AUTENTIČNOST vs DOGMA, (islam, Hriščanstvo, Judaizam itd.)

[Diwan]

još malo mrvica vezanih za autentičnu vjeru:

FATWA: On Hadith regarding Angels not entering homes with dogs and other misconceptions
06/05/2017
Asalaamu Aleikum Dr. El Fadl:

My name is [Name Withheld for Privacy] and I would like to begin this email by saying Jazaka Allahu Khairan; I recently became aware of you and some of the works you've published. I've read excerpts from "Conference of the Books," particularly the chapter regarding dogs in Islam. I want to say that the information you provided in that chapter was honestly a God-send. I felt conflicted for so long because on one hand I was being told by the community and people I trusted knew better than myself (I am a convert of ten years Alhamdu Lillaah) that dogs are 'haram,' or 'unclean,' or 'cursed;' but on the other hand, I know Allah to be merciful, and couldn't possibly imagine that such loyal, merciful, wonderful animals could possibly be 'haram.' Your information, research, and explanations really helped to clarify what I knew in my heart and in my instincts to be true, and I thank you 1000 times for providing the information you shared.

My question is, however, not about the issue of dogs and cleanliness, but regarding a particular Hadith I've heard mentioned many times about angels refusing to enter the homes of those who own dogs. I was hoping you could please help clear this up...? I cannot imagine this to be true, but I would greatly appreciate an explanation and breakdown of this Hadith, if possible, so that I may be able to respond appropriately when my fellow Muslim brothers and sisters try to offer friendly advice. Additionally, I want to be sure my choice to own my dog is permissible.

I am sorry to bother you, as I'm sure you probably receive hundreds of emails a day. I came to you for help, however, because the internet can be full of bad information, and my local imam is one that believes dogs are 'haram.' Therefore, I felt that my best chance at getting the best information would be to come to you directly. I humble myself before you and respectfully request your assistance in the matter. I would be most obliged, and forever grateful for your help. Thank you in advance for your time and consideration, and may Allah bestow many blessings upon you and your family.

Jazaka Allahu Khairan,
Asalaamu Aleikum,
[Name Withheld for Privacy]

******************************************************************************

Response:

Al-salamu ‘alaykum and Ramadan Mubarak for you and your family and loved ones. I pray that Allah bestows upon you the gift of peace, balance and beauty, and that God guides you to the righteous path. Thank you for your message and inquiry. You asked specifically about the hadith attributed to the Prophet that angels will not enter a place or an abode where may exist. The report to which you refer typically states that angels will not enter a dwelling that has dogs or pictures. In most versions, the narration of the report is attributed to Abu Huraira, with a few versions attributed to others. I thought I should respond to your message because of the opportunity to address this specific narration. There are several important points to make here:

1) All the versions of this report claim that angels will not enter a dwelling that contains dogs or pictures. By the terms of this report, it would follow that angels would not enter a place that has passport pictures, or drivers’ licenses or any document that has a picture. This is blatantly unreasonable and this constitutes a serious substantive problem with this narration;

2) This report is rather inconsistent with the Qur’anic narrative on dogs, in which we are told in the chapter on the people of the cave that they were a particularly pious group of people and the subject of a great miracle and blessing from Allah. And yet, the Qur’an is careful to point out that the people of the cave were accompanied by a dog, and that both humans and the dog were the subject of God’s miracle and grace. It would be rather incongruous to claim that angels did not accompany the people of the cave because they had a dog, or at the very minimum, it would be extremely speculative to pretend that a blessed and pious people mentioned in the Qur’an were denied the presence of angels because of their dog;

3) More importantly, this hadith makes a claim as to a matter of ‘aqidah (an article of faith) because it addresses a question involving the absence or presence of angels who are in the world of ghayb (or the unseen). Yet this hadith was categorized by all scholars of hadith to address a question of adab (a question of etiquette or proper social conduct). A hadith that could be considered credible enough to inform a question involving adab cannot be considered effective in matters involving ‘aqidah. Put differently, adab hadith or hadith that arise from the category of social etiquette are too low on the totem pole of authenticity and weight and thus, cannot be counted as effective or of sufficient weight to affect a question that involves faith. Hadith that establish articles of faith or ‘aqidah are typically mutawatir (of cumulative transmission) and therefore, of high authenticity, while hadith of adab, such as the one in question, are typically ahad (of singular transmission) and of much lower authenticity. To believe the angels enter or abstain from entering any particular place is a very serious matter and can only be established or negated by either the Qur’an or hadith of the highest level of authenticity. Hadith of singular transmission, such as the one in question, cannot either affirm or deny a matter involving the celestial world of angels and the like;

4) It must be recognized then that when a hadith of singular transmission is declared to be sahih (or authentic) in Bukhari or Muslim or the other collections of hadith, all that means is that in the opinion of Bukhari or Muslim, there is a 51% chance, ie. a simple probability that the Prophet actually said what is attributed to him. A 51% chance is insufficient to affirm or deny matters of faith (‘aqidah), such as where angels dwell or do not dwell. What militates against this hadith is that many of the hadith that are demeaning to dogs or anti-pictures or anti-women have been attributed to Abu Huraira. Whether Abu Huraira narrated these hadiths or not is a very big question. But in all cases, scholars of usul (jurisprudence) know that this typology of hadith, ie. hadith involving pictures, women or dogs, and prayer, angels or purity, are suspect, which means that one cannot just simply quote them as if they establish a truth or a fact, or as if they are indicative of Allah’s will without careful analysis and reflection;

5) As I have stated elsewhere, historically, dogs were an important symbolic issue in the past. On the one hand, they represented loyalty, faithfulness and companionship, but on the other, dogs were a source of a vicious plague, ie. rabies, and were also used by despotic forces to hunt down and torture political dissenters and accused heretics. So, we know for instance that not just in the Islamic world but in the medieval world generally, dogs inspired wonderful literary works, but at the same time, figured prominently in literature as a source of illness, death and torment. In the Roman world and the Umayyad and Abbasid dynasties, political dissenters, after being executed, had their corpses hung with the corpse of a poor murdered dog. The reason the corpse of a dog was hung with the corpse of a political dissenter was that it was a way of insulting the corpse and claiming power and dominance over the tribe, family or clan of the dissenter. Interestingly, one of the major tribes that first supported the Umayyads and then later rebelled against them and supported the Abbasids were known as the tribe of Kelb (dog). My point here is that dogs featured symbolically in politics and social narratives. So, when we have a narration in which it is claimed that Abu Huraira claimed to have heard the Prophet say that angels will not enter a place that has dogs or pictures, we have an affirmative duty to inquire into the historical circumstance that might have put such a report into circulation. Interestingly, although medieval scholars were aware of the existence of this hadith, it was never relied upon in discourses on theology and faith until the modern age. This is largely the influence of the Wahhabi school, which does not draw a distinction between hadith of singular transmission versus hadith of cumulative transmission and similarly, does not differentiate between the strength of a hadith’s authenticity and its impact in questions of faith or otherwise;

6) It is a true tragedy that contemporary Muslims continue to rely on palpably unreasonable hadith such as the one in question. Quite simply, we should ask, why would angels not enter a place that has dogs? What singles out dogs as opposed to cockroaches, flies or mice? It is unquestioned in even the most conservative or Wahhabi schools that Muslims may own dogs for protection or hunting. So, are we to believe that angels will stay away from places simply because they have a guard dog on duty or because there is a hunting dog under a roof? Even the most Wahhabi of scholars have not dared to claim that angels will not enter a place that has a picture of the King or other members of the Royal Family. But yet, by the terms of this hadith, angels would have abandoned the entire earth because our earth is full of pictures everywhere, most obviously on the Internet on every personal computer. Are we to believe that because pictures on Facebook and selfies are zipping through the electronic atmosphere that angels will abandon Earth?

