Nino Raspudić

[Chmoljo]

I ivancic je opleo po njemu neki dan.

[Lincoln-Burrows]

http://www.rudan.info/bivsi-idiot-raspudic/

Kad te kudi Vedrana onda je to uglavnom kompliment, a bilo bi
dobro i da se pristojnije izražava ljudi bi je ozbiljnije shvaćali.

Ima ona svoje čitatelje u to ne sumnjam

[ferratilis]

Ostali muškarci na hrvatskoj javnoj sceni su zadrigli, niski, ćelavi, debeli.

Ma zar je moguce da jedna feministica ovako razmislja. Koliko znam, samo muskarci posmatraju suprotni spol kao objekte

[Chmoljo]

I ivancic je opleo po njemu neki dan.

ispravka krivog navoda, tekst je mnogo stariji ali ja sam neki dan na FB nabasao na njega... inače, ništa se nije promijenilo u ove četiri godine, tako da...

Zašto je glup?

U naslovu svoje zadnje kolumne u Večernjem listu Nino Raspudić se pita zašto je glup. U tekstu od nekih desetak tisuća slovnih znakova, što se ispod toga naslova prostro, autor nije uspio odgovoriti na postavljeno pitanje. Bit će da se s viškom odvažnosti upustio u nemoguću misiju, jer – načelno govoreći – kada netko nastoji zdravorazumski objasniti zbog čega je osiromašen pameću, to je slično pokušaju da kaže zašto je nijem ili da čuje zašto je gluh. Tako je naslovna konstatacija, lišena suvisle elaboracije, ostala visiti poput zastave na pola koplja, kao neumoljivo svjedočanstvo jedne nemoći.

Uhvatila me je blaga tuga, čak i potmuli osjećaj krivnje, jer je kolumnistov sizifovski napor uslijedio nakon moje napomene da on ‘lupa gluposti’ kada prebrojava Hrvate koji pišu u ‘srpskim’ Novostima (naročito one s ‘feralovskim’ trakama na rukavima) i utvrđuje kako ih je previše, te se tome listu ne bi smjela dodjeljivati sredstva iz državnoga proračuna. U namjeri da izvede najbanalniji ironijski obrat Raspudić, doduše, nudi kontraargumente, pa obavještava javnost kako je toliko ‘glup’ (odnosno pametan, jer autor je ironičan) da je uspio magistrirati i doktorirati, da predaje na fakultetu, da piše ‘najčitaniju kolumnu’ i da je – evo najslađeg među dokaznim materijalom – ‘kao osnovac dogurao do saveznog natjecanja iz matematike’.

Priznajem da me taj gard prepun nježnosti prema sebi razoružao. Može li se, doista, na blesaviji način ustati u obranu vlastite pameti? Na što to uopće sliči kada istaknuti hrvatski intelektualac, profesor i doktor, televizijski fast thinker, reagirajući na primjedbu da ‘lupa gluposti’, veli kako on ne može biti glup jer je sudjelovao u pučkoškolskom natjecanju iz matematike? Kako voditi polemiku s posjednikom tako vižljasta uma?

Ne ostaje mi, nažalost, ništa drugo nego bivšemu mladom matematičaru pomoći da se zbroji i dobaciti mu nešto logičke građe ne bi li dokučio odgovor na pitanje što ga je zadao u naslovu. Istinabog, slabe su šanse da će on to uspjeti razumjeti, ali barem će Raspudićevo naslovno razotkrivanje – ‘Zašto sam ja glup…’ – umjesto što visi kao žalostan dokaz da je neuspjela ironija najbrži put do spisateljskog groba, možda bljesnuti realnijim sjajem, zalepršati na vjetru i ponosno se uzdići do vrha Večernjakova jarbola.

