Forum Klix.ba

_BataZiv_0809 wrote: ↑17/10/2021 19:16

mk ultra wrote: ↑17/10/2021 19:13
Unutra su dobro ovu zgradu razjebali

Sto to?

mk ultra wrote: ↑17/10/2021 19:20

_BataZiv_0809 wrote: ↑17/10/2021 19:16

Sto to?

Pa ispregrađivali
Nabacala stoka nema sta nije

Evo sad kad je kovid bio, rusli pa gipsali kovid ambulantu
Kotlovnicu na krovu na divljaka strpalo, ima ulaz iz kancelarije
A podrum hehe drug moj

Uostalom sta dalje ocekivati od onih koji upravljaju zgradom...
Ova zgrada treba jedan temeljni remont, od prilagodne stolarije, fasade, i dosta nekih drugih stvari koje su zapustene. Iskreno sam se sjebo kad sam vidio sliku i kako danas izgleda

bitanga_sa_otesa wrote: ↑16/07/2018 21:47 nije slika ali je zanimljiv txt

“Dobro došli u priču o Nikoli Teškom Radniku, čovjeku koji je upisan u legendarne Sarajlije, rame uz rame sa svim okupatorima i oslobodiocima zajedno. Nikad nisam saznao ko je, ustvari, bio Nikola Teški Radnik. Njegovo prezime ne znam. Nadimak njegov je logičan. Čovjek je uvijek bio dobro obučen, čist i ispeglan, gospodin tog vremena, a niko ne pamti da je nešto radio, i niko ne zna je li imao penziju za koju je bio mlad, a i to je dio legende jer, ustvari, niko ne zna ni koliko godina je imao.”

Eto, nadam se da će mom sugrađaninu Zoki biti drago što sam malo pripomogao nekim dodacima da se riješi i dilema o imenu i prezimenu, te starosti ovog nepravedno zaboravljenog čovjeka koji je ostao dio neobičnog duha nekadašnjeg Sarajeva.

Zoran Janković nas je podsjetio na jednu sekvencu sa Nikolom Teškim Radnikom, a koja se stvarno desila na glavnoj sarajevskoj ulici tada, do ulaska Nijemaca i ustaša, zvanoj Ulica Kralja Aleksandra, a u karavaktu od 1941 do 1945 Ulica Poglavnika Dr Ante Pavelića, a od 1945-te Titova ulica.

Helem, ulicom još zvanom Kralja Aleksandra polako se kreće kolona kaminona punih njemačkih vojnika. Odjednom, jedan čovjek se zaleti sa trotoara i leže na nekoliko metara, pred prvi kamion. Zbunjeni vozač je zaustavio kamion i cijela kolona stade. Taj vozač prvog kamiona je izašao iz kabine, podigao tog čovjeka sa ceste, te zaključivši da se radi o osobi smanjene ili upitne uračunljivosti, samo ga posadi da ostane sjedeći na rubu trotoara, a kolona krenu dalje. Radoznali prolaznici su se počeli okupljati, a čovjek koji je skupio hrabrosti leći pred kolonu njemačkih kamiona, Nikola Teški Radnik, samo otrese prašinu sa kaputa i reče okupljenom narodu: „Samo dva čovjeka na svijetu mogu zaustaviti njemačku vojsku: Hitler i ja, Nikola Teški Radnik!“

Navodno je, u te prve dane okupacije Sarajeva, hodao po ulici Kralja Aleksandra dok još nije bila “preimenovana” u Ulicu Poglavnika Dr Ante Pavelića i vikao: “Dole Hitler, dole Pavelić!”, a raja se je uz smijanje izmicala i bježala jer su svi znali da će biti brza racija. I zaista bi tako. Zaustavi se automobil, iz njega iskočiše dva ustaška agenta, strpaše ga u auto i pravac “Gradsko redarstvo”.

Kasnije je neki ustaša pripovjedao šta je tamo bilo. Kad su Nikoli rekli da će ga poslati u koncentracioni logor ili na robiju zbog uvreda poglavnika Pavelića i vođe velikog njemačkog naroda Hitlera, Nikola se kao biva strašno iznenadio i rekao: “Nisam ja vikao dole Hitler, dole Pavelić, već sam vikao dole je Hitler, dole je Pavelić, a to ima sasvim drugačiji smisao.”

Onda je ustašama objasnio da je “uzvišeni gospod bog samo gore, a svi mi ljudi smo ovdje, dole, pa i gospodin Hitler, kao i gospodin Pavelić”, te je naglasio da nipošto nije ni jednog od spomenute gospode glavešina namjeravao uvrijediti.