7) As I am sure you know, dogs are among God’s wonderful and beautiful creatures. We are taught that a prostitute was forgiven her sins because she saved the life of a dog, and we are taught that the people of the cave were selected by God for a great miracle, although as the Qur’an points out, they were in the company of a faithful and loving dog. What in these amazing and beautiful creatures would cause angels such aversion and disgust that they would stay away from a space that they occupy? I wish Muslims would use their intellects and hearts before they slander and vilify a great religion such as Islam, which is the truth that comes to us from God containing everything full of mercy, compassion and beauty. I am sure you agree that it does not sound merciful, compassionate or beautiful to claim that angels abandon a place where God’s creatures dwell, even if that creature is a mouse, a rat or a fly. It is my sincere belief that the reasons for this narrative are found in the creative symbolisms of history and in the political conflicts of the past (the same thing with many of the patriarchal hadith demeaning to women). And it is also my sincere belief that the Prophet (may peace and blessings be upon him) never uttered this hadith. I say this ever mindful that Allah knows best. Please ask God to forgive me my trespasses and bless us all.

Wa al-salamu ‘alaykum,
Shaykh Abou El Fadl

[Gojeni H]

još malo mrvica vezanih za autentičnu vjeru:

FATWA: On Hadith regarding Angels not entering homes with dogs and other misconceptions

... great religion such as Islam, ...

Shaykh Abou El Fadl

I na kraju, ipak Islam i ipak islamski teolog.

[Diwan]

još malo mrvica vezanih za autentičnu vjeru:

FATWA: On Hadith regarding Angels not entering homes with dogs and other misconceptions

... great religion such as Islam, ...

Shaykh Abou El Fadl

I na kraju, ipak Islam i ipak islamski teolog.

Naravno da samo maliciozne i pačeničke osobe poput tebe, a što nije odlika vjernika, mogu negirati cijeli tekst i umjesto da se edukuju, oni poput Mekanskih mušrika nastavljaju svoju misiju potiranja i negiranja

[Gojeni H]

Naravno da samo maliciozne i pačeničke osobe poput tebe, a što nije odlika vjernika, mogu negirati cijeli tekst i umjesto da se edukuju, oni poput Mekanskih mušrika nastavljaju svoju misiju potiranja i negiranja

Je l' pačeničke ili paćeničke?
Koje su odlike vjernika?

Na stranu bozanska vjera, neidentifikovani leteci objekti, i ostale manifestacije poremecaja, ... ono sto je bitno je da islam nije Borg. Nije nikada ni bio.
Uvijek je imao razlicita shvatanja i manifestacije koje su se odrazavale i na broj sekti, pravaca i misticnih redova.
Veoma dobar tekst, i naravno napisan od strane muslimana. Dakle, nije "tzv." musliman, vec bas musliman.

[Diwan]

Naravno da samo maliciozne i pačeničke osobe poput tebe, a što nije odlika vjernika, mogu negirati cijeli tekst i umjesto da se edukuju, oni poput Mekanskih mušrika nastavljaju svoju misiju potiranja i negiranja

Je l' pačeničke ili paćeničke?
Koje su odlike vjernika?

Na stranu bozanska vjera, neidentifikovani leteci objekti, i ostale manifestacije poremecaja, ... ono sto je bitno je da islam nije Borg. Nije nikada ni bio.
Uvijek je imao razlicita shvatanja i manifestacije koje su se odrazavale i na broj sekti, pravaca i misticnih redova.
Veoma dobar tekst, i naravno napisan od strane muslimana. Dakle, nije "tzv." musliman, vec bas musliman.

Otvori se, oslobodi se ,raširi se, narasti, proširi horizonte, vidike ,šta si se u prkno .... nemoj biti pagan

[Diwan]

[Gojeni H]

Otvori se, oslobodi se ,raširi se, narasti, proširi horizonte, vidike ,šta si se u prkno .... nemoj biti pagan

Smiri se. Ponovo djelujes i pises iracionalno.
Dakle, tekst je veoma dobar. Autor je do zakljucka dosao na osnovu islamskih izvora.
Islam je dovoljno sirok da dozvoljava rasprave i tumacenja.

[asurbanipal]

Islam je dovoljno sirok da dozvoljava rasprave i tumacenja.

Pa samo prije nekih 200-300 godina zbog ovog što se piše završili bi pod "sabljom šerijata".

[Gojeni H]

Islam je dovoljno sirok da dozvoljava rasprave i tumacenja.

Pa samo prije nekih 200-300 godina zbog ovog što se piše završili bi pod "sabljom šerijata".

Samo polovicno tacno. Gdje bi zavrsio pod sabljom serijata?
Krscanstvo je ubijalo i za mnaje stvari. A, onda su u tom dijelu svijeta nastale sekularne drzave ...
Prije samo 50 godina bi zavrsio na Golom Otoku za izgovorenu rijec, ali se drustva mijenjaju kao i ljudi.

Naravno da se historija u velikom broju slucajeva ponavlja ali je to tema neke druge emisije.

[asurbanipal]

Topla preporuka za pogledati film.

[Gojeni H]

Topla preporuka za pogledati film.

Sa drugog pdf-a, i druge teme:

Skorsezeova Tisina.

Veoma dobar film. Kome se ne gleda u ekran preko 2 i po sata, neka slobodno propusti. To je jedna od manjkavosti filma. Kritike su relativno dobre, ali film nije uspio zaraditi ni budzet za izradu filma. Proli su davali pare na "remek djela" poput Monster Trucks ... 'ta ce se oni zahebavat sa pojmovima mucenistva, drugom stranom katolickog misionarstva, ljudskim emocijama, kompromisima ...

Film je odlican prva 2 sata, a onda ... fakat nisam skonto sta je Skorseze htio sa onakvim zavrsetkom.

Andrew Garfield odlican u ulozi jezuitskog svestenika.
Adam Driver veoma dobar.
Liam Neeson ... k'o krme u Teheranu. Ne zbog njega, vec dodijeljene uloge.

[asurbanipal]

[Diwan]

[asurbanipal]

Hamzini i Ramizovi sljedbenici



Čitanje Tvrđave Meše Selimovića





.........


