Forum Klix.ba

Još uvijek te tražim po ulicama davne prošlosti... Tražim onu sreću, koju sam samo s tobom imala. Tražim nekog ko će bar približno probuditi onaj osjećaj u meni, kako si samo ti znao. Osjećaj da neupitno pripadam tu.
I tako hodam dalje, u nadi da ću te sresti. Ali, nema te.
Ni tebe. Ni one naše sreće. Ni starog osjećaja.
Prokleto fališ...

Okolnosti nam nisu dale da budemo zajedno. Loša sreća, sudbina, ko zna...
S tim se mogu nositi. Ali te ne mogu zaboraviti. I neću...
I ne prihvatam činjenicu da ćeš jednog dana otići iz mog života.
Daj, obećaj mi da ću uvijek ostati najdraža. Da lakše podnesem to...

Jednom me neko pitao:" Nedostaje li ti? " Nisam odgovorio, okrenuo sam se, otišao i tiho šapnuo:" Previše"...

vesela_sveska wrote:Okolnosti nam nisu dale da budemo zajedno. Loša sreća, sudbina, ko zna...
S tim se mogu nositi. Ali te ne mogu zaboraviti. I neću...
I ne prihvatam činjenicu da ćeš jednog dana otići iz mog života.
Daj, obećaj mi da ću uvijek ostati najdraža. Da lakše podnesem to...

još jedan

Podnosi, a ne tuži se na ono što se ne može izbeći.

potočanka wrote:

vesela_sveska wrote:Okolnosti nam nisu dale da budemo zajedno. Loša sreća, sudbina, ko zna...
S tim se mogu nositi. Ali te ne mogu zaboraviti. I neću...
I ne prihvatam činjenicu da ćeš jednog dana otići iz mog života.
Daj, obećaj mi da ću uvijek ostati najdraža. Da lakše podnesem to...

još jedan

jbt al' me nesto puklo

Ako te ikad izgubim, obećaj mi jedno. Nećeš se dati nekom šarlatanu što te ne zaslužuje. Pogotovo ne radi to meni u inat. Ako već poželiš tjerati inat, onda meni u inat budi srećna...

Ne brini mila, uvijek si tu na lijevoj strani, skrivena od svega i svih.
I nema veze to što nas je sudbina razdvojila.
Može te odnijeti daleko od mene, kilometrima, miljama.
Može donijeti u moj život neke nove, lijepe, posebne, savršene.
Nijedna ti neće oteti mjesto u mom srcu.
Nijedna neće biti draga kao ti.
Nikada...

Znaš prijatelju, ja sam nju volio. Ono mislim baš volio. Istinski, ludo i bez razmišljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveća. Sa mnogima sam bio, al' uvijek sam nju nosio u srcu. Najviše mi je trebala, a eto.
Baš njoj sam najviše boli donosio. Nisam mogao da prihvatim činjenicu da volim, pa sam je tjerao od sebe.
Stalno joj se vraćao, a ustvari bježao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sljedećem dokazao da sam đubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu.


Balašević

Navika je čudna stvar, drži te tamo gdje nikad ne bi ni pomislio da budeš i odvlači od onoga što bi trebalo biti na prvom mjestu... Najteže se odviknuti od čovjeka...

Ništa ne podnosim teže od ove želje za tobom, kad znam da nećeš doći. Teško mi pada to što te trebam, a znam da smo odavno prošlost. I strah me svakog novog dana bez tebe. I to što mi nedostaješ lakše bih podnijela, samo kad bih znala da nedostajem i ja tebi...

masmavi wrote:

vesela_sveska wrote:Ništa ne podnosim teže od ove želje za tobom, kad znam da nećeš doći. Teško mi pada to što te trebam, a znam da smo odavno prošlost. I strah me svakog novog dana bez tebe. I to što mi nedostaješ lakše bih podnijela, samo kad bih znala da nedostajem i ja tebi...

Tacno si zasluzila

sredi mi

vesela_sveska wrote:Znaš prijatelju, ja sam nju volio. Ono mislim baš volio. Istinski, ludo i bez razmišljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveća. Sa mnogima sam bio, al' uvijek sam nju nosio u srcu. Najviše mi je trebala, a eto.
Baš njoj sam najviše boli donosio. Nisam mogao da prihvatim činjenicu da volim, pa sam je tjerao od sebe.
Stalno joj se vraćao, a ustvari bježao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sljedećem dokazao da sam đubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu.


