Postoji svjetski poznata knjiga 'Put u Meku'. Napisao ju je Leopold Weiss, austrijski Jevrejin, vrhunski evropski intelektualac i novinar koji je 1920-ih proputovao cijeli muslimanski svijet od Kaira, preko pustinja Arabije, pa sve do rasta i razvoja modernih država tog doba. Čovjek je primio islam i postao poznat kao Muhammad Asad.
Zamisli, on je kao stopostotni bijelac putovao kroz najruralnije dijelove arapskog svijeta, jahao s beduinima, spavao u njihovim šatorima, jeo njihovu hranu i u svojoj knjizi opisao nevjerovatne hvalospjeve o njihovom gostoprimstvu, toplini i bratstvu. Taj isti 'obični narod' ga je prihvatio s toliko ljubavi i poštovanja da je Muhammad Asad kasnije postao blizak prijatelj i savjetnik osnivača Saudijske Arabije, kralja Ibn Sauda, a bio je i jedan od ključnih ljudi u osnivanju Pakistana, bio je njihov prvi ambasador u UN-u i pomogao u pisanju njihovog ustava. Njegov prevod Kur'ana na engleski jezik i danas se smatra jednim od najinteligentnijih i najcjenjenijih u svijetu.
Stotine videa današnjih putopisaca svjedoče drugačije i ti među njima ispadneš baksuz koji je samo na ružno nalijetao.
Neke od najvećih muslimanskih zemalja su ujedno i apsolutni globalni šampioni u privlačenju stranih turista, upravo zbog svoje egzotike, historijskog naslijeđa i nadaleko poznatog gostoprimstva. Godišnje Tursku posjeti oko 55 miliona stranih turista. Egipat godišnje posjeti između 13 i 15 miliona turista, s tendencijom stalnog rasta. Indonezija kao država s najvećim brojem muslimana na svijetu je magnet za globalni turizam. Godišnje bilježi preko 10 do 12 miliona stranih posjeta. Jordan godišnje je posjeti oko 5 do 6 miliona turista. Čak i taj Pakistan, o kojem pričaš na osnovu jedne seoske džamije, bilježi stopu rasta stranih turista od preko 30%, a zapadni putopisci i planinari se utrkuju ko će više pohvaliti gostoprimstvo tamošnjeg običnog naroda. Brojevi te pobijaju. I moj ti je savjet iz ličnog iskustva da u te sredine ne ulaziš sa kompleksom više vrijednosti jer oni to brzo prepoznaju.