Možda je Raspudić glup zato jer ne pravi razliku između polemike i denuncijacije, točnije – zato jer se služi denuncijacijama da bi izbjegao polemiku. Tako me u većem dijelu svoga članka pokušava difamirati sasvim privatno, na ‘nejavnome’ planu, nastojeći preusmjeriti raspravu s merituma stvari na objede osobne naravi. Ja sam već prilično oguglao na slične manevre polemičke sitneži, tim više jer barataju uvijek istim asortimanom falsifikata, pa mi je jasno da tim buketom dosadnih i gnjavatorski ponavljanih kleveta – kojima više ne mogu zavarati ni babe koje prodaju kiseli kupus na splitskome pazaru – tračerazredni pisci samo potvrđuju svoju autorsku impotenciju.

Možda je Raspudić glup zato što javni dijalog, umjesto kao sučeljavanje kakvih-takvih argumenata, shvaća kao razmjenu paraobavještajnih materijala, gdje je ishod obično takav da razum ustukne pred podlošću. Bit će da je radi toga, trudeći se naglasiti kako ja godinama beskrupulozno ‘sisam’ različite fondove, imao potrebu cmizdravim tonom upoznati čitaoce sa svojim tegobnim socijalnim prilikama. Kao da sam ja ikada mislio ili tvrdio da Raspudića usud podstanara čini za dom spremnim. On je spreman zbog posve drugih razloga i utoliko me – za razliku od njegove opsjednutosti mojom privatnošću – boli đon za to kako on živi, gdje živi i s kime živi. Samo kukavice i nemoćnici vire kroz tuđe ključanice, a onda se silno iznenade ako netko od ukućana otvori vrata tako nepažljivo da se voajeru kvaka zaglavi u njuški.

Možda je Raspudić glup zato jer mu nije bistro da ga krajnja konzekvenca njegovih kriterija – prema kojima u ‘srpskim’ novinama trebaju pisati samo Srbi, baveći se isključivo ‘manjinskom tematikom’ – i samoga delegitimira za raspravu. Jer kada bi model stroge segregacije kakvoga zagovara doista bio na snazi, tada on, kao deklarirani Hrvat, k tome Hrvat ovećeg formata, ne bi smio zucnuti o ‘srpskim’ Novostima. Ovako, budući da u zbilji uopće nije riječ o ‘manjinskoj tematici’, nego o većinskoj dogmatici, njegova se logika raspada pod udarcima palice kojom osobno rukuje: ako on kao Hrvat ima pravo govoriti o Novostima – i to propisujući načela uređivačke politike – zašto onda neki drugi Hrvati ne bi imali pravo u Novostima pisati?

Možda je Raspudić glup zato što bi unutar tih kriterija uglavio stanovite nijanse; možda bi on napravio selekciju Hrvata koji će biti licencirani za pisanje u Novostima, pa bi se tamo smjela autorski iskazati samo piskarala iz njegova akademsko-nacionalističkog brloga? Ako mu je, s druge strane, problematična ‘partikularna politička opcija’ – koju on naziva ‘ekstremno lijevo-liberalnom’ – zašto je za nju optužio samo Hrvate iz Novosti, a ne i Srbe? Zato jer su Raspudiću – dok patetično lamentira o heterogenim političkim preferencijama nacionalne manjine, dok hini da je štiti od okupacije hrvatskih izroda – svi Srbi isti! Taj prosti šovenski princip, po kojemu manjinu vrijedi uvažavati dok god ona ne izlazi iz ograđena tora, svakako jeste intelektualno skučen, ali ga nije priječio da magistrira, doktorira i piše ‘najčitaniju kolumnu’, a od davnoga matematičkog takmičenja ionako je ostala upamćena samo operacija dijeljenja.

Možda je Raspudić glup zato jer nemušto prikriva kožni opasač za koji su zataknuti njegovi uvaženi sudovi. Umjesto da se zadrži na tome da se njemu ne sviđa ono što ‘srpske’ Novosti pišu (a pogotovo Hrvati u njima), pa onda to što mu se ne sviđa podvrgne svojoj visokopoštovanoj kritici, on uporno presuđuje kako Novosti (a pogotovo Hrvati u njima) ne bi smjele objavljivati ono što se njemu ne dopada, a taj vapaj za državnom cenzurom ne može se ni uz najbolju volju nazvati kritičkim angažmanom, već klasičnim refleksom policijskoga uma, kreštavim nastupom duha koji ne analizira, nego dijabolizira, koji ne propituje, nego propisuje. Militarno krilo Raspudićeve osobe zauzelo je čitavo misaono polje ovoga profesora, doktora i nekoć perspektivnog matematičara.