Balašević

+1

"Najboljeg prijatelja imaš u ogledalu, nikad se nije nasmijao dok si ti plakao."

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
...maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.

Dok smo bili djeca, igrali smo se lutkicama. Sad kao odrasli ljudi, igramo se sa ljudima. Nije to nikakva zloba, nego realnost. Čovjek zapravo nikad ne odraste, samo prilagođava igračke svom uzrastu.

Praznina...Najgori osjecaj...
Kada ti je nesto potrebno,a to nemas i ne mozes imati.
Kada si nesto izgubio,a ne mozes vratiti.
Kad si tuzan i ne postoji nista sto bi te moglo oraspoloziti.
Kada ti neko nedostaje,a ne mozes ga zagrliti.
Kada imas neku zelju koja se ne moze ispuniti.
Kada se pronalazis u tuznim stihovima,a neprestano ih slusas.
Kad imas toliko toga da kazes,a to ne uspijes reci.
Kad ti se place,a suze ne mogu poteci...

Životom ne vlada volja ili namjera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije, a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbjedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekad volio i koji budi divna sjećanja, stih iz zaboravljene pjesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog djela koje si prestao da sviraš – kažem ti, od takvih stvari zavisi naš život.

Ko od nas nije doživeo dane kad čovek putuje sam, bežeći od jedne, manje, samoće u drugu, veću, i kad na tome putu ne sretne ništa od onoga što traži, ni živo ljudsko biće ni željenu misao, nego ostane sam sa smrtonosnom pustinjom vremena pred sobom, s jedinom mogućnošću da ide svetom kao što buba mili oko slamke, bez izgleda, bez nade i bez vidljivog smisla; kad za jedinu hranu ima onaj gorki i tvrdi zalogaj koji nikad nije pojeo, a koji mu poigrava u grlu od detinjstva i koji samo vino može za trenutak da smekša i ukloni. I koga tada vino nije utešilo i podržalo? I ko njemu ništa ne duguje?

Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo.

Mozda je i bilo, ali oprosteno je da se ovakvi koji put i ponove:

Rekla je jednom da sam ja njena kazna, smijao sam se tada, a sada. Sada sebe trujem krivicom zbog tuge u njenim očima, nije preboljela, vidim to. Po tišini koja među nama gradi zidove. Ona se povukla u svoju tamu, obnavljajući ruševine unutar sebe. Sama nosi svoju bol, kao teret sudbine, ponekad poželim samo još jednom da njeno lice uzmem u svoje dlanove, da u njenim očima pronađem sebe, a znam da je to nemoguće, ta ogledala ja sam razbio. Bolje da produžim dalje, da zaboravim, odem. Ipak, samo sam htio da joj kažem: "Oprosti sebi i kreni dalje moja vilo. Zar je tvoja magija zaspala? Skini okove tuge i poleti. Nekome tko će te znati voljeti. Onako kako ja nisam mogao,smio, a samo Bog zna da sam želio. " Ali kasno. Njeni su se koraci niz ulicu gubili, a meni se samom činilo da negdje u dubini sebe još ih mogu čuti kako bolom odzvanjaju. Samo sam prošaptao " Budi mi sretna, vilo tužnih očiju.

Nekoga ko ti je nešto značio nikada ne zaboravljaš. Samo se navikneš na to da ga više nema u tvom životu na mjestu na kojem je bio. Samo mu u svom životu dodijeliš neku sporednu ulogu...

Svaka velika ljubav ima onaj jedan bitan datum, onu jednu bitnu pjesmu, ono magično mjesto i onu jednu osobu uz koju ste tog datuma, uz tu pjesmu, u tim rukama bili najsretnija osoba na svijetu. Sjetite se tog datuma uz tu pjesmu, te velike ljubavi. Sklopite oči, udahnite duboko, oprostite im opet sve loše i dobre dane, pa onda otvorite oči i nasmiješite se životu koji vas čeka. Jer velike ljubavi zaslužuju da ih se sjetite samo zato što su bile velike. Jer velike ljubavi i služe tome da vam otmu uzdah kad ih se sjetite.

Tu sam ga veče tiho upitala:
- "I,pišeš u zadnje vrijeme?"
Jer stvarno je pisao divne pjesme, stihove s kojima se moje slabašne riječi uopšte nisu mogle mjeriti.
Kratko je odgovorio:
- "Ne pišem više. Sad imam tebe. Sad imam ono o čemu sam pisao."

I nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drugačije. A opet sam bio sretan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječit ću svakoga ko bude htio da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.