PM72 wrote:decembar2017 wrote:madner wrote:Ovaj bas prosao brzi kurs SDA.
Znaci za 1991-92 kada je vlast preuzela SDA HDZ i SDS, kriva je opozocija.
Kada se shvati da je stari trener imao apsolutnu vlast 45 dugih godina,
da je iza sebe ostavio bankrotiran klub,
da je ostavio igrace gole i bose jer je protivnickoj ekipi predao citav inventar i opremu,
i da u timu ima preko pola igraca koji rade za protivnika
i ne samo da stari trener prigovara novom sto nije okrenuo situaciju za 1 godinu koja je rezultat odluka koje je stari trener napravio za 45 godina vec da je u vrijeme kada je stari trener imao priliku da pokaze da je bolji, pametniji, sposobniji od novog pokazao bas suprotno, da je gori, gluplji, nesposobniji...
tek tada shvatis koliko je stari trener jadan i patetican.
ne balegaj više živ bio.Onaj sistem ne bi dozvolio da predsjednik Subnora postane necija poslijeratna izdrkotina ,ovo može samo u Alijinoj džamahiriji-pleme mu jebem
Ne bi izdrkotinu, onaj sistem bi postavio cetnika koji je klao u ime kokarde i kralja da ih vodi, primiti koljaca u svoje redove i dati mu komandnu funkciju moze samo kod tite-pleme mu jebem :
Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Čengića i oca mu zaklali su prvu noć, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahića, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.
– A kako su se oni držali?
– Pasivno, neki od njih imao je četničku kokardu.
– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?
– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaća. Ništa nije učinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.
– Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da ću doći čim svršim u Vrhovnom štabu.
Činilo mi se kao da jašem ulicama nekog tuđeg grada, između tuđih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.
Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocović, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je čudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.
– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi.
Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.
– Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?
– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlađeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka priča kakva sudbina je zatekla Turke.
– A tko je to učinio?
– Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.
Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse.
Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljaće među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.
– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.
