"OBITELJ JE VAZNIJA OD DRZAVE” , ZAPISAO JE
libijski suveren Muamer el Gadafi. Iako njegova Zelena knjiga nije nista drugo do zbir planetarnih budalastina ("Stan pripada stanaru"), neke su teze iz te svescice uspjele zazivjeti. U pogresnim okolnostima, naravno. Obitelj je iznad drzave, barem u Bosni, izdigao covjek koji je prije 10 godina ucinio sve da u toj istoj drzavi dobije najznacajniju poziciju - predsjednicku. Svoje je ucenje prenio odmah, i prije svih, na vlastitog sina. Sada zajedno, vec cijelu deceniju, njih dvojica funkcionisu bas po tom principu, ni ne trudeci se bas previse da dokazu kako je, i jednom i drugom, ideja bosanske drzave vaznija i od porodice i od njih samih.
Da je sistem vrijednosti obrnut, ne bi Bakir Izetbegovic pristajao usred rata biti licnim sekretarom politickog vodje bez strategije, pa makar tog istog vodju poslije radnog vremena zvao - babo. Niti bi predsjednik drzave rasturene susjednim fasizmima usred istog krvavog rata za licnog sekretara uzimao diplomiranog inzinjera arhitekture, razmisljajuci glasno da mu, u neka doba, povjeri cak i svoju, za barem simbolicno funkcioniranje drzave, izuzetno vaznu funkciju.
Krivi smo mi
"Svako poredjenje mene i mog oca ide na moju stetu", kazao je Bakir Izetbegovic u intervjuu u kojem je, kao nikada (barem javno), licio na Izetbegovica seniora. Bio je to posljednji Telering u mjesecu martu, dan cetvrtak, sati 21. U 58 minuta i 35 sekundi, koliko je proslo od voditeljskog "dobro vece" do odjave, Izetbegovic Jr. je rjecnikom i recenicnim konstrukcijama koje ne odaju ljubitelja knjizevnosti uspio u svojoj namjeri: Abdulaha Sidrana nisu prosli trnci, dok se nefizicke reakcije ostatka gledateljstva mogu sublimirati u jednu recenicu: "Ovaj mi se covjek ne cini losim."
Bas kao njegov otac. I Izetbegovic tata je, naime, vise simpatija skupio svojim nemustim intervjuima u kojima je, zahvaljujuci nepravilnom izgovoru i blazenom izrazu lica, vise licio na dobrog komsiju nagodnog da pomogne u krecenju negoli na suverena povijesne odgovornosti. Vertikala takvih istupa je da na konto "naivnih" politickih opservacija stradaju cinjenice. Ali, zaboga, njih i treba izbjeci da bi se sto lakse vlastita pozicija ucinila cednom, a navodni neprijatelji markirali i stavili na listu za odstrel. Vatrenim ili vodenim oruzjem.
Medju takvima kod Izetbegovica mladjeg su, pored ustasa i cetnika, i "neki novinari", dok mu se babo radije obracunava sa "casopisima". Sasvim svejedno, jer i kod jednog i drugog ti su (novinari ili casopisi) skupina stranih placenika. Uostalom, novinare je Junior smjestio vec u prvi odgovor svog skorasnjeg TV istupa. Njihovi su "napadi" za Bakira u ravni sa otetom djedovinom, stradanjem Cengica u Drugom svjetskom ratu, ocevim zatvaranjem i komunistickim kazamatima. Na listi najtezih trenutaka u zivotu. Tamo gdje ni jedan Izetbegovic, mladji ili stariji, nikako da stavi Srebrenicu!?
"Njima su stranci prije tri ili cetiri godine dali sredstva kako bi pomogli razvoj pluralizma. A oni su presli mjeru. Digli su tiraz, dobili pomoc... Nek' dovedu jednog vjerodostojnog covjeka kome se vjeruje da kaze kako sam ja uradio nesto nemoralno...", ovako je Bakir Izetbegovic objasnio svoju potrebu da Danima uporno odbija intervjue i salje reakcije na informacije koje objavimo o njemu. Iz pozicije sveznajuceg, Sin je odmah dodao i sta bi radio da je novinar: "Pokusao bih doci do pravih informacija." Bas kao da postoje krive. Informacija, naime, moze biti tacna ili netacna. A, prema Izetbegovicu, tacno je kako su Dani, sem sto "razvlace pamet narodu", "otjerali donatore" i "obeshrabrili potencijalne kandidate za javne funkcije".
I eto nam konacno krivaca za decenijsku bijedu. Nit je to ratni zlocinac Ratko Mladic, a ni onaj sto ga voli citirati, vec skupina novinara zasluznih za postojanje sistema u kojem fantomske institucije svojim administrativnim labirintima i skoro javnim trazenjem mita demotivisu bilo koga ko zeli ozbiljno poslovati (prosle je godine USAID objavio studiju prepunu primjera za ovu tvrdnju, o cemu su Dani, naravno, pisali). Novinari su krivi i zato sto se mladi ljudi klone funkcija na kojima ce, ako, recimo, znaju raditi ali se pogresno zovu, morati sutke trpjeti rasisticke ispade onih koje Izetbegovic mladji smatra "hrabrim". Kakav je valjda jedan od pratilaca Ismeta Bajramovica Cele, cije je stavove o multietnicnosti ponizno i usred sudnice morala slusati Branka Gutovic-Rajlic.
Sjeti se Interpola
Zanimljiviji i kraci dio Teleringa nije, naravno, prosao bez Dana, ali su centralne figure ipak bili nesto uticajniji likovi novog Sarajeva: Ismet Bajramovic i Senad Sahinpasic Saja. "Bajramovica sam upoznao 1992. godine kao hrabrog covjeka koji je vodio Vojnu policiju i sa Kerimom Lucarevicem disciplinovao te ljude. Kasnije je ranjen i ja sam pomogao da se on izvede, da mu se spasi zivot." Ovako je Izetbegovic opisao korijen svog poznanstva sa Celom. Nejasno je, medjutim, u kom je svojstvu direktor Zavoda za izgradnju Kantona posredovao pri transportu ranjenika i kako to da su se na istom poslu nasli Izetbegovicev sin i ratni zlocinac Radovan Karadzic? Jer njegov je potpis na pismenoj garanciji za evakuaciju bez ometanja.
Nazalost, ovo pitanje nije postavljeno u Teleringu, ciji je voditelj Mato Djakovic vise no ikoga od svojih gostiju stedio bas Izetbegovica. Valjda zato sto je ovaj ucinio sve da se i njemu predstavi kao "dobri Bosnjanin" koji se na vazno televizijsko gostovanje dovozi vlastitim, polovnim "nissanom" i u pratnji supruge, ne postavljajuci usput voditelju puno zahtjeva, vec samo dva: da ga se ne pita nista o trenutnom mjestu stanovanja (stan bivseg komunistickog funkcionera Milanka Renovice) i da s gledaocima ne komunicira direktno. Sto mu je, je li, i udovoljeno. Dijelom i silom prilika: niko nije ni pokusao "uzivo" razgovarati s predsjednikovim sinom!?
I bez pitanja Izetbegovic je otkrio kako izmedju njega i Bajramovica ipak postoji nesto vise od obicnog poznanstva. "Znas sta, Ismete: nemoj to raditi", rekao je, prema vlastitom priznanju, Izetbegovic Bajramovicu nakon sto ga je ovaj upitao da li da otvara agenciju za bodyguarde. Zasto Bajramovic nije konsultovao nekog drugog sarajevskog arhitektu ili nekog drugog clana Glavnog odbora Kantona Sarajevo? Kakva "ledja" treba imati neko koga covjek Celinog backgrounda, fizicke snage i spremnosti na svaku vrstu rizika, pita za savjet, kada cak i Senad Sahinpasic tvrdi kako "Ismetu niko ne treba govoriti sta da radi"? Odgovora nema, jer ovakvih pitanja nije ni bilo.
Ali ako su Izetbegovic i Bajramovic poznanici, isti taj Izetbegovic i citirani Sahinpasic su iskreni prijatelji. Saja je uostalom, tvrdi Izetbegovic, prije rata (kada su se i upoznali nakon skupa SDA kojeg je sa "100 janjaca" i "binom od 20.000--30.000 maraka" donirao upravo Sahinpasic) bio jednako bogat kao i danas, kada mu prijateljstvo s Bakirom stvara teskoce!? "Da znam da radi lose stvari, ne bismo bili prijatelji", autoritativno je porucio Djakovicev gost kroz katodne cijevi bosanskih televizora.
"Od sredine 1992, Sahinpasic je bio ukljucen u krim. organizaciju koja je nabavljala ratno oruzje i municiju za BiH. Organizacija je iskljucivo radila s njemacke teritorije. Od sredine 1992. on je takodje bio ukljucen u organizovano ilegalno transportovanje stranaca iz bivse Jugoslavije u Njemacku. Njegova organizacija je bila ukljucena u nabavku ukradene imovine iz njemackih radnji. (...) Od sredine septembra 1993. je uzimao dijelove koji se mogu koristiti za pravljenje nuklearnog oruzja u svom stanu u Stuttgartu, Njemacka, sa namjerom da ih ilegalno prenese u BiH", pise, izmedju ostalog, u potjernici koju je za Sahinpasicem (danas, pored ostalog, vlasnikom kuce od 1.000 metara kvadratnih u Ustikolini) izdao njemacki Interpol. Cisto da se zna.
Forma televizijskog intervjua kakvu kroz Djakovicev Telering vec godinama prakticira OBN vec se moze smatrati zastarjelom. No, svu skromnost dekora, jednostavnost rezije i staticnost programa od sat vremena u bijednoj bosanskoj produkciji, vrijedi ignorirati zbog sagovornika koji na, u ovom slucaju, lose koncipirana pitanja (bliza nemustim konstatacijama) ipak imaju zanimljive odgovore. U njima se, zadrzimo se na Izetbegovicu, bliska proslost primjetno retusira, a teze mijenjaju prema opcem sablonu usvojenom od slatkorjecivog oca-pozera.