U kontekstu tradicije tasawufa u Bosni i Hercegovini hamzevije su svakako najkontroverzniji derviški red, prilično nejasnog učenja i malo rasvijetljenog porijekla i trajanja. Prema usmenoj predaji hamzevijama se pridaje epitet političkog pokreta više nego derviškog tarikata, neki komentatori kratko kažu da su anarhisti, a prema nekima, začetnici komunističkog sistema mišljenja na ovim prostorima. Zna se da je red nastao kao frakcija bajramijsko-melamijskog tarikata, te da ga je utemeljio Hamza Bali Orlović, rođen u prvoj polovini 16. stoljeća, po svoj prilici u selu Orlovići u blizini Vlasenice. [3] Hamza Bali Orlović je proglašen heretikom, a njegove pristalice otpadnicima od vjere. Prema nekim tumačenjima, oni su smatrali da na određenom stadiju, u traženju sjedinjenja s Bogom, postaje suvišan obred na način na koji to čine „obični“ vjernici. Borili su se protiv postojećeg društveno-političkog stanja, a svoj ideal su vidjeli u vraćanju prvobitnom islamu. Kada je ovo učenje predočeno sultanu, hamzevije su proglašene murtedima (otpadnicima), a tadašnji šejh-ul-islam Ebu Suud izdaje fetvu o njihovom progonu. Hamza Bali Orlović je na prevaru odveden u Carigrad, ispitivan, osuđen, i u tajnosti pogubljen 6. juna 1573. godine. U smrtnoj presudi je pisalo: „Budući da je on iznosio neke nazore, kojima se vrijeđa čast našeg Pejgambera i da je utvrđeno njegovo potpuno nijekanje proživljavanja i Sudnjeg dana, a to sve s pravednim svjedocima detaljno protiv njega dokazano, osudih da je dopušteno pogubiti ovog otpadnika, nakon što je razmotreno njegovo učenje.“ Njegov egzekutor je bio Mehmed-paša Sokolović, a za samog Sokolovića se vjeruje da ga je 1579. ubio upravo hamzevijski derviš.

Nakon Hamzinog pogubljenja, hamzevije su djelovale još puna dva stoljeća, a broj pristalica i članova ovog reda u 17. stoljeću prema nekim je podacima iznosio čak osamdeset hiljada ljudi, uglavnom na području sjeveroistočne Bosne.

Zna se i da su sljedbenici ovog tarikata svoje djelovanje nastavili iz Gornje Tuzle gdje je 1582. godine zabilježena njihova pobuna. Kako se navodi (prema A. Handžiću), u Gornjoj Tuzli je bila formirana i „derviška vlada“ sa snažnim političkim tendencijama, a djelovanje hamzevija bilježe i izvori iz 17. stoljeća koji kažu da se u Gornjoj i Donjoj Tuzli „nalaze krivovjerci, Hamzini sljedbenici“.

Osim navedenih podataka, o Hamzi Orloviću ispredaju se mnoge priče pune fantastičnih elemenata i nadnaravnih detalja, što dovoljno govori o snazi ove pojave u socio-kulturološkom kontekstu osmanskog perioda.


Pojedinac i kolektivna svijest

Od aktivne uloge u političkom životu Osmanskog carstva, kakvu je imao Hamza Bali Orlović, preko aktivne uloge fiktivnog lika studenta Ramiza u romanu Tvrđava Meše Selimovića, dolazimo do pasivnog prenošenja buntovnog duha koji možemo markirati i kao hamzevijsko učenje u svijesti mogućih potomaka pobunjenih derviša u tuzlanskom kraju. Cijela se filozofija običnih, „malih“ ljudi ovog područja može svesti na već navedeni iskaz: „Ne žele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima.“ I ako to znači nered i anarhiju, onda ovi ljudi doista žive u neprestanom ciklusu iščekivanja i pojavljivanja pojedinaca koji oživljavaju hamzevijsko učenje u bilo kojoj manifestaciji, ma kako se ona nazivala u datom historijskom trenutku.


http://www.prometej.ba/clanak/kultura/h ... enici-3229

[zagortenej]

Vremena se mijenjaju, a ljudi su isti. Sve se ponavlja, samo sudije i egzekutori mijenjaju dresove i ideologije.
„gluhi Mula Ismail“

[zagortenej]

Kaže ovaj šejh, ne postoje knjige Sahih Buhari i Muslim.

[Gojeni H]

Vremena se mijenjaju, a ljudi su isti. Sve se ponavlja, samo sudije i egzekutori mijenjaju dresove i ideologije.
„gluhi Mula Ismail“

Ustvari, o redu/pokretu hamzevija ne znamo skoro nista, kao sto specificno otvorena tema pokazuje:

http://forum.klix.ba/hamzevijski-islam-t112012s50.html

I ovo sto mozemo procitati, mozemo zahvaliti @asurbanipalu.

O njihovim vjerovanjima, odnosno politickim ubjedjenjima se ne zna skoro nista.
S obzirom da u isto vrijeme u okviru Osmanskog carstva obitava vise "heretickih" pravaca (alevije u Turskoj, alawiti u Siriji, Bektasije, itd.) prilicno bez nekih vecih problema, imamo osnova da sumnjamo u bilo kakav vjerski progon u slucaju hamzevija.
Ovo je i razumljivo ukoliko se uzmu u obzir historijski nekvalitetne informacije o njihovom bosanskom autonomastvu, vojnickoj doktrini, itd.

[Diwan]

Kaže ovaj šejh, ne postoje knjige Sahih Buhari i Muslim.

[zagortenej]

Poslije smrti Husamuddina Ankarevija, šejh Hamza Bali vratio se u svoj rodni kraj u zvorničkom sandžaku, da bi propovijedao i širio svoj nauk. Za kratko vrijeme zadobio je nekoliko hiljada pristaša, murida. Za vrijeme djelovanja Hamze Balija u Bosni neki su ga predstavnici uleme i pojedini šejhovi optužili za herezu i nevjerstvo kod sultana, po čijoj naredbi je doveden u Istanbul s izvjesnim brojem njegovih učenika. U arhivu Turske vlade nalazi se ferman pisan zvorničkom begu i kadiji na kojem se nalazi datum 19. Zul-hidždže 980. hidžretske godine (22. travnja 1573.) u kojem se kaže:

“Neka se uhvati osoba po imenu Hamza, koji stanuje u Tuzli, u mahali Eskidžuma, u kući Sefera sina Hasana Subaše, a ukoliko ga ne pronađete neka ga nađu njegovi kefili (jamci), i neka ga dovedu u Dergahi-Muala i predaju oficiru Mustafi.“

Šejhul-islam Ebu Suud (1490–1574.) izdao je fetvu kojom se Hamza Bali proglašava krivovjercem i heretikom i naređuje njegovo pogubljenje. Ebu Suud se u ovoj fetvi poziva na fetvu izdanu protiv Ismaila Mašukija koji je kako smo ranije spomenuli bio šejh Husamuddina Ankarevija, učitelja Hamze Balija:

“Na osnovu fetve mog učitelja, uglednog, pokojnog Ibni Kemala, osuđen je i pogubljen Ismail Mašuki. Šerijatska odluka protiv Ismaila zasnovana je na tome pošto je utvrđeno da je on zindik i mulhid (heretik). Prema tome, kako je u tome redu i šejh Hamza, i on je zindik, pa je njegovo pogubljenje u skladu sa šerijatskim propisima.“

[asurbanipal]

S obzirom da u isto vrijeme u okviru Osmanskog carstva obitava vise "heretickih" pravaca (alevije u Turskoj, alawiti u Siriji, Bektasije, itd.) prilicno bez nekih vecih problema, imamo osnova da sumnjamo u bilo kakav vjerski progon u slucaju hamzevija.

