Da, znam šta radim, ja sam šejtanov sluga i zavodim vas. Moje čitanje relevantnih tefsira, za koje ti tražiš verifikaciju nekog modernog muslimanskog mislioca, koga li?, bez sumnje, šejtansko je djelo, kao i činjenica da arapski govorim kao i maternji, a sve s ciljem da realiziram masonsko-cionističku zavjeru protiv nevinih vjernika, te vas odvedem sa pravog puta na stranputicu, gdje vas čeka iblis i vječnost u sekaru, gdje će vas se iblis odreći...
Dakle, ne razumijem šta želiš više. Da iole poznaješ Kur'an i kur'anske nauke, tipa tefsira, shvatila bi da se autentično razumijevanje arapskog teksta ne smije, ponavljam
ne smije, tražiti van prvog stoljeća po poslanstvu u arapskim gradovima, i do drugog stoljeća po poslanstvu u pustinji, kad je riječ o domenu samog jezika.
To znači - autentično razumijevanje arapskog teksta u Kur'anu u domenu gramatike, morfologije i stilistike vezano je samo i isključivo za prve generacije Arapa. Zato svi moderni mufesiri, navode mišljenja ashaba o ajetima, a mišljenja ashaba i tabiina su enciklopedijski sakupljena u: TABERIJU a zatim u: KURTUBIJU.
Razlog je što se arapski jezik počeo neautentično govoriti i shvaćati već prilikom prvih miješanja sa nearapima. Arapi su narod "hifza" pamćenja, a ne pisane riječi.
Stroge principe standardiziranja arapskog jezika, ovako kako sam ih naveo, postavio je Ahmed ibn-Halil el-Ferahidi, a slijedili su njegovi učenici: u Basri Sibevejh (napisao El-Kitab, osnov arapske gramatike), a u Kufi čuveni gramatičar i učač (karija) Kur'ana Kisai. Inače, njih dvojica su bili najcrnji takmaci i rivali. Održavali su nadmetanja u znanju pred abasijskim halifom Harunom er-Rešidom (onaj iz 1001 noći

).
Paradoks je što su ova dva ajeta jasno besmislena (svako ko govori arapski, može to skontati), zato su ih svi mufesiri morali protumačiti. Svi mufesiri kada tumače jezik odmah se vraćaju na prvu generaciju i traže njihovu verifikaciju. Tako je uradio Taberi i odmah prenijeo objašnjenje od Ibn-Abasa da se radi o greškama u pisanju, i da je ispravno recitiranje tražiti dopuštenje i znaju, a ne družiti se prisno i očajavaju. Taberi je tražio dalje, i našao potvrdu kod Ibn-Mesu'da (Omerov kadija), pa zatim kod El-E'amaša (karija kao i Kisai), zapečatio to Ibn-Džubejrovom potvrdom, i njemu dosta. Ovo je bilo dosta i Kurtubiju, iza njega Ibn-Kesiru, i svim drugim mufesirima koji se za "jezik" i razumijevanje"jezika" obraćaju
prvim generacijama.
Šta znače ove greške?
NIŠTA!
Samo to da tekst Kur'ana jeste podložan nenamjernoj ljudskoj grešci, i samo to da muslimani nisu spremni prihvatiti tu činjenicu čak i kad im je u lice kaže Ibn-Abas za kojeg je osobno poslanik Muhamed molio da bude vičan tumačenju islama, da ga Bog blagoslovi, koga su muslimani zvali svojim tumačem Kur'ana, svojim habrom. Generalno, jedini ashab kojeg vole i sunije i šije podjednako. On je veliki i učen kod svih. Svi se slažu da je velik i učen i blagoslovljen, i svi se slažu da će ustrajavati u čitanju pogrešnih glagola koji čine ajete besmislenim, sa tumačenjem te greške kako ju je on objasnio, a Taberi i Kurtubi prenijeli. I svi mufesiri kažu prenosi Taberi da je Ibn-Abas za ovaj ajet rekao....
Eto. Ništa ne znači, samo znači da ima pisarska greška, i da bi nam ajeti bili besmisleni i nejasni da nije ashaba Ibn-Abasa, koji nam objašnjava da se radi o pisarskim greškama.
Zato haj'mo ispočetka: U Kur'anu nema ni jedna jedina greška, Bog ga je objavio i on ga čuva, Kur'an je savršeni Božiji govor, kojeg su nam vjerno prenijeli ashabi, bez ijednog neslaganja, sa 100% vjerodostojnim tekstom, nema mu se ni dodati ni oduzeti koliko jedan harf...
Samo to.