Možda je Raspudić glup zato što ne uviđa nešto do te mjere očigledno. Meni, na primjer, ne pada na pamet dovoditi u pitanje pravo Večernjeg lista da štampa Raspudićeve polupismene papazjanije – uključujući parolu na naslovnoj stranici u kojoj se autor pita zašto je glup – jer me ne mori žandarski mentalitet i jer poštujem pravo svih, pa i pravo Hrvata, da objavljuju što god im je milo. Pače, držim da su Raspudićeve domoljubne potjernice u savršenom dosluhu s bogatom i slavnom tradicijom Večernjeg lista, nema nikakve dvojbe da su se novine i tračerazredni novinski pisac sljubili kao stablo i mahovina, i da nude čitateljima visokokvalitetnu hrvatsku bukovu građu.

Možda je Raspudić glup zato jer nastupa kao zastupnik komično mistički definirane ‘ugrožene većine’. Slutim da nije jednostavno nositi toliko mnoštvo u sebi, no mora biti da je još teže izdavati se za nezavisnoga mislioca dok šljakaš u tri smjene (televizija-crkva-novine) kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata. Već duže vrijeme Raspudić se ne bavi ničim drugim nego sricanjem optužbi za nacionalnu izdaju – čas protiv Hrvata u Novostima, čas protiv Olivera Frljića, čas protiv neke treće jugokomunističke utvare – ali uvijek s jasnim moralnim odmakom od reperkusija: kada ulica dovrši posao što ga je dežurni hajkač započeo (a ulica upravo udarnički radi na tome, pa psuje, pljuje i provaljuje u stanove), profesor i doktor će svoju odgovornost rutinski odložiti u neku od ladica što mu pripadaju po liniji akademske sinekure.

Možda je Raspudić glup zato jer ne razumije da je neumjerenost izraz nedostatka stila, te se prepušta nekontroliranoj nekrofilskoj fascinaciji Feralom, listom koji je pokojni već osam godina, toliko da ne mogu proći tri dana a da se Raspudić ne rasprdi o ‘feralovcima’, koje bi skinuo sa svih ‘sisa’ i dodijelio im statuse Židova u medijskoj NDH, jednako kao što nesretnu ‘sisu’ i ‘sisanje’ spominje u svakoj drugoj rečenici (valjda je kao nastavnik na državnome fakultetu izložen surovim zakonima tržišta?), popevši se tom mliječnom metaforom svima navrh glave, čak i prestravljenim psihijatrima. S one strane nacionalističke zažarenosti, doduše, uglavnom se o tome i radi: o riješenosti da se obavi diferencijacija na grudima Majke Domovine.

Značajno je olakšanje što u tom pohodu Raspudića neće ometati pamet.

Novosti, 12.03.2016.

[piupiu]

Viktor uber alles: '...od davnoga matematičkog takmičenja ionako je ostala upamćena samo operacija dijeljenja.'

[piupiu]

Pravi Hercegovac, vidi mu se bijela potkošulja ispod košulje.

[ExNihilo]

Moglo je i bez Marijinih gaća.

[Škobo Habu]

Crvene čarape?

Mnim da crvenu boju podnosi samo na nogama.

[omar little]

izgledaju kao da su na tribini gdje se prodaje marketinska sracka o IKEA namjestaju.

[MaksprotivMarksa]

Ovaj forum je pun Raspudica, ali mnogi glupljih i neobrazovanijih, a tek Musicaaa, ihaaaaa

[Škobo Habu]

Oproštajni espresso: Zbogom dragi čitatelji

https://m.vecernji.hr/premium/oprostajn ... NlqNe0G9SM

[omar little]

teski ljigez pateticni je ta njegova zadnja kolumna.