Upravo u periodu, od kraja 15. vijeka, kroz 16. vijek, ta tolerancija prema heterodoksnim grupama i non-konformističkim tarikatima popušta, i nisu rijetki progoni, suđenja i ubijanja glavnih vođa i njihovih sljedbenika. Sa jačanjem carstva, jačaju i institucije i funkcije poput šejh-ul islama i kazaskera (vojnog sudije). Samim time, i vjera i pravna gledišta dobijaju konture dogme i formalnosti. Budući da se sa širenjem carstva javljaju različiti uticaji u pogledu vjere i ideje sa strane bilo je potrebno sačuvati jedinstveno religijsko stajalište, jer kao i u svakom carstvu i sistemu, jedinstvu carstva i sultanove moći, odgovaralo je jedno vladajuće ideološko gledište. Kako navodi Halil Inaldžik, "od početka šesnaestog vijeka, snage vjerskog fanatizma postajale su sve moćnije". Pored toga što navodi moguće razloge takvog ponašanja, uključujući pokret Qizilbaša pod uticajem Irana i jačanje svijesti o Osmanskom carstvu kao modelu islamskog halifata, Inaldžik piše: "U intelektualnom životu Carstva verski fanatizam se ispoljavao u sve snažnijem suprotstavljanju intelektualnim naukama, sholastičkoj teologiji i misticizmu. U svakodnevnom životu iskazivao se u grubim činovima fanatizma počinjenim u ime šerijata."




Halil Inalcik (1916. - 2016.)


Većina osmanlijskih tarikata podržavala je postojeći poredak, uključujući i službenu dogmu koju je uspostavila vladajuća ulema a koju je podržavala i vladajuća struktura države. Nasuprot njima, postojao je određeni broj tarikata, čiji su se vodeći ljudi, samim tim i članstvo, zalagali za radikalnije i drugačije interpretacije islama, i koji su često postajali najogorčenijim protivnicima uleme, kao klase i, sljedstveno tome, države. Državna administracija ulagala je ogromne napore u cilju ostvarivanja kontrole i iskorijenjivanja tih grupa, pri čemu je povremeno zagovarala i preduzimala i takve mjere kakve su izricanje i izvršavanje smrtnih kazni njihovim vođama. Otomanska država, koja je iskoristila sunnitski islam u cilju legitimiziranja svoje vlasti i moći, teško da je mogla tolerirati nonkonformistička odstupanja od službeno uspostavljene dogme. Pravac tome je još u drugoj deceniji 15.-og vijeka ukazao i šejh Bedreddinov ustanak u Anadoliji (1416. - 1420.). Pišući krajem petnaestog stoljeća, sunitski historičar Idris Bitlisi (umro 1520.) ovako opisuje Bedredinova uvjerenja i namjere:
„Smatrao je sebe Mehdijem i vjerovao da će na znak nevidljivog svijeta, pošto se stavi na čelo svojih učenika, podijeliti zemlju svojim privrženicima. Da će potom tajne Božjeg Jedinstva ovladati svijetom stvarnosti, a sekta podržavalaca (to jest pobornika šerijata) pasti sa vlasti. Njegova slobodoumna sekta htjela je mnoge zabranjene pojave da proglasi dopuštenima."
Bedredinova buna jasno je ukazala na odnos između vjerskog misticizma i narodnih pokreta.





Prema tome, derviški redovi u Osmanskom carstvu mogu se podijeliti u dvije glavne grupe. Prvu grupu su sačinjavali zvanično priznati redovi čije su se tekije izdržavale od prihoda sa vakufa i koje su zasnivali sultani ili ugledne ličnosti. Organizacija ovih redova bila je razrađena do tančina, i oni su imali svoje utvrđene rituale i obrede. Najpoznatiji među njima bili su nakšibendijski, mevlevijski i halvetijski red sa svojim mnogobrojnim ograncima.
Tajni redovi, obično poznati pod nazivom melamijski ili melametijski, sačinjavali su drugu grupu. Prema narodnom shvatanju, oni nisu težili slavi i ugledu, već pokudi i osudi, te se otuda tako i nazivaju. Izbjegavali su svako razmetanje, svaku vrstu spoljašnje organizacije i simbola, njihovi oblici bogosluženja bili su tajni i ezoterični (batinski). Obično su živjeli od plodova sopstvenog rada i odbijali svaku pomoć ili milostinju bilo od države, bilo od pojedinaca. U ovu grupu spadali su lutajući derviši, koji su se zvali kalenderi, hajdarije, abdali ili babaije, a isto tako i hamzevije, što znači one melamije koji su se tobož tajno uvlačili među članove esnafa i živjeli po gradovima. Riječ je o tarikatima koje su prihvatale određene društvene grupacije netrpeljive prema vladajućem političkom poretku.
U stvari, šiitski i ezoterički vjerski pokreti od davnina su u islamskom svijetu davali tarikatima izvjesna sektaška i militantna svojstva, pored toga što su podržavali razne vjersko-političke grupacije. Ovaj pokret je docnije apsorbovao mnogobrojne i raznorodne društvene i vjerske pokrete, a svima im je bilo zajedničko to što su pružali otpor sunitskim vladajućim klasama. U mnogim islamskim državama, među koje spada i Osmansko carstvo, taj pokret je vremenom počeo da predstavlja opoziciju postojećem poretku, sili apsolutističke države i sunitskom islamu koji je ona zastupala. Suštinski, razlika između takozvanih ortodoksnih i heterodoksnih tarikata počivala je u njihovoj doktrini. Dok je većina tarikata (čak i normativno) odobravala i prihvatala koncept vahdet-i vudžuda u jednoj ili drugoj formi, i povremeno i očigledno gajili simpatije prema, navodno, isključivo ši'itskom konceptu imameta, heterodoksne grupe, općenito su optuživane da ova dva koncepta prihvataju i primjenjuju, odnosno propovijedaju, isuviše radikalno.




