#1776 Re: Otes 04.12.1992 - 04.12.2012
Posted: 05/12/2020 15:07

















wirger wrote: ↑05/12/2020 15:19 PM72 je spominjao pragu na brdu iznad Osjeka koja je izlazila iz garaže velike kuće i svaki dan ubijala i ranjavala, i ja sam je svaki dan gledao, ali nismo imali nikakvog oružja da je pogodimo. Poslije rata sam biciklom otišao do te kuće koja je tada bila napuštena da vidim to mjesto odakle su mnogi ljudi nastradali nažalost.
Hajrulahovic je bio i uhvatio maglu a hapsiti ga su htjeli nakon pada Otesa a ne za vrijeme borbi. Ta nekoordinacija i jeste bila njegova dgovornost, odnosno neodgovornost. Jukini su uglavnom bili u Zeleneim Beretkama pa se njihova imena nalaze na prethodnoj stranici.PM72 wrote: ↑05/12/2020 19:32 Kao prvo,niko nije očekivao glavne niti pomoćne pravce napada.Dole je bilo naših bar 5 različitih vojnih formacija od kojih niko ni sa kim nije imao komunikaciju i saradnju.Bubali bez prestanka 4 dana i koliko znam nije bilo nikakvog improvizovanog ili pontonskog mosta jer su tenkovima prešli kod sastava Bosne i Željeznice a tu je gaz plitak.Znam da su im Jukini spičili jedan oklopnjak i pragu ali su po njima zapucali sa kuće iza leđa...u transeji kod spomenika ih je poginulo desetak i tu je bio kraj...
Hajrulahović dole nije bio pogotovo kad je krenulo rokanje a najviše je gađano sa Paljeva,Osjeka,Voćnjaka i vrha Rakovice.Vjerovali ili ne,u jednoj sekundi je znalo pasti dvije ili tri granate istovremeno.
Blago rečeno dole se nije znalo ni ko pije ni ko plaća.Kakav Hajrulahović ,ko da ga je neko znao ili da mu je pripremao hapsenje...gledali smo kako se izvuć bar do hladnjače...
Kakvo spamanje?
Erik je bio, a ovaj drugi nije.
Ne znam ja ko je kriv, samo pricam šta se pricalo.PM72 wrote: ↑05/12/2020 20:23 Po tebi je Mustafa Hajrulahović kriv za pad Otesa?
Na Otesu bio lokalni TO i Hvo,Jukini,policija,itd ...to ni Bog nije mogao uvezati a kamoli Hajrulahović.Da je nama brko rahmetli dosao na položaj i počeo naređivati -otišao bi u vražiju mater a da ne pominjem kako bi se proveo sa Jukinim...a bio dobar čovjek i oficir.
A to da su Jukini bili Zelene beretke...grohotom se smijem.Padne mi na pamet jedan Pipica ili Božo Šain...beretke...ko zna za njih dvojcu također će se smijati.Kakve beretke i Otes
Misliš zato što piše ,znaš odista ili pričaš što ti je neko pričao?jefff wrote: ↑05/12/2020 20:34Erik je bio, a ovaj drugi nije.
Ja se sjećam nekoliko dana prije napada u Otesu su boravili iz glavnog štaba Sefer Halilović i možda je bio i Talijan. Bilo je na tvbih prilog gdje su dali izjavu da su linije na Otesu stabilne i da fali još da se obave dodatni inzinjerijski radovi. Mi smo to gledali na tv malom crvenom koji se napajao na 12 V akumulatoru, sjećam se da smo se nasmijali : E što nas zavališe sa ovom izjavom:). Momci mlađi možda vam ja i PM72 dajemo neke informacije sa kojima se vi nemožete složiti, ali je stvarno bilo tako. Bila je neka ko komanda, ko štabovi, međutim vojnici na terenu su samostalno djelovali, nije bilo nikakve skoro sistema veze. Mi smo imali od jednog komšije koji je radio u elektrodidtribuciji nekoliko motorola koje smo koristili na relaciji baza i stražar samo za hitne situacije, svako je mogao slušati, i mi smo slušali. Ali recimo jedan uređeni sistem veza da se jedinice uvežu i koordinirano djeluju , žao mi je , nije bilo. Odbranu se vodili vojnici na terenu po svojoj procjeni i sa vrlo oskudnim MTS-om.