[Škobo Habu]

Pravi Hercegovac, vidi mu se bijela potkošulja ispod košulje.

Svima koji žele razumjeti ovaj tekst morat će pročitati prethodni. Za lijenčine, prepričat ću dio sadržaja bitan za ovo što pišem. Nino Raspudić je kod Stankovića rekao da je njegova supruga profesorica Marija Selak-Raspudić snimljena trudna i da je neprimjereno njezine fotke širiti po portalima.

Zgrozila me Raspudićeva suluda teza. U tekstu sam naglasila da sam vidjela fotografiju trudne profesorice Selak-Raspudić i da mi tu baš ništa nije sporno. Nažalost, pogriješila sam. Nisam vidjela fotografiju o kojoj je govorio Raspudić. Vidjela sam je danas.

Raspudić je u pravu. Objavljivanje fotografije trudne žene koja je snimljena bez dozvole, na kojoj trudnica ne pozira nego na klupi sjedi „neprimjereno“ jer joj je tako najugodnije s obzirom na stanje u kome se nalazi je apsolutno neprihvatljivo! Fotograf je kamerom „ušao“ među noge trudne žene.

Fotografija je perverzna, uvredljiva i cilj joj je bio poniziti „objekt“.

Ispričavam se Raspudiću za dio teksta. Žao mi je ako sam povrijedila profesoricu Mariju Selak-Raspudić.

Vedrana Rudan

[omar little]

cek, cek, sjedenje kako je najugodnije i kako im se, u krajnjem slucaju, sjedi je rezervirano samo za trudnice? "obicnim" poznatim zenama je okej slikavati medjunozje, same su trazile jer su tako sjele ili sta? ja, priznajem, nemam apsolutno nikakvu konekciju sa vedranom rudan, ne citam ni ne razumijem je, tako da je moguce da pogresno interpretiram. pa pitam, jel.

[omar little]

Ne-idiotizam


Nino Raspudić više neće biti idiot. Tako je, naime, u emisiji Aleksandra Stankovića prošle nedjelje obrazložio svoj motiv da se politički angažira i sudjeluje na sljedećim izborima na stranačkoj listi Mosta: dozlogrdilo mu je biti idiot, rekao je, pa je odlučio postati političar. Sam tok emisije, međutim, kod nekih je gledatelja pobudio skepsu. Što ako su želje jedno, a mogućnosti drugo? Što ako se radi o olako danom obećanju, koje ne može biti ispunjeno? Što ako Raspudić nastavi biti idiot i nakon što se politički angažira?

Jedan rukavac jednosatnog razgovora u televizijskom studiju potencirao je tu sumnju. Mene je, priznajem, uhvatio nespremnoga: najprije sam zurio u ekran s blago obješenom donjom vilicom, ne vjerujući vlastitim ušima, a potom me nezaustavljivi napad smijeha, zbog kojeg sam zamalo pao s fotelje, onemogućio da pratim nastavak emisije. Šteta, jer možda sam propustio kakvu kapitalnu opservaciju što ju je budući ne-idiot, kao besprijekorni reprezentant hrvatskoga političkog besmisla, izrekao o nacionalnoj budućnosti ili nečem sličnom.

Elem, Raspudić se taman bio opet rasprdio o demonskoj ulozi Ferala i ‘feralovaca’, o njihovoj kriminalnoj roli u medijskoj historiji Hrvatske, što već godinama strpljivo radi, da bi ga voditelj prekinuo pitanjem zbog čega je onda svojedobno surađivao s Feralom, a ovaj na to kategorično odgovorio: ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ Voditelj ga potom suočava s tekstom objavljenim 2006., a Raspudić, meškoljeći se u nepodatnoj stolici, daje sljedeće objašnjenje: on je tada bio gost Sajma knjiga u Puli, sedam dana je proveo u društvu Umberta Eca, pa su ga organizatori sajma zamolili da napiše tekst, ‘tipa Eco u Puli’, i on je to učinio. ‘Napisao sam tekst po zamolbi organizatora, Feral je to medijski pokrivao i to je otišlo u Feral.’