Kalenderi derviš


Kada su u pitanju hamzevije, vrlo je bitno spomenuti bajramijski tarikat (bajramije). Bajramijski tarikat dobio je ime po Hadži Bajramu Veliju. Njegov osnivač je zaista stekao veliki broj sljedbenika, samim tim i moći, da je sultan Murat II., bio prisiljen poslati svoje zvaničnike u središnju Anadoliju, kako bi ispitali i istražili da li Hadždži Bajram Veli, predstavlja čak i potencijalnu prijetnju kao vođa još jednog revolucionarnog mesijasnskog pokreta, ili pak ne. Prema legendi sultan Murat je bio toliko impresioniran Hadždži Bayramovom pravovjernošću (ortodoksijom), da je i sam postao jedan od njegovih pristalica i, konačno sljedbenika. Podatak više da Hadždži Bajramov inicijacijski lanac (silsila) seže duboko u 11. stoljeće, u melamijski pokret iz Khorasana, nije nimalo pomogao njegovom položaju. Doktrine općepripisivane Melamijjama smatrane su nonkonformističnim po kriterijima većine otomanske uleme, a Hadždži Bajram, bilo da ih je pročistio ili prikrio od javnosti kako bi umirio i zadovoljio uplašeni otomanski dvor, koji je tek nedavno suzbio i ugasio pobunu koju je poveo još jedan veoma popularni sufijski učitelj, već spomenuti Bedreddin Simavi (Šejh Bedredin).
Nakon Hadždži Bajram Velijine smrti 1429. po Miladu, njegov red podijelio se na dva veoma kontrastna ogranka. Prvi, koji je predstavljao matični nastavak Hadždži Bajramovog naslijeđa, i kojega je vodio Hadždži Bajramov halifa Akšemsuddin (Akşemsettin) (p. 1459. po Miladu), i koji je također bio uvaženi pripadnik ulemanske klase i blisko povezan sa otomanskim dvorom. Drugim ogrankom, rukovodio je ekscentrični derviš Omer (Ömer) Sikkini (p. 1476. po Miladi), nastojao je oživiti neortodoksne melamijske doktrine i običaje, što je u samom početku bila i izvorna Hadždži Bajram Velijeva namjera, koja je kasnije, čini se, odbačena. Ovaj ogranak (kol), označen je kao i nazvan Melami-Bajrami, i osobit je po ekstatičkim običajima i ekstremnim poimanjem i propovjedanjem koncepta vahdet-i vudžuda.

Još ranije sam spomenuo jačanje institucija vlasti, a samim time i dogmatske struje u ovkiru Osmanskog sultanata krajem 15. vijeka, kada se počinju bilježiti pojedinačni slučajevi suđenja, i egzekucija, osoba koje su širila uvjerenja koja nisu u skladu sa dogmom. Situacija se zaoštrila nakon ustanka Šahkulua 1511. godine (ustanak dobio ime po vođi Šahkulu "sluga šaha", a osmanski izvori su ga zvali "Şeytankulu") koje su podigle šijje iz Anadolije. Ustanak je izbio među turkomanskim šiitskim stanovntštvom podno planine Taurus. Glavne vođe ustanka, među kojima je i Šahkulu, su uglavnom uhvaćene i ubijene. Sultan Selim I. je dolaskom na vlast započeo sa progonom i likvidacijom šiitskog stanovništva iz Anadolije, prošiitskih i prosafavidskih Qizilbasha i Alevija. Qizilbash (Kizilbaš - "crvenoglavi" su dobili naziv po crvenoj kruni na turbanu poznatoj još i kao "Hajdarova kruna" čime su iskazivali počast dvanaestorici imama i šejhu Hajdaru). Pored toga što je Selim I. pokazao okruntost prema šijjama Anadolije, on je bio okrutan i prema svojoj braći, ali i ocu Bayazidu II. kojeg je poslao na "odmor", nakon čega je ubijen. Kako Joseph von Hammer u svom kapitalnom djelu Istorija Osmanskog carstva navodi za Selima I.: "Sultan Selim, čiji talent za velikog inkvizitora osmanski povjesničari naročito hvale, dao je po tajnim izviđačima i doušnicima popisati u Osmanskom carstvu sve ljude od sedam do sedamdeset godina, koji su odani novom učenju, i to u Aziji kao i u Europi. Broj, koji mu je dostavljen, iznosio je četrdeset tisuća. Ovi su onda pali kao žrtve sablje ili su osuđeni na doživotnu robiju. S ovim grdnim i strašnim vjerskim ubojstvom mogu se u čitavoj povijesti, s obzirom na poticaj, usporediti samo užasi Inkvizicije i Bartolomejske noći. ... Tako je Selim u moru krvi ugušio sjeme novoga krivovjerja."
Biti Qizilbash u tom vremenu samo po sebi bilo je zločin. Neki od najčešće korištenih načina nadzora i progona u Osmanskom carstvu bili su:

- Progon na temelju drugih izvještaja/obavijesti.
- Otvoreni ili tajni progon.
- Pitati ljude koje se smatra "vjerodostojnima" ili "objektivnijima", na primjer dužnosnici ili sunniti.

Osmanlije su također imale različite metode kažnjavanja protiv Qizilbasha. Većina kazni odigrala se izmišljanjem razloga da ih se ubije. Te lažne optužbe često su bile dovedene do formalnosti kako bi se učinile što realnijima.



Sultan Selim I. Yavuz (Silni, Nepopustljivi) (1470. - 1520.)




Qizilbash


Munir Belgradi (Ibrahim sin Ishaka), umro 1616. godine bio je dobar poznavalac političkih prilika i dešavanja u Osmanskom carstvu. Napisao je Nisab al-Intisab ve adab al-Iktisad. Belgradijeva promišljanja temelje se na političkom komentaru događaja iz prve polovine 16. vijeka nakon što je šah Ismail uspio konsolidovati šiitski pokret, uspostaviti državu i spriječiti genocid nad šiitima. U osmanskoj državi tog perioda, bilo je pristalica muavijsko-jezidovskog uređenja muslimanske zajednice, koji su kao fanatične sunije zagovarali, ne provjeravanje, nego iskorijenjivanje šiita. U tome je i odgonetka zašto je islamska inkvizicija težila iskorijeniti bosanske hamzevije.
Pored gore poborjanih, treba istaći još pobune u Anadoliji, kao što je pobuna Nur Alija, Bozoklu Dželala, a posebno je bila jaka pobuna šaha Kalender Čelebija za vrijeme sultana Sulejmana Kanunija (um. 1566.) 1527. godine. Kalender Čelebi je sebe smatrao potomkom Hadži Bektaš Velija. Arhivski izvori spominju kakvim su se propagandnim metodama koristili gore pobrojani šejhovi. Oni bi se jedan određeni vremenski period povlačili u pećinu, živeći asketskim životom, a nakon što bi inicirali pobune, razglašavali bi da su u komunikaciji s Bogom, i da ih je on odabrao da budu mesije. Inače, odnos između turkmenskih naroda u Anadoliji i centralne vlasti je bio pun nepovjerenja. Ustanak Šaha Kalendera, krvavo je ugušio vezir Ibrahim sa janjičarima i spahijama.




Pobuna Kalender Čelebija je bila krvavo ugušena


Osmanske vlasti su iz drugog pokušaja uspjele pogubiti 1527. godine i vrlo učenog Mulla Kabiza. Dok jedni izvori tvrde da se radilo o Perzijancu, Salih Hadžialić ističe da se radilo o osobi s naših prostora. Uglavnom, Mulla Kabiz je u svom učenju isticao i davao prednost Isusu nad Muhamedom. Uprkos tim njegovim stavovima, na prvom saslušanju se vrlo dobro branio, pa je pušten. Tek na drugom saslušanju je zbog svojih ideja i stavova pogubljen.