Helem neise, taj put mu je objašnjenje nekako i prošlo bez degeneka.

Zoran Janković je prepričao i veoma interesantnu situaciju koja se jednog jutra odvijala ispred sarajevske katedrale. U pročelju katedrale se nalazio Isusov kip koji je jednog jutra osvanuo sa žutom trakom na ruci. To je bila ona ustašbom naredbom određena i obavezna žuta traka sa Davidovom zvijezdom, a koju su morali na rukavu nositi svi sarajevski Jevreji. Prolaznicu su se krstili i čudili. Mnogi su mislili da je to “maslo” sarajevskih ilegalaca te su se očekivale racije i hapšenja. Zato su ljudi brzo prolazili da se što prije udalje i ne čekaju dolazak agenata ustaškog redarstva. Samo je jedan čovjek stajao ispred Isusova kipa i glasno se raspravljao s njim: “Šta si mislio? Da se sakriješ u crkvu pa te mi ne prepoznamo. Odmah sam te prepoznao. Ti si meni odavno bio sumljiv sa tim kukastim nosem i blaženim pogledom. Znam ja sve vas. Svi ste vi isti. Možete vi prevariti ovu naivnu i poštenu državu, ali mene nikaaaad!“

Upirao je prstom u Isusov kip, prekidajući “raspravu” kad nije bilo publike, ali čim bio neko naišao on bi nastavio monolog: „Ko si ti pa da ne nosiš žutu traku? Svi Jevreji to poštuju samo si ti ko biva nakav sarajevski mangup. Misliš ti da je ova vlast luda kao ja? Jooook, bolan, vidiš da su i tebe obilježili pa sad glumi paćenika koliko hoćeš!“

Niko pouzdano ne zna koliko bi još trajala ova zajebancija puna sarkazma dok se nisu pojavili ustaški agenti koji su Isusu skinuli žutu traki s ruke, a Nikolu odveli u policiju. Izružili su ga na “pasja preskakala”, udarili mi nekoliko šamara i bubotaka, i onda ga pustili misleći – “šta ćemo raditi sa budalom, već je pustiti”.

Negdje, s proljeća 1942. godine Nikola Teški Radnik je prodavao novine na Slatkom Ćošetu, udarnom mjestu kojim je uvijek prolazila masa svijeta, a koje je dobilo ime po četiri slastičarne koje su se nalazile na svakom od uglova ove pješačke raskrsnice. Prodavao je novine koje su se zvale ”Hrvatski narod”. Nikola se derao i izvikivao da se Ferhadija prolamala: “Navaliteeee narodeeee! Navaliteeee još malo pa nestalooo! Hrvatski narod samo za dvije kuneeee!!!“

Kad bi mu ostalo zadnjih par primjeraka derao se: “Poslednji Hrvatski narod samo za jednu kunu!!!“ Konačno su i ustaški agenti shvatili cinizam Nikoline “reklamne poruke”, pa su ga ponovo uhapsili, u policiji dobro izbubali i opet pustili zabranivši mu da prodaje novine na Slatkom čošetu ili bilo kojem drugom javnom mjestu u gradu.

Jednom je Nikola Teški Radnik u kafanu Dvoglav, koja se nalazila preko puta apoteke “kod Orla”, donio zamotuljak koji je u prepunoj kafani polako odmotavao, maltene kao da će mu neko blago ispasti iz maramice u kojoj je nešto držao sakriveno. Bilo je to negdje početkom ratne 1943. godine kad je njemačka vojska već bila dobro zagazila u već treću rusku zimu. Helem, Nikola Teški Radnik odmotava zamotuljak i govori: “Evo, vidite ljudi šta sam juče dobio na tačkice. Hvala ovoj velikoj državi što hrani naš gladni narod koji ništa ne radi nego samo sluša vijesti sa fronta o velikim uspjesima slavne njemačke države.“

Slušaoci u kafani su se smješkali, a redarstveni šmekeri namršteno gledali okolo da bolje upamte reakciju publike jer im je valjalo poslije o tome nadređenim pisati referate.