Stanković: ‘Jeste li znali za to?’ Raspudić: ‘Pa sad, jesam li znao za to… to nije bio politički tekst…’ Stanković: ‘Jesu li vas pitali može li se to objaviti u Feralu?’ Raspudić: ‘Pa nisam uopće ni propitivao… Nisam ja zatvoren čovjek, što me briga gdje će to otići…’ Stanković: ‘Jesu vas platili za to?’ Raspudić: ‘Dobio sam honorar za sudjelovanje na tom skupu…’ Stanković: ‘Je li vam Feral platio za tekst?’ Raspudić (nakon kraće pauze): ‘Ma nemam pojma, ne sjećam se…’

Drugi primjer kojim je gost u studiju osnažio svoju tvrdnju – ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ – odnosio se na ‘intervju u Talijanskom institutu’, gdje je sugovornik bio ‘drugi velikan talijanske književnosti’, Claudio Magris. ‘Napravio sam s njim intervju koji je onda Talijanski institut dao Feralu’, rekao je. Stanković: ‘Jesu li vas tad pitali – možemo li objaviti vaš tekst, i jeste li ga vi odobrili?’ Raspudić (nakon pauze): ‘Ma nemam pojma…’ Stanković: ‘To bi trebalo biti autorski zaštićeno, zar ne?’ Raspudić: ‘Ma nemam pojma…’

Nakon što sam se konačno prestao smijati – jer obavještenje da je Feral Tribune dobivao tekstove od organizatora Sajma knjiga u Puli i od nekakvog ‘Talijanskog instituta’ nije me moglo ostaviti ozbiljnim – shvatio sam da je taj televizijski prizor, u kojem se hrvatski intelektualac vrpolji i crveni, u kojemu muca i panično mulja, u kojem poseže za novim i novim nesuvislostima ne bi li odagnao sumnju da je nekoć paktirao s vragom, na svoj način dirljiv, a u nekom opscenom pogledu i vjerodostojan: Nino Raspudić priložio je prijesnu laž kao ulaznicu u politički život, što je za domaće prilike savršena licenca. Primjereno početku karijere, ta je laž investirana u redizajn vlastite prošlosti, kako bi ova zadovoljila ukus publike u onome dijelu političkog tržišta u kojem budući ne-idiot kani loviti glasove.

Istina, o kojoj kao nekadašnji član uredničkog tima mogu pouzdano svjedočiti, bitno je drugačija od humorističko-televizijske verzije i uz to sasvim prozaična: Raspudić je redakciji Ferala ponudio svoje tekstove, pa su oni tako i objavljeni – najprije intervju s Magrisom, 20. listopada 2005., a potom reportaža s Ecom, 7. prosinca 2006. – da bi mu za svaki od njih bio isplaćen i honorar, što će reći kako je, suprotno onome što danas servira širokom auditoriju gledajući Stankovića u oči (‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’), ne samo surađivao s ‘medijskim bastionom jugokomunizma’, odnosno s ‘listom koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’, i to na vlastitu molbu, nego je za to i primao ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

U drugoj od spomenutih reportaža – uzgred budi rečeno – Raspudić s priličnom količinom prezira piše o nacionalizmu, priklanjajući se, kako reče, ‘tezi Uga Vlaisavljevića o etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’, pa bi njegov aktualni etno-nacionalistički aktivizam, uz uvjet da iz čiste zabave ranije pisanije uzmemo ozbiljno, možda mogao biti shvaćen kao socijalistička ruina prilagođena političkoj ponudi Mosta, neka vrsta blebetavoga muzejskog eksponata na izbornoj listi.