Pojava Oglan-šejha (Oğlan Şeyh) (Šejh Dijete) (također poznatog i pod imenom Ismail Ma'şuki), kao novog melamijskog kutba, dovela je red u otvoreni sukob sa otomanskom vlašću. Oğlan Şeyh počeo je, svojim otvorenim zagovaranjem i propovjedanjem vahdet-i vudžuda, oko sebe okupljati znakovit broj pripadnika utjecajnih istanbulskih krugova. Iako je on jedva podržavao i potvrđivao kredo dvojice svojih prethodnika, vlasti su Oğlan-šejha sudile pod optužbom za herezu i javno pogubile. Ismail Mašuki je dakle bio uhapšen sa dvanaest svoji učenika gdje su na sudu osuđeni kao mulhidi za širenje ateizma. U stvarnosti, otomanska administracija (ne i ulema), bili su jedva i rijetko upućeni u pitanja vjerskih doktrina. Tek kada je Oğlan-šejh napustio rustikalni milieu središnje Anadolije i krenuo prema prijestolnici, gdje se oko njega počela okupljati velika grupa obrazovanih i istaknutih pripadnika visoke klase društva, vlast je osjetila potrebu eliminirati ga, kao nositelja prijetnje mogućnosti ozbiljne promjene. Pored svega toga, sljedbenici Oğlan-šejha nastavili su svoje aktivnosti u tajnosti. Nekoliko godina nakon njegovog pogubljenja izdana je druga fetva kojom se svako ko ustvrdi da je Ismail Mašuki neopravdano i nepravedno pogubljen i sam heretik i suočava se sa smrtnom kaznom. Vjeruje se da je tokom tog drugog talasa proganjanja sljedbenika Oğlan-šejha, uhapšen i pogubljen i Husamuddin Ankarevi (koji je bio učitelj Hamza Balija), nakon neuspješnog pokušaja podizanja ustanka.








Hamza Bali Orlović rođen je u prvoj polovici 16. stoljeća, vjerovatno u selu Orlovići u blizini Vlasenice. U Istanbulu je bio murid Husamuddina Ankarevija, kojeg je naslijedio na mjestu halife bajramijsko-melamijskog tarikata cjelokupnog Osmanskog carstva. Poslije smrti Husamuddina Ankarevija, šejh Hamza Bali vratio se u svoj rodni kraj u zvorničkom sandžaku, da bi propovijedao i širio svoj nauk. Za kratko vrijeme zadobio je nekoliko hiljada pristaša, murida. Za vrijeme djelovanja Hamze Balija u Bosni neki su ga predstavnici uleme i pojedini šejhovi optužili za herezu i nevjerstvo kod sultana, po čijoj naredbi je doveden u Istanbul s izvjesnim brojem njegovih učenika. U arhivu Turske vlade nalazi se ferman pisan zvorničkom begu i kadiji na kojem se nalazi datum 19. Zul-hidždže 980. hidžretske godine (22. travnja 1573.) u kojem se kaže:

“Neka se uhvati osoba po imenu Hamza, koji stanuje u Tuzli, u mahali Eskidžuma, u kući Sefera sina Hasana Subaše, a ukoliko ga ne pronađete neka ga nađu njegovi kefili (jamci), i neka ga dovedu u Dergahi-Muala i predaju oficiru Mustafi.“

Hamza Bali se uopšte nije ustezao da pred svima otvoreno izjavi svoja monistička uverenja. U Bosni je privukao brojne pristalice, dijelom i zbog svoje zasljepljujuće karizme; kako to opisuje Sari Abdullah-efendi, „ko god bi mu prišao, bilo od elite ili od običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji, privučen snagom njegove ličnosti.“ Ovakva privlačnost nije mogla ostati nezapažena, jer je Hamza Bali uspio pridobiti sljedbenike i izvan bosanskih granica, protežući svoj utjecaj prema sjeveru do otomanske Mađarske, kao i do Istanbula među već postojećim melamijskim halkama i pripadnicima janjičarskog korpusa. Prema Müniri Belgradiju (p. 1617. po Miladi), Hamza je okrilja reda otvorio prema novom članstvu koje je uključivalo neke veoma istaknute i utjecajne pojedince- dvorske i druge dostojanstvenike, ugledne ličnosti, i uplašene janjičare, u Istanbulu i širom sultanata, i okrenuo ih protiv sultana i njegovog najbližeg okruženja. S obzirom na to da su Hamzevijje imale nezavisnu vjersku i socijalnu organizaciju, kao i s obzirom na ugled koji je počeo uživati, kao ličnost i pokret, prema Müniri Belgradiju, pokret je podsjećao na izvanredno dobro koordiniranu i osobito utjecajnu zavjeru protiv sultana i vladajuće strukture.

Pogubljenjem šejha Hamze Balija i progonom hamzevija 1573. godine vlasti nisu uspjele uništiti ovaj tarikat i iskorijeniti njihove ideje pa je 1582. godine zabilježena pobuna hamzevija u Gornjoj Tuzli, što navodi Adem Handžić pozivajući se na pisanje Tajiba Okića koji je prezentirao pet carskih zapovjedi (fermana) iz 1582. godine. Adem Handžić donosi faksimil i prijevod prvog fermana, od 8. džumada 990. hidžretske godine (1. juna 1582.). Iz ovog fermana može se razabrati da je u Gornjoj Tuzli bila formirana i “derviška vlada“, u kojoj su bili Mehmed, sin Hasanov, koji se nazivao “sultanom“, Husein-aga nazivao se “vezirom“, Ali-Hodža “stambolskim kadijom“, a Memija, sin Iskenderov, defterdarom. Iz fermana se također može zaključiti da oni nisu bili uhvaćeni, da su uspjeli pobjeći. Po fermanima iz 1582. godine, stvar je bila ograničena na tuzlanski i gračanički kadiluk. Iako je ferman naslovljen i na zvorničkog kadiju, ipak u tom kadiluku ništa nije bilo. U carskim naredbama se implicitno navode optužena i osuđena lica samo kao stanovnici Gornje Tuzle. Handžić navodi kako je cijeli ovaj događaj završio vrlo tragično, a da su vinovnici osuđeni na smrt. Prema ovom fermanu istraga je obuhvatila 17 lica. Iz kasnijeg fermana, 6. ševala 990 (3.11. 1582.) koji je bio upućen zvorničkom sandžak-begu i kadijama Tuzle i Gračanice vidi se, međutim, da je istraga dotle bila obuhvatila 21 lice. Još ranije, iz fermana upućenog zvorničkom sandžak-begu i sarajevskom kadiji od 24. ramazana (12.10. 1582.) razbiremo da je na smrt dotle bilo osuđeno 9 lica. Tu se naređuje najenergičnija potjera za ostalima koji još nisu bili uhvaćeni. I, zaista, ubrzo je broj smrtnih presuda bio povećan. Nakon 22 dana, tj. u spomenutom fermanu od 3.11. novodi se 10 ljudi poimenice uhvaćenih i osuđenih na smrt, a 11 ljudi poimenice za koje se konstatuje da su se razbježali.