Meko pakovanje
Bitka za Otes, Robert Hasanefendic, borac srpske ofanzivne jedinice, vec treci dan niti sta jede, niti spava. Mozda nacas dremne dok stoji iza betonskog stuba ili ceka da pretrci cistinu, i to je sve. Nema vremena za vise. Bitka za Otes usla je u prelomnu fazu. Sve linije dodira su sudarene i ako se sada ne pomjere, dugo se nece imati snage za novi udar. Sad je biti, ili ne biti. Ofanzivna jedinica, pest srpskog udara ne smije da popusti. Oni su ti koji lome.
Cudis se, Hasanefendic, a u srpskoj ofanzivnoj ceti ?! Robert je jedan od onih koji u ovom ratu nisu niciji. Lako je biti Srbin. Lako je biti Musliman. Lako je biti i Hrvat. Ali,... djeca iz mjesovitih brakova... Meko pakovanje ! ? Niko ih nece. I svi od njih zaziru.
Robert je najstariji medju petero brace i tri sestre iz siromasnog dijela grada. Jos je bio klinac kada ih je otac, Musliman, ostavio da zive sami sa majkom, Srpkinjom. Upamtio je te dane i tesko ih je prebolio, a ocu nikad nije oprostio. Kad je nekoliko godina kasnije i mati umrla, djeca su ostala sama da se brinu o sebi, otac je vec bio nasao drugu zenu i tolika djeca iz prvog braka su mu smetala. Doduse, redovno je placao alimentaciju i kupovao neke stvari, starijima knjige i obucu za zimu, mladjima novogodisnje pakete, ali sve to je bilo tanko. Robert, kao najstariji, preuzima brigu o braci i sestrama. On kuva, pere, ide na roditeljske, lijeci grip. On je majka. Drugi brat, Goran, preuzima ulogu oca. Njegov dio posla je da zastiti i da donese novac u kucu. Goran to dobro radi. Vise sa one nego sa ove strane zakona, ali, jebi ga, novcu se ne gleda u zube. Lako je moralisati sit, zasticen i u toplom. Djeca rastu i taman kada su svi odrasli, da mogu sebi zaraditi, ono se zarati.
Robert pretrca ulicu i iza garaze cucnu da se odmori. Jos drugog dana akcije ostavio je pancirni prsluk, jer nije mogao da ga nosi, ali, sad koljena klecaju, tesko se krece i bez njega. Nasloni se na zid garaze i iz cuturice se napi mlake vode. Onda vlaznom rukom protrlja potiljak i sljepocnice.
Noc uoci rata u kafanskom obracunu kriminalac treceg reda, slucajno Musliman, na prevaru ubije Gorana. Pricalo se da je razlog neki nerasciscen racun sumnjvih poslova, a koji, niko ne zna. Sad je svejedno. Otac u gradu, vec politicki aktivan u SDA, pocinje da skuplja nove politicke poene. Na muslimanskoj televiziji izjavljuje da su mu jednog sina cetnici ubili, a da ostale drze u zatvoru. Sicari na krvi, a Goran sedam dana lezi u mrtvacnici. Kao da nikoga svog nema. Zbog prezimena Srbi ne daju da se sahrani na njihovom groblju, a zbog imena Muslimani na svom. Samo Robert zna gdje je i kako sahranio brata.
- Roberte, je l' ti to spavas ? – upozorava ga Brane.
- Jok. Samo odmaram oci.
Denis, jedan od brace, ode ocu u muslimanski dio grada. NIje se prije polaska ni javio Robertu i ostalima koji ostaju. Mora da se plasio rastanka, ili da ga ne nagovore da ostane. Ne bi niko...
Tad oni koji misle da im je Gospod sa starim junackim prezimenom i uniformom dao i tapiju da mogu odlucivati o necijem zivotu i smrti hapse Roberta, ispituju ga, pa ga pustaju. Onda drugi, isti prvima, opet ga hapse, pa ga pustaju, a on zeli samo da ratuje. Da ocu i Denisu dokaze da su se zajebali.
- Salju ga na "Maderu". Tamo je najopasnije.
- Sto ? Dobar je i ovdje.
- Dzaba, ja mu ne vjerujem. Turcin je to napravio.
