Timbuktu, ili, priča o nama
...
Grad 333 meleka, u srcu Sahare, Timbuktu. U ono davno, i još davnije vrijeme, kada su susretanja kontinenata, država i ljudi ličila na otisak latice ruže što lagahno padne na dlan, bio je to prostor gdje se rađalo, sakupljalo, umnožavalo i ukoričavalo znanje. Stoljećima već, i doslovno i drugačije, dlaku po dlaku Timbuktu nestaje pod pustinjskim pijeskom, a s njim, uz zavijanje vjetrova, nestaje i jedna od najpoučnijih, i najpotresnijih, istina o svijetu islama. O onome što je ovaj bio, a što je sada. Jer, bez obzira na to gdje, kako i s kim živjeli muslimani, bili vlast ili podanici, sirotinja na ulici s ispruženom rukom ili posjednici palače sa sobama koje je nemoguće prebrojati a da se umor ne osjeti, Timbuktu je svakome od njih, pa i onima koji na drugi način vjeruju, ili uopće ne vjeruju, možda samo misleći da je to tako, znak. Jeziva opomena.
...
I, ima li onda ikakvog smisla pitati ko je kriv za to što je malo kome znano da je na teritoriji velikoj kao dvije Njemačke postojao prije hiljadu i više godina, i to tri stoljeća zaredom, jedan od tadašnjih najznačajnijih univerzitetskih centara na Zemlji. U gradu do kojeg nije nikad mogao, pa ni sada ne može, doći ko god je htio. Kakva simbolična podudarnost sa svakim približavanjem znanju, do koga uvijek vodi samo duga, bodljikava staza, do čijeg kraja ipak stignu neki od onih koji u njemu traže smisao, izlaz, spas.
...
Iz predgovora Edina Kamenice za knjigu
Timbuktu autora Mehmeda Karahodžića, ..., knjige iz koje saznadoh za neke istorijske činjenice koje su mi bile "prešućene" do sada ...
Ljudi se dijele na četiri grupe:
Znan čovjek koji zna da zna, takvog sljedite;
Čovjek koji ne zna i ne zna da ne zna, ovakvog se čuvajte;
Zna ali ne zna da zna, taj je uspavan, probudite ga;
Čovjek koji ne zna i zna da ne zna, on je nemoćan i takvom se smilujte.