Džemal Čehajić piše kako su pojava i širenje melamijsko-hamzevijskog učenja sredinom 16. stoljeća u Bosni i Hercegovini, a naročito u tuzlanskom kraju, i stvaranje brojnog i snažnog hamzevijskog bratstva, koje je postepeno prerastalo u religiozno-socijalni pokret s određenim političkim tendencijama, na tako isturenim provincijama prema Evropi izazvali sumnje i strah, što je izazvalo reagiranje oficijelne ortodoksne uleme i osmanske administracije. U progonima hamzevija u Bosni i Hercegovini i Istanbulu uzeli su učešća i najistaknutiji predstavnici bosanske ortodoksne uleme, Hasan Kafi-Prušćak i sarajevski mula Bali-efendija, a od strane vlasti vezir Mehmed-paša Sokolović. Uprkos progonima hamzevijski tarikat uspio se održati, pa o prisustvu hamzevija u 17. stoljeću saznajemo iz saopštenja Ataija (umro 1634.) koji kaže da su se još u njegovo vrijeme u Gornjoj i Donjoj Tuzli nalazili krivovjerci, Hamzini sljedbenici.


Izvori:

Halil Inaldžik - Osmansko carstvo u klasično doba (1300 -1600)

Joseph von Hammer - Historija Osmanskog carstva I. tom

Rosana Ratkovčić - Neki primjeri prisustva hamzevija u bosanskohercegovačkoj kulturi

Emin Lelić - Ahmed Vahdeti Bosnevi - Bosanski sufijski pjesnik iz 16. stoljeća

Adem Handžić - O progonu hamzevija u sjeveroistočnoj Bosni

[Nurudin]

Poslije smrti Husamuddina Ankarevija, šejh Hamza Bali vratio se u svoj rodni kraj u zvorničkom sandžaku, da bi propovijedao i širio svoj nauk. Za kratko vrijeme zadobio je nekoliko hiljada pristaša, murida. Za vrijeme djelovanja Hamze Balija u Bosni neki su ga predstavnici uleme i pojedini šejhovi optužili za herezu i nevjerstvo kod sultana, po čijoj naredbi je doveden u Istanbul s izvjesnim brojem njegovih učenika. U arhivu Turske vlade nalazi se ferman pisan zvorničkom begu i kadiji na kojem se nalazi datum 19. Zul-hidždže 980. hidžretske godine (22. travnja 1573.) u kojem se kaže:

“Neka se uhvati osoba po imenu Hamza, koji stanuje u Tuzli, u mahali Eskidžuma, u kući Sefera sina Hasana Subaše, a ukoliko ga ne pronađete neka ga nađu njegovi kefili (jamci), i neka ga dovedu u Dergahi-Muala i predaju oficiru Mustafi.“

Šejhul-islam Ebu Suud (1490–1574.) izdao je fetvu kojom se Hamza Bali proglašava krivovjercem i heretikom i naređuje njegovo pogubljenje. Ebu Suud se u ovoj fetvi poziva na fetvu izdanu protiv Ismaila Mašukija koji je kako smo ranije spomenuli bio šejh Husamuddina Ankarevija, učitelja Hamze Balija:

“Na osnovu fetve mog učitelja, uglednog, pokojnog Ibni Kemala, osuđen je i pogubljen Ismail Mašuki. Šerijatska odluka protiv Ismaila zasnovana je na tome pošto je utvrđeno da je on zindik i mulhid (heretik). Prema tome, kako je u tome redu i šejh Hamza, i on je zindik, pa je njegovo pogubljenje u skladu sa šerijatskim propisima.“

čuj ebu Sud

[zagortenej]

Sutko

[Gojeni H]

S obzirom da u isto vrijeme u okviru Osmanskog carstva obitava vise "heretickih" pravaca (alevije u Turskoj, alawiti u Siriji, Bektasije, itd.) prilicno bez nekih vecih problema, imamo osnova da sumnjamo u bilo kakav vjerski progon u slucaju hamzevija.

Brato, hvala za tekst. Izvorima cu se posvetiti kasnije kad budem imao vremena. Mislim da su neki navodi veoma povrsni a predmeti nedovoljno istrazeni.

U medjuvremenu ... autorica Amy Chua se posvetila izucavanju tzv. hiper sila u historiji i zajednickim poveznicama. Po njenoj teoriji, rijetke su hiper sile u historiji a zajednicka poveznica je "percipirana tolerantnost".

the power and splendor of the Ottoman Empire reached its zenith under Suleyman the Magnificent, who ruled from 1520 to 1566, a period often referred as the golden age of Ottoman history. ...

Described by the Venetian ambassador in 1525 as "the most just of all Emperors", Suleyman was famous the world over for his wisdom, fairness, and remarkable tolerance. ...

Perhaps most tellingly, Jews and Christians pursued whatever livelihoods they chose, and many flourished economically. Indeed, some of the welthiest people in the Ottoman major cities were non-Muslims. ...

The career of Joseph Nasi provides a vivid example. Nasi was born in Portugal to a wealthy converso banking family with clients all over Western Europe, including the monarchs of Spain and France. In 1554 Nasi left the Hapsburg lands for Istanbul, where he and his family reembraced Judaism, becoming the leaders of the Ottoman Jewish community. Within a few years, the Nasi family was among the primary financiers of the Ottoman treasury, with extensive monopolies and commercial holdings throughout the empire and beyond. ...

the Ottomans derived great benefits from their strategic tolerance. First, it bought them the cooperation, or at least the acquiescence, of conquered populations from Transylvania to Yemen to the Iranian plateau. ...

Non-Muslims of all stripes - Christian Maronites, Jacobites, Egyptian Copts, Nestorian Christians, Greek Orthodox Christians, Armenian Orthodox Christians, and Greek and Iberian Jews, just to name a few groups - contributed immensely to the economic expansion and vitality of the empire. ...

Although the prevailing Ottoman practices were always Sunni, Shiism had been generally respected under Suleyman. After his death however, the empire's religious arteries began to harden. ...

Shiite disident movements emerged in Iraq and Persia, which were then crushed by fierce and overwhelming imperial force, strengthening the hand of the Shiite kingdom of Safavid Persia and even leading the Safavids to ally themselves with European powers against Ottomans.

Day of Empire - Amy Chua

[Gojeni H]

@asurbanipal

The Ottomans needed war and usually won.

Their toughest tests came on their eastern front. For years, they confronted a low-grade insurgency in Anatolia, where Red-Head Shiite militants denounced them as corrupt Sunni despots, but this ulcer turned septic when the Persian shah declared himself the descendant of Ali in 1501. The Shiite challenge gave focus to the hungry, dispossessed, and downtrodden of the empire, whose violent rage shocked even hard-bitten soldiers:

"They destroyed everything - men, women, and children", one sergeant recorded of the rebels. "They even destroyed cats and chicken."
The Turkish sultan pressured his religious scholars into declaring the Shiites heretical, and jihads barely let up across the sixteenth century.