Odmota Nikola do kraja zamotuljak i pokazuje komadić putera: „Još jednom hvala velikom njemačkom carstvu na brizi, ali ja ovaj puter sutra šaljem urgentno u Berlin. Čuo sam juče da škripi osovina Berlin-Rim-Tokio, pa bolje da je oni podmažu, a i svakako ću od ovoga sutra biti gladan.“


Jednom prilikom 1943. godine je smislio štos da zagrli dva Nijemca odjednom. Njemačke patrole su išle uvijek po dvojica, a usred bijela dana u Ferhadiji najprometnijoj ulici, on se zaleti na dvojicu Njemaca i poče da ih ljubi. Zbunjeni vojnici se nasmijaše i skinuše ga jedva sa sebe, a on sretan zbog poduhvata povika: „Kad jedan čovjek po imenu Staljin može držati milion i po Nijemaca u šaci, vala može i Nikola makar ovu dvojicu.“

I svi su se smijali. Smijao se okupljeni narod, s njima su se smijali i ta dvojica Nijemaca koji nisu pojma imali o čemu se radi, a naš junak je bio srećan zbog svog poduhvata.

U rano proljeće 1943. godine šetao je gradom i došao do tržnice na Markalama preko puta koje je bio veliki spomenik na čijem se vrhu nalazio njemački orao sa kukastim krstom u kandžama. Počeo se derati: “Narodeeee, gladuj i gladovaćeš sve dok se ovaj orao ne najede. Nema mesaaaa, haaaa! Ovaj oraoooo je pojeoooo svo naše mesooooo!”

Pored spomenika je stajao neki njemački vojnik i Nikola mu se obrati riječima: “Prijatelju moj, nekako mi čudan ovih dana ovaj tvoj orao. Nije više kao prije. Izgleda da mu je Staljin potkresao krila“.

Na Nikolinu nesreću, taj vojnik je bio folksdojčer rođen u Banatu koji je dobro govorio i razumio naš jezik. Nikola je odmah uhapšen na licu mjesta, a slijedeće jutro su ga našli mrtvog u koritu Miljacke blizu mosta Drvenije.

Prema podacima iz javnog preduzeća “Pokop”, sahrana Nikole Mestyaneka, alias Nikole Teškog Radnika, bila je uz dženazu reisu Fehim efendiji Spahi, najveća sahrana u ratnom Sarajevu.

dječak sa šibicama wrote: ↑22/10/2021 17:35

Black swan wrote: ↑20/10/2021 09:56

bitanga_sa_otesa wrote: ↑16/07/2018 21:47 nije slika ali je zanimljiv txt

kolko je sve kontradiktorno oko Teškog radnika

jedni da je ubijen
drugi da je umro prirodnom smrću

nacisti su takve ko on slali u koncentracione logore

onda dana nije radio a vamo prodavao novine

pa ide legenda čitav život... onda legenda za vrijeme okupacije samo se spominje

onda bio lijepo obučen a nije imao prihoda

ne zna se odakle je imao mirovinu

zaustavljanje kolone nijemaca je zaista legendarno ali bil neko pucao iz pratnje na njega dok se ne razjasni ko je lik već bi bio mrtav

previše legendi i to kontradiktornih

loudness wrote: ↑23/10/2021 12:10 Na prvi pogled djeluje štošta kontradiktorno, ali kada se zarovi po zabilješkama, u arhivima ili u razgovorima s potomcima onih koji su ga pozanavali ili s članovima njegove familije i sl. sve je ipak manje-više egzaktno.

mk ultra wrote: ↑26/10/2021 22:07
Samo bi sad ovaj casovnik dobro dosao ispred Mišela

bitanga_sa_otesa wrote: ↑26/10/2021 21:02

thekupus wrote: ↑27/10/2021 23:14

bitanga_sa_otesa wrote: ↑26/10/2021 21:02

Malo drugačiji ugao...

Ja kako god da gledam zgrade u lijevom nizu nisu iste spratnosti na staroj slici i novoj. Ali cudno je jer su u oba slucaja stare zgrade. Da li su mozda AU zgrade zamjenjene u nekom narednom periodu,o tome nema pomena nigdje

bitanga_sa_otesa wrote: ↑02/10/2021 20:53

Legendarna braća Bećir & Besim Škrijel su imali servis u Sarajevu u Zrinjskog čikmi broj 3 i ne postoji nijedan sarajevski trkač koji nije koristio usluge njihovog "Mazda" servisa. Krajem 60-tih pa do početka 80-tih su se obadvojica i takmičila, prvo sa Mazdom, zatim Abarthom kućne izrade, Fićom, Fiatom 128... Nisu imali nekih većih sportskih rezultata ali će po mnogo ćemu biti upisani u knjigu legendi sarajevskog auto moto sporta

Pitar sa Kariba wrote: ↑29/10/2021 14:26
U srijedu je i majstor Becir otisao. Dzenaza je u ponedeljak u Faleticima.