Forum Klix.ba

Za čovjeka postoje samo tri događaja: roditi se, živjeti i umrijeti; on ne osjeća kad se rodi, pati što mora umrijeti i zaboravlja da živi..

O, da.. povredila me. Nisam to hteo da priznam ni sebi, a još manje njoj... Izgubio bi sve bitke tim priznanjem. A ovako, ne priznajući ni njoj, ni sebi, gubio sam dve najvažnije stvari u životu... Nju.. i sebe...

Neću da patim, neću da se pronalazim u tužnim tekstovima i pričama sa lošim završetkom... Volim te. I znam da voliš i ti mene... I zato te nikada neću pustiti. Budi moj primjer da pravi muškarci ipak postoje. Da niste svi isti, bahati i ravnodušni. Budi moj izuzetak i učini me sretnom što te baš ja imam...

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo, ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove isprepletene grane i, pjevajuci, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu, daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmijehuje. Jer ono najbolje što postoji, može se dobiti samo po cijenu velike boli....ili bar tako legenda kaze...

vesela_sveska wrote:Neću da patim, neću da se pronalazim u tužnim tekstovima i pričama sa lošim završetkom... Volim te. I znam da voliš i ti mene... I zato te nikada neću pustiti. Budi moj primjer da pravi muškarci ipak postoje. Da niste svi isti, bahati i ravnodušni. Budi moj izuzetak i učini me sretnom što te baš ja imam...

Morao sam proći kroz tolike gluposti, tolike poroke, kroz tolike zablude, gađenja, razočaranja i jade, samo da bih ponovo postao dijete i mogao početi iznova.
Ali, tako je trebalo da bude, moje srce se s tim slaže, moje oči se smiješe.
Morao sam da dozivim očajanje, da potonem do najluđe među svim mislima, da bih opet čuo um, da bih mogao istinski da spavam i da se istinski probudim.

Žene su kao lutke...Možeš se igrati njima kako želiš i baciti ih kad poželiš! Ali, znaš šta? Pravi muškarac se nikada ne igra lutkama.

Ima li sta veselije kod vas

rashtiman wrote:Ima li sta veselije kod vas

imam ja

Postaj sta cekas

vesela_sveska wrote:

rashtiman wrote:Ima li sta veselije kod vas

imam ja

dobar smo tim, po citatima bi se zakljucilo da se ne zna koja je depresivnija

rashtiman wrote:Postaj sta cekas

dok se odmorim i naspavam se

O, Bože nepravedni, šta ćes još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zijevajući. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treći brat u priči. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budim bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.

vesela_sveska wrote:

rashtiman wrote:Postaj sta cekas

dok se odmorim i naspavam se

Drzim te za post

Bio sam zarobljen, oduzet, iznenađen i osvojen. Ne njenim izgledom, već inteligencijom, hrabrošću, dobrom pričom, smišljenim provokacijama. Svideo mi se njen stav, iako nadobudan, sama činjenica da poseduje petlju da mi se suprostavi - inspirisala me da nastavim. Više nisam obraćao pažnju na njenu lepotu, njeno lice, usne, već me nahranio izazov, probudio onu pritajenu uobraženost u meni, koju sam oduvek skrivao. Nesvesno me je naterala da priznam da smo isti. A to me nerviralo. Mnogo. Mislio sam da tako pozitivnu dozu bezobrazluka imam samo ja. Na trenutak me je naterala da se osetim kao kralj, na trenutak sam postao bednik. Jedini problem je što sam se i kao bednik, pored nje osećao savršeno.

Bez obzira da li je to negde zapisano, znam da ću uspjeti. Ako to nije predodređeno, predodrediću, ili ako nije suđeno, ja ću to da uradim. Ako stignem do granice, precrtaću je, ako naiđem na kraj, stvoriću od njega novi početak.'