Why the West rules - for now, Ian Morris

Zakljucak:
Ukoliko uzmemo Francusku za primjer, krscanski svijet se surovo i sistematski obracunavao sa durgacijima. Francuski hugenoti (protestanti) su veoma brzo zbrisani sa lica Francuske, i danas su opstali iskljucivo u tragovima.
Ukoliko je istinita tvrdnja iznesena i na forumu, a referense su par tekstova, da su aleviti cinili vecinu pripadnika janjicarskog roda vojske, onda tesko mozemo govoriti o sistematskom progonu u Osmanskoj imperiji. Povremeni progoni su jasni i veliki je broj dokaza i referenci.
Svi dokazi upucuju na politicke motivisane progone, zbog pritiska Safavidske imperije na granice Osmanskog carstva.

Sto se Hamzevija tice, ponovo, dokazi o oblicima i manifestacijama vjerovanja su veoma slabi.
Ukoliko uzmemo u obzir postojanje bektasijske sekte na balkanskim prostorima, te vise derviskih tarikata, dokazi upucuju na politicki, a ne vjerski motivisan progon od strane vlasti.

*Mala digresija. Cini se interesantnim da veliki broj sekti u tzv. islamskom misticizmu, nakon pocetnog perioda nastanka, iskljucuje sebe iz mainstreama i skoro po pravilu ulazi u fazu elitizma, gdje pripadnici tih sekti smatraju da oni ne moraju obavaljati glavne propise molitve, posta, itd. kao ostali muslimani, ili kako ih je jedan forumas nazvao "marva", jer su "spoznali sustinu". Bektasije, druzi, alawiti, su samo neki od primjera.

[asurbanipal]

Ukoliko je istinita tvrdnja iznesena i na forumu, a referense su par tekstova, da su aleviti cinili vecinu pripadnika janjicarskog roda vojske, onda tesko mozemo govoriti o sistematskom progonu u Osmanskoj imperiji. Povremeni progoni su jasni i veliki je broj dokaza i referenci.
Svi dokazi upucuju na politicke motivisane progone, zbog pritiska Safavidske imperije na granice Osmanskog carstva.

Radilo se o sistematskim progonima. Jedino o čemu se može diskutovati su cifre, o kolikom broju ubijenih i prognanih se radilo. Politika, odnosno vlast i religija su često isprepleteni kroz historiju, tako da nije lahko definisati gdje počinje jedno, a gdje drugo, a nerijetko djeluju i nastupaju zajedno, budući da jedinstvu vlasti i moći vladara odgovara jedinstvena vladajuća ideologija ili religija. Tako je npr. za fratricid, tj. bratoubistvo u Osmanskom sultanatu bila važna odluka uleme, a budućem vladaru ili vladarima je bilo potrebno šerijatsko opravdanje njegove vlasti i moći. Uglavnom, ulema je donijela fetvu po principu da je boije i jedna mrtva glava da padne, nego da ih hiljadu strada u građanskom ratu među braćom, mada je nerijetko dolazilo i do ratova, kao npr. između Bajazida i Džema. Alevije su vjerska grupacija i pretežno su turkomansko stanovništvo centralne Anadolije, dok su u janjičarske redove uglavnom uzimana djeca iz kršćanskih familija sa prostora Balkana u tzv. devširmi ("ubiranju cvijeća") ili kako neki drugi vole reći "danak u krvi". Jedina zajednička stvar je što su kao djeca ili mladići boravili 2-3 godine kod anadolskih porodica. Kao što sam već ranije naveo, politika i vlast nerijetko djeluju zajedno, tako da je, kada je u pitanju progon Alevija (Qizilbash) rađeno sistemski, od strane vlasti, ali i od strane uleme praćeno fetvama o otpadništvu i bezbožnosti istih.

Sto se Hamzevija tice, ponovo, dokazi o oblicima i manifestacijama vjerovanja su veoma slabi.
Ukoliko uzmemo u obzir postojanje bektasijske sekte na balkanskim prostorima, te vise derviskih tarikata, dokazi upucuju na politicki, a ne vjerski motivisan progon od strane vlasti.

Postojanje bektašija na ovim prostorima je tolerisano, budući da su bili pripadnici elitnih jedinica, tj. janjičarskih odreda koji su se pokazali izuzetnim u borbi, ali na njih tj. njihovo učenje ortodoksna ulema nije gledala blagonaklono, pa je i to jedan od razloga zašto se nisu zadržali dugo na ovim prostorima iako je njihovo prisustvo neupitno.
Dokazi o vezama Hamze Balija sa melamijama i njihovim učenjem su neupitni, jer postoji silsila i veza između Ismaila Mašukija i Hamte Balija, mada postoje tvrdnje pojedinih orijentalista o njegovim vezama i sa hurufijama. Vrlo značajno savremeno svjedočanstvo o hamzevijskoj i hurufijskoj herezi je jedna poslanica s kraja 16. vijeka čiji se autor obara na "mulhide" i "zindike" koji su se pojavili u Bosni i koji prijete da preuzmu vlast. Tu se govori prije svega o hamzevijama, ali se na više mjesta uz njih spominju i hurufije:

"U ovo vrijeme pojaviše se hurufije, mulhidi, bezvjerci, hamzevije i zindici i proširiše se u svijetu ... Da nije bilo uleme hurufije i hamzevije bi za nekoliko dana cijeli ovaj svijet preokrenuli i uvukli u svoje mezhebe ... Zbog toga je islamska ulema izdala fetvu i odlučla da se takvi raskolnici mogu pogubiti ...Neuke mase ne poznaju hurufije i hamzevije ... I tako će korak po korak primati vjerovanje hurufija. A hurufije će tada iskoristiti priliku i naći podesan put i način da javno istaknu i objave i svoj raskolnički mezheb i svoje redovničke knjige, a to su Džavidani kebir i Džavidani sagir. I hamzevije će istodobno, a možda i ranije kad ih bude stotinu hiljada, javno istupiti, pa ko ne bude htio ući u taj red, izvršit će nad njima opći pokolj, a imetke im i životne namirnice opljačkati i popaliti ... "

Vidimo da se u tekstu spominju hamzevije i hurufije kao dva zasebna, ali, barem u očima autora, vrlo srodna bratstva. Spominje se i ključna hurufijska obredna.knjiga, Fazlullahova "Džavidan-name", a u nastavku teksta njegov autor sa zluradošću aludira na jedrensku tragediju.
Kako god, i po pitanju Hamzevijja, radilo se o političkim, ali i vjerskim progonima, jer vidimo, da je ključna uloga za pogubljenje Hamza Balija i njegovih murida bila fetva šejh-ul islama Ebu Suud efendije. U hajci na hamzevije, pridružio se i poznati muslimanski teolog sa naših prostora, Hasan Kafija Pruščak, kao i eminentni balkanski muslimanski teolog iz Sofije (Bugarska) Sofyalı Bali Efendi (um.1553), zajedno s ostalim halvetijskim šejhovima, aktivno je sudjelovao u borbi protiv širenja heterodoksnih ideja i skupina kao što je hamzevijski pokret u Bosni, bedreddinisti i Kizilbaše Bugarske, a do neke mjere čak i Bektašije, koji su se ukorijenili među određenim elementima muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva.