, nego li očeva.
Ono što je meni poznato, iz iskustva, da pitanja o braku između muslimanke i nekog ko nije musliman obično postavljaju djevojke i žene koje imaju vrlo malo sa islamskom praksom (redovno obavljanje namaza, recimo) ili skoro nikakvu, osim što vjeruju da ima Boga, da je On Jedan (
elhamdulillah i na tome

) i kupe baklavu za bajram. U takvom slučaju je sasvim opravdano da one postavljaju takva pitanja. Pogotovo za nekog ko živi u društvu koje i ne obiluje baš muslimanima, pa je izvjesnije da će naći muža nemuslimana. Jer ako neka osoba koja sebe smatra muslimankom, a, recimo, ne klanja redovno (niti ima neku želju da sa svojim mužem obavi zajedno namaz ili da je raduje da učestvuje sa mužem u nečemu takvom - odlasku na hadždž, na primjer), ne abdesti, nema ništa protiv zabavljanja u kojem može biti dodirivanja, poljubaca ili čak i intimnog odnosa sa muškarcom koji joj nije
mahrem, koja ne uči Kur'an i ne spominje/zikri Allaha Uzvišenog (za sve ovo imaju potvrde u kur'anskim ajetima), itd. itsl. – onda, u čemu je razlika ako se ona uda za nekog nemuslimana? Kakva je razlika između nje i nekog ko nije musliman? U tome što će on, možda, pojest slaninu sa jajima za doručak, a ona samo jaja? Dakle, sasvim je opravdano za neku muslimanku koja se tako pridržava islama, da postavi pitanje – zašto se to ja ne bi mogla udati za nemuslimana?
Tako je i mene pitala jedna moja rodica i udala se za jednog Danca. Ovdje, u BiH, ne u Danskoj. Nju je kopkalo to što on nije musliman (a on se zatelebao u nju i navalio da se uzmu), mada je bila udata za jednog
muslimana (koji se isto tako nije pridržavao islama – nije klanjao, pio, zajebavo se, vršio pritisak na nju, gušio je u braku) i razvela se od njega, pa joj je iskustvo govorilo da to što je neko
musliman ne znači i super brak. Ja joj rekao (svjestan da se ne mogu mješati ni u čiju odluku, pogotovo što je imala sranje od prvog braka sa
muslimanom) kakav je propis, sa čime se ona složila, ali se ipak udala sa nadom u bolji brak. I, eno, žive skladan dunjalučki brak, bez puno islama u njemu. Doduše, kaže se
elhamdulillah, kada se završi sa jelom.
Ako se kaže:
'' pa eno jedna muslimanka udata za nemuslimana, pa opet može i da klanja redovno, vodi djecu u mekteb, itd – vidiš da može!'', ja ću reći k'o i Sale kada ga je revizor uhvatio u tramvaju bez karte i reko mu da NE MOŽE da se vozi bez karte, pa mu Sale odgovorio:
''Pa vidiš da MOGU!''
Isto k'o što MOŽE moj komšija Muharem popit koju čašicu u akšamluku sa svojim sinovima, pa onda stat sa nama u saf da klanja jaciju, a džamija bazdi na rakiju. I tako redovno.
Sve se, dakle, može. Ostaje pitanje smjelosti i odgovornosti pred Allahom za tu našu smjelost.