Ja zaista nemam puno da ti ponudim... par toplih zagrljaja, čistu dušu i jedno maleno, ali verno srce... imam i kofer pun ljubavi i dva jastuka, pomalo već stara... ali se još oseća miris mojih snova... nemam ja puno na dlanu... par suza i jutarnju rosu kojom budim svoje lice... jedan osmeh i oči pune nade...

Koje riječi treba reći da bi se drugi radovali?
Koje riječi treba reći da bi drugi bili sretni?
Treba li reći "prijateljstvo" ili riječ "sloga"?
Možda treba reći i "sloboda"?
Treba li drugoga uzeti za ruku?
Koje riječi treba reći da bi se darovala ljubav?
Koje riječi treba reći da bi se darovala nježnost?
Treba li reći "volim te"? Treba li to uvijek govoriti?
Treba li reći riječ "djeca"?
Ili te treba uzeti za ruku?
Koje riječi treba izreći? Koje riječi?
A što ako ništa ne kažem, ako šutim?
Ako te jednostavno gledam i nasmiješim ti se.
Tada će moja ruka sama od sebe uzeti tvoju ruku
i ti ćeš sve te riječi čuti u mojoj šutnji.

STRAŠNO JE VOLJETI TE
Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao što je svijet.

Mučno je voljeti te u tom kraju
punom nesavršenstva
Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.

Svaka veza pocinje sa
"Ti si drugacija od svih"
a zavrsava sa
"Sve ste vi iste"!!!

Zena nije komad namestaja od celika. Ona predstavlja cvet, i ne trazi hladnu stvarnost, vec vedru, toplu rec laskanja. Bolje joj svakog dana reci po koju milu rec nego kao stoka raditi za nju citavog zivota

Ima stvari za koje se kajemo pre nego što ih učinimo. Pa ipak ih učinimo.

"Iz vlastitih ruku je ispustio nju, ženu koju je tako dugo tražio,
savršenstvo samo njemu namenjeno. Svojom krivicom je ostavio dojam
kukavice, bojažljivog dečaka.
Prevarivši sudbinu, prevario je sebe."

Kapitalizam je ozakonjeni \"reket\" vladajuće klase.
Al Capone

Poslednji minuti na smrt osuđenog - Aleksandar Simović (1968, Prizren -
1999, Priština)


Koliko li samo smrt daje snage životu? Ne
želim više da čekam, želim samo da strah i bol nestanu na ivici sečiva
koje će sila teže bez samilosti povući na moj vrat, nešto više izduženi
nego obično.
Ima li nekog ko bi poželeo ono što sam ja danas, živ još
za dva metra putanje sečiva do moje glave. Gledam komešanje slobodnih
po slovu zakona ljudskog: čekaju da im svojom smrću učinim živote
vrednijim i ulijem životnu radost. Zar ja, koji posedujem samo poslednji
trenutak, dug koliko sunčev odbljesak na ivici giljotine?
Završio
sam ispovest svih grehova svojih i ne sećam se više jesam li poljubio
krst mučenički. Sada klečim i čekam, jer ostalo je samo nekoliko
trenutaka, koji me napuštaju u istom, jednoličnom ritmu života na koji
sam navikao.
Muči me samo još jedno pitanje. Hoće li mi se oči ponovo
otvoriti ako ih sada sklopim i hoću li sa poslednjim zrakom svetlosti
što padne u moje zenice videti gospođu u prvom redu koja je preblizu
gubilištu? Hoću li videti kako joj moja krv prlja belu svečanu haljinu?

Bolje je biti prirodan u svom načinu, makar on bio i inferioran, nego lažan i izvještačen u maniru koji je možda civilizovaniji ili moderniji, ali nekima jednostavno ne priliči.

Nismo se tražili, samo smo se našli... A sada tako nađeni kao da se opet tražimo. Možda je to smisao ljubavi, ta lepota neizvesnosti... Čekanje na nedočekano, nadati se u beznađu, grliti se bez zagrljaja, ljubiti se bez poljubaca, prožimati se u mislima... I spoznaja da smo tu negde. Tako blizu a tako daleko...