I dok Robert ide sa teskog na tezi polozaj, da bi se dokazao, opet mu oni prvi zezaju porodicu. Najmladji brat, Riki, to vise ne moze da podnese, pa i on odlazi ocu. Dva brata u jednoj, dva u drugoj vojsci. To je Balkan. To je Sarajevo. Sam djavo zna koliko su puta ukrstili puske i gledali se preko musice. A onda Brane, Robertov prijatelj iz djetinjstva, prebacuje ga u svoju ofanzivnu jedinicu, jer, kaze : "Treba mi neko ko me nece ostaviti kada bude gusto". Nekoliko dana kasnije krecu na Otes.
- Roberte nemamo jos puno. Od one zgrade, ispred nas, jos pedeset metara. Hajde da i to odradimo kako treba.
Robert ispuca pjesadijski tromblon u podrumski prozor i poce pucati po zgradi, stiteci Brana, koji je trcao ka njoj. Kad stize do coska, svojom vatrom zastiti Roberta, dok i on pristigne. A onda dalje, Brane otrca jos naprijed i otuda zove.
- Roberte, nema nikoga. prazno je. Otes je nas.
Robert sjede na prevrnuti betonski blok i izu cizme i carape. Nije mu smetala hladna decembarska kisa. Zacudo, nije mu se ni spavalo. Sav je utrnuo. Ni ne pomace se kad eksplodira nesto malo dalje od njega. Tek kad neko rece da je Brane poginuo, skoci i bos otrca u pravcu odakle je maloprije cuo eksploziju. Svog komandira i prijatelja iz djetinjstva zatece bez desne ruke, bez desnog plucnog krila i komada glave, mirnog i nepomicnog. Sitni dijelovi video-rekordera bili su razbacani svuda po ispreturanom stanu. Nekilicina ih je stajalo tu i niko se nije micao niti doticao sta, plaseci se da je minirano. Branov zamjenik se naze prema Robertu i sapnu mu :
- Izgleda da ti je i Riki poginuo u ovoj bici.
Robert ga pogleda sa neskrivenom mrznjom i izadje vani. Da trazi poginulog brata. Tog dana su sitni lopovi u Otesu mogli da vide Roberta kako tumara, prevrce leseve poginulih muslimanskih vojnika i trazi Rikija. Svaki lici na njega, ali nije on. Sta znas, mozda i nije istina, mozda su zle duse htjele samo da se ruzno nasale. Ipak, u jednom rovu, u srcu Otesa, kao da je zaspao na pusci, mrtav je lezao Riki. Na rukavu mu plavi stit sa ljiljanima. Robert gleda znacku Nemanjica na svom reveru, pa plavi stit na bratovoj bluzi, i nista mu nije jasno. Podize u narucje Rikija, i kao sto ga je nekad usnulog osio u krevetac, sad ga nosi ni sam ne zna gdje. Nece, valjda iti kao sa Goranom. Nece. Srpski komandant iz Nedzarica daje Robertu transporter da Rikija u miru izveze i sahrani.
- Brat je brat, nije vazno u kojoj je vojsci bio.
Robert je odvezao Rikija i sahranio ga u gradskom groblju, u dijelu gdje se sahranjuju ateisti.Na povratku je u srpskoj crkvi zapalio tri svijece. Za Rikija, Gorana i majku. A kad je kasnije radio-vezom nazvao oca u muslimanskom dijelu grada, ovaj mu nista nije htio reci o drugom bratu. Sav se razgovor sveo na pet recenica.
- Sto ste ostavili Rikija ?
- Nismo ga mogli izvuci.
- A kako su se sve druge komsije izvukle, cak i oni koji su prodali Otes, samo RIki nije ?!
- Ti si zadojen cetnickom propagandom. Tvoj brat je poginuo kao heroj slobodne Bosne !
- Jebli te heroji.
Zeljko Przulj
Šehide cije sam identitete vec objavio ovdje nisam opet njihova imena uzimao iz Tokacine knjige. Materijal iz Tokacine knjige je ugrubo jer se odnosi na cijelu teritoriju Ilidze u kriticno vrijeme. Također sam iskljucio poginule iz agresorske vojske.Ne vidim Erika (Rikija).
Ne znam da li su ga obilježili kao Bošnjak ili Srbin.