No, rekoh, nakon smijeha je uslijedilo nešto slično sućuti. Zašto ga ta davna efemerna epizoda toliko žulja da o njoj bezočno i nepotrebno laže, pa još pred televizijskim kamerama? Otkud toliki strah od susreta sa sobom od jučer? Otkud potreba da svoje nekadašnje odluke i postupke retroaktivno pripiše upravi Sajma knjiga u Puli i ‘Talijanskom institutu’? Otkud nagon da svoje pamćenje organizira kao teritorij na kojem caruju teorije zavjere?

Meni, recimo, ni najmanje ne smeta što je Raspudić napisao dva teksta za Feral – nije on bio jedini mamurni putnik što se u tome vlaku provozao na kratkoj relaciji, a bogami ni jedini koji je po napuštanju vagona promijenio identitet – ali Raspudiću očito smeta, štoviše, činjenica da je Raspudić surađivao s Feralom Raspudiću je toliko nepodnošljiva da je želi zbrisati iz Raspudićeve memorije i javne percepcije. I tako je cjepidlački raspoloženom Stankoviću pokušao prodati muda za bubrege, naime – fikciju za sjećanja.

Zar to nije tužno? Zar postoji sumorniji vid intelektualne bijede od onoga kad vlastitu biografiju nosiš kao nož u leđima? I kada se prošlost ukazuje kao neprijateljska sila, dovoljno jaka da ti ugrozi (političku) budućnost? I kada dva beznačajna tekstuljka u zloglasnoj tiskovini tajiš istom odlučnošću kakvom su Ivan Aralica ili Vladimir Šeks tajili partijske knjižice?

Gadni su, očito, ‘rani jadi’ Raspudićevi; pred-hrvatska i pred-katolička faza njegova javnog djelovanja puna je nestašnih avantura koje ne mirišu na dobru investiciju, barem iz perspektive nacionalno i vjerski jednolične mase kakvoj se uoči izbora obraća: Bruce Lee umjesto kralja Tomislava, Eco umjesto Starčevića, Feral umjesto Hrvatskog slova… i umjesto da, kao konvertit sa stanovitim iskustvom, prihvati taj stjecaj okolnosti sa zrncem zdravog razuma, ili sa zrncem morala, dakle da prijateljski popriča s nekadašnjim sobom kao muškarac s muškarcem, Raspudić se raspada po svim šavovima, malo od srdžbe, malo od stida, demonstrirajući na otvorenoj sceni takav intenzitet samozaborava i retuširanja uspomena da je svojoj političkoj karijeri osigurao rijetko viđenu tragikomičnu uvertiru – naravno, uz poruku kako to čini zato jer više nije idiot.

Nastup u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ predstavljao je očajnički pokušaj budućeg političara da izmašta postojanje intelektualne i moralne dosljednosti u vlastitoj ličnosti. To je vraški težak zadatak, no Raspudić mu očito pristupa s grozničavim žarom: pokušava umijesiti samoga sebe od blata, vjerujući da će formom prikriti sadržaj, da će izradom adekvatnog imidža kamuflirati temeljna svojstva karakternog gliba što je bačen na političko tržište.

Vodeći računa o profilu tog marketa, čini mi se da bivši Feralov suradnik ima izgledne šanse za uspjeh. Najprije zato jer se spretno uklopio u provjerenu populističku formulu, te je istovremeno i sit svega i gladan javne pažnje, a zatim i radi toga što u Raspudićevu slučaju doista može biti riječ o posebnome fenomenu, o malome psihopolitičkom čudu, takoreći, jer već i površan uvid u njegove javne nastupe pronicljivijega promatrača navodi na pitanje – kako se tako veliki Hrvat i tako veliki katolik uspijeva smjestiti u tako sitnu dušu?