Djeca novih vodja
Armija Bosne i Hercegovine 1995. nije gubila bitke! Autor ove prosto neistinite recenice je, naravno, Bakir Izetbegovic, koji se, govoreci o zaslugama Stranke demokratske akcije, zanio i, eto, zaboravio akciju deblokade Sarajeva. One uprilicene izmedju Dana mladosti i Dana drzavnosti i okoncane srpskim nemicanjem iz rovova i dzenazama bosanskih vojnika. Ni Srebrenica se, prema Izetbegovicu, ne ubraja u poraze, jer Armija je bila daleko 50 kilometara. Premalo za prebacivanje oficira na skolovanje i previse da se ispod cetnickih kama izvuce vise zitelja zaboravljene enklave, prepustene na kraju i od snaga UN-a Mladicevim koljacima. "Daleko je lakse neke nesretne zene okrenuti protiv ove vlasti", porucio je, valjda onima sto se usudjuju misliti kako se Podrinju ipak moglo vise pomoci, cetrdesettrogodisnji arhitekta u istoj emisiji u kojoj je na pocetku rekao kako osjeca da s narodom treba razgovarati, da bi odmah pokazao i kako i zasto: "Dajte nam jos cetiri godine i bit ce dobro."
Nakon te cetiri godine valjda ce konacno biti jasno da je BiH odbranilo 500-600 ljudi. Toliko je, prema Izetbegovicu, "dok su Bosanci bjezali iz Bosne", mudzahedina doslo k nama i to, dodao je sasvim nepotrebno i vrlo snishodljivo Djakovic, skoro aidovski, preko Hrvatske. Njima su, istina, pomogli rijetki Bosnjaci-nacionalisti, ali oni koji su svojim nacionalizmom, tvrdi Sin bas kao da je to zaista i moguce, postali vezivno patriotsko tkivo ("Ja sam od takvih ljudi", B.I.), ne prolazeci time kroz vrata sovinizma. Ako je zaista u pravu, u sto se moze debelo sumnjati, onda je generalno primjenjiva recenica Petera Benchleya: "Patriotizam je posljednje utociste hulja." Iz definicije su, naravno, izostavljeni svi oni prevareni bosanski vojnici sto za sebe ne traze jos cetiri godine. Umjesto njih, vec su dobili certifikate koji se polako i sigurno transformiraju u prosjacki stap.
Za to vrijeme, Sina more druge brige. Poredjenja sa djecom iz komsiluka: Miroslavom Tudjmanom i Markom Milosevicem. Kao i otac, kada god ostane bez ijednog argumenta, Izetbegovic poteze famozno izjednacavanje, pokusavajuci bezuspjesno dokazati da je neko (novinari, casopisi) osporio aksiome bosanskog rata. No, i bez stavljanja znaka jednakosti izmedju Oceva i Sinova, neke su paralele naprosto neizbjezne. Naprimjer, Miroslav Tudjman je posredovao pri "dragovoljnom" odlasku u Haag Kordica & ekipe. Bakir Izetbegovic je pak Oca predstavljao na dzenazi Musana Topalovica Cace, jednog od onih, kazao bi B.I., s kojim se drzava obracunala. Beogradski kriminalac stare generacije Vlada Tref je Marka Milosevica ucio voziti, sponzorirajuci usput njegove rally cirkusijade. Ismet Bajramovic Celo i Bakir Izetbegovic su stvari postavili drugacije: Sin ne uci, vec daje lekcije.
U jednom od rijetkih televizijskih intervjua Bakir Izetbegovic je, lupkajuci desnom rukom od studijski sto i kasljucajuci od proljetne prehlade, pokazao kako je od SDA ipak dobio mjesto koje zasluzuje. Da sjedi u prvom redu provincijskih stranackih mitinga dok se na videozidu projicira snimljeno obracanje njegova oca o cetnicima i ustasama. U toj ce poziciji, cekajuci da se Izetbegovic stariji, poput junaka Zvjezdanih staza, teleportira u bazu, Sin vrlo vjerovatno provesti ostatak politicke karijere. Jedina je steta sto nam nece moci potvrditi kako je njegova generalna procjena u vlastitom mu slucaju tacna: "Ljudi preko 40 godina imaju svijest koja je izgradjena u onom sistemu."
Objavljeno u broju 149 DANA, 7. april / travanj 2000.
eto , jel ti lakše
sama konstrukcija clanaka vezani za dnevnu politiku su veoma sumnjicavi sa svakog aspekta. Jbt mozda pretjerujem ali sam malo sokiran obimom uticaja koji bi ovaj list mogao imati
Da, razumijem 
novi su testovi sada . Samo ti toliko mogu reći 
ne treba se mnogo sikirati