Odatle valjda i opsesivno dijaboliziranje Ferala, tjednika koji je blaženo pokojan već punih dvanaest godina, ali se Raspudić njime pasionirano bavi, iz tjedna u tjedan, gusli li ga gusli, lupa li ga lupa, s neposustalom nekrofilskom energijom. Nije mi, iskreno govoreći, uopće poznat sličan primjer višegodišnjeg postmortalnog obračuna, niti se mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti osim utvrđivanju novog identiteta ‘polemičara’, onoga koji zauzima karakteristični kritički gard crva na lešu. A naposljetku se, zbog puke halapljivosti, dogodi isporuka pravde, i to u nedjeljnom televizijskom terminu, pa mrtvi Feral živoga Raspudića uhvati u laži.

Jer dok je Feral bio živ – eto zgodna materijala za Freudove sljedbenike – Raspudić je u njemu pisao, 2005. i 2006., s trideset i nešto godina u guzici, dakle ne u dobi za koju bi važila izlika tipa mladost-ludost, već kao skoro sredovječno kljuse, od kojeg bi se očekivalo da donosi zrele samostalne odluke. Tada je on još zastupao inače problematičnu tezu o ‘etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’.

Nešto ranije, povodom podizanja mostarskog spomenika Bruceu Leeju, Feralovu je reporteru objašnjavao kako mu je dozlogrdilo da ga pitaju je li iz istočnog ili zapadnog Mostara, ‘kao da je to životno presudna odrednica’, pa mu je zbog toga i sinula ideja o monumentu univerzalnoj filmskoj ikoni. Veselin Gatalo, tadašnji Raspudićev sudrug u akcijama multikulturalnog manekenstva – a današnji pravoslavni pandan zadrigloga katolika s izborne liste Mosta – bio je još izravniji, kazavši kako spomenik podižu ‘zbog toga što Bruce Lee nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak’. Vrijeme, međutim, radi svoje, briše rane ideale i mijenja karijerne prioritete, učinivši da i Mali Zmaj, kako je primijetio jedan moj prijatelj, evoluira u Maloumnog Zmaja, i to u hrvatskoj i srpskoj varijanti.

Kada je o konvertitsvu riječ, uostalom, Raspudić bi mogao biti miran, jer se zatekao u dobrome društvu. Njegova ideološka blizanka, Željka Markić, u devedesetima je – na primjer – bila suradnica međunarodne organizacije Human Rights Watch, s opisom posla koji bi se njenim današnjim vokabularom zavodio kao ‘beskrupulozna izdaja domovine’. Sastavljala je raporte pune primjera koji pokazuju kako autoritarni hrvatski režim ‘guši slobodu govora’, ili ‘maltretira nezavisni tisak’, ili ‘ponižava i diskriminira Srbe, Muslimane i druge ne-Hrvate’, a za to primala ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

Ne mogu odoljeti napasti da, shodno temi, fragment njezina izvještaja iz ‘94., gdje upozorava međunarodnu javnost na prisilnu mobilizaciju tadašnjeg urednika Ferala, još jednom ponovim: ‘Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske. (…) Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’

Danas to Željka Markić ne bi ponovila ni da joj prijete paklenim mukama, ili homoseksualnim brakom, ali tko zna što će biti sutra, kao i s Raspudićem, budući da parazitiraju u svijetu gdje uvjerenja ne vrijede pišljiva boba i gdje je samo kratko pamćenje dugoga vijeka. Krivotvoriti prošlost da bi se proizvela fikcija o ‘dosljednosti’, osim svega, u hrvatskim je okolnostima sa stajališta političke pragme potpuno izlišno. I Tuđman je, naposljetku, imao svoju malu partizansku epizodu, da bi kasnije romantičnim svjetlom obasjao Endehaziju, pa je politički kandidat Mosta na iskustvu Vođe mogao naučiti makar to da je upravo konvertitstvo ono što će honorirati njegove biračke mase.

Nepotrebno je, dakle, da se bakće tegobnim pitanjem integriteta. Po nekim iskustvima, taj ili ne umire ili ne postoji, barem kada je riječ o ‘fenomenima’ koji silom prilika, kao posljedica jedne televizijske besramnosti, defiliraju kroz ovu priču: o pokojnom Feralu i predsmrtnim ostacima Nina Raspudića.

https://www.portalnovosti.com/ne-idiotizam

[kamberovica polje]

Nino je ufatio Jandrokovića, najtvrđeg oraha u HDZu ili bolje rečeno najmekšeg govna među njima, a nije ni svjestan da će ga Njonjo povuć sa sobom u blato, sažvakat i ispljunut.
Pa nije taj gmizavac slučajno nadživio Sanadera, Kosorku, Oreškovića i Karačmarka...

[Škobo Habu]

cek, cek, sjedenje kako je najugodnije i kako im se, u krajnjem slucaju, sjedi je rezervirano samo za trudnice? "obicnim" poznatim zenama je okej slikavati medjunozje, same su trazile jer su tako sjele ili sta? ja, priznajem, nemam apsolutno nikakvu konekciju sa vedranom rudan, ne citam ni ne razumijem je, tako da je moguce da pogresno interpretiram. pa pitam, jel.

Rudanka ima poseban osjećaj za trudnice.

Ja, pak, nisam ni zamjetio da je na slici trudna, jer su mi u oči upale njegove crvene čarape.

Sa čim ih je spario? Možda sa boksericama?

[piupiu]

Pravi Hercegovac, vidi mu se bijela potkošulja ispod košulje.

Fotografija je perverzna, uvredljiva i cilj joj je bio poniziti „objekt“.

Ispričavam se Raspudiću za dio teksta. Žao mi je ako sam povrijedila profesoricu Mariju Selak-Raspudić.

Vedrana Rudan

A to neka sporna slika? Neka sjedi kako joj se svidja. Ne patim od tudjih medjunožja. Da sam Selak (a i Rudan), bio bi mi sporniji ovaj tekst i njegovo pakovanje. U Jet Set magazinu (a gdje drugo?), naime, promovišu je kao 'filozofkinju koja plete kape' i u prvi plan, namjesto filozofije, promiču 'suncu njedra bijela'. Nedobog da filozofkinja, osim što ima u glavi, ne zna štogod i isplesti za na (svoju neosporno lijepu i strateški 'razvjetrenu') glavu.



Sto ljudi, sto ćudi.

[statixx]

Spario carape s njenim mobitelom.

[omar little]

a, sta koga uopce briga kako se neka zena oblaci i kako pozira za novine? njena osobna stvar. pozirala je znaci da je to izabrala i ucinila svojevoljno; stoga, ako joj se nosi dekolte, neka ga nosi. odakle bilo kome pravo odredjivati joj kako se treba oblaciti?

i zasto bi neki isprazan i supalj magazin kao sto je jet set stavljao filozofiju u prvi plan? niti je to nesto sto, pretpostavljam, njihove citatelje zanima, niti im je to primarna medijska svrha. uokviruju pricu kako pase njihovom trzistu. ona se krenula baviti politikom tako da se mora dodvoravati glasackom tijelu. to ukljucuje pojavljivanje u sto vise publikacija i kreiranje imidza kakav njeno trziste zeli kupiti. vjerojatno je imala autorsku kontrolu nad materijalom za jet set i ako njoj nista od objavljenog nije bilo problem, zasto bi bio bilo kome drugom?

zena je poteska konzervativka i meni nimalo zanimljiva, ali ovo je beze veze prica, da ne velim sta gore.

[mousstapha]

[_BataZiv_0809]

Nino je ufatio Jandrokovića, najtvrđeg oraha u HDZu ili bolje rečeno najmekšeg govna među njima, a nije ni svjestan da će ga Njonjo povuć sa sobom u blato, sažvakat i ispljunut.
Pa nije taj gmizavac slučajno nadživio Sanadera, Kosorku, Oreškovića i Karačmarka...

Hrvatski pandan Halida Genjca.

[Škobo Habu]

Iz faze: “Pioneros por el comunismo, seremos como el Che” .

[ExNihilo]

Iz faze kad nije pisao za Feral.

[dale cooper]

Kako se dođe iz Noam Chomsky meets Che Guevara faze do ovog sad?