Kako sam samo „progutao“ cijelu ovu pricu u jednom dahu. Svaka ti cast na ovom tekstu, duboki naklon.
U isto vrijeme dok si se ti jos uvijek smrzavao tamo gore. Nekako smo sa vasima iz logistike
poznanik wrote: U pripremama je učestvovala i logistička jedinica 1. BB, i ovom prilikom im treba odati dužno poštovanje i čestitke, jer su svu logistiku (pune plinske boce, drvena građa - daske i grede, hrana, municija i sve slično, iznijeli na svojim leđima nakon osvajanja vrha i visoravni. To je bio podvig, kakav ni danas nije lako postići.
pojma nema ni kako ni zasto, valjda da se komandir uvuce u dupe komandatu Kuburi mi dobijamo naredjenje da iznesemo neki MTS. Prvo je dosao kamion dole do potoka pa smo iznosili MB granate raznih kalibara do u logor u Plocama (tamo gdje je drvena dzamija) i tako gotovo cijelu noc. Negdje pred zoru smo potrpali po 4 granate od 60 mm i par onih noznih bacaca (stavis ga izmedju nogu)
i pravac gore, skroz gore do Voluje jame ili ti Bjele vode gdje je vec bila skuckana poveca koliba. Tu malo odmaramo i idemo dalje vodic nam je bio neki „dedo“ od 70 godina koji je furao uz te uspone kao da mu je 18. Popeli smo se na sami vrh prosli pored tog betonskog-zeljeznog vrha Djokinog tornja i jos jedno 50 metra pravo nailazimo na zaklon iskopan u snijegu , nesto kao „iglo“ tu ostavljamo granate i bacace i odmah idemo nazad. Ovaj put bez vodica jer je on ostao gore sa vama, orjentir su nam bile ledenice na stijenama. U „Volujoj jami“ malo smo predahnuli i krenuli smo nazad, tu odmah na pocetku puta srecemo vase kako nose jednog sehida iz tvoje brigade, posto ih je bilo malo a nas dosta vise nekih desetak ljudi odlucili smo ima pomoci. I tako smo se smjenjivali sve do logora. Tada sam prvi puta osjetio „miris smrti“ i pored dosta hladnog vremena, povremenog snijega i jakog vjetra jednostavno sam osjetio taj miris i tezinu mejta upadali smo sa nosilima gotovo do pasa u snjeg klizali se i padali ali smo pomogli da se sehid prenese. Poslje toga odlazimo u logor na odmaranje.
poznanik wrote: Naše druge dvije čete koje su nas zamijenile na položaju, izgubile su ga drugi dan. Neprijatelj je strašno intezivno granatirao “Pašinu planinu”, a onda s kote 2070 krenuo u pješadijski napad. Imali smo dva poginula borca i nešto ranjenih.
Dio mojih iz 117 odlazi gore da vas zamjeni. Zamjenili su vas na svim kotama pocesvisi od polozaja odmah ispod 2070 (tu je vec bila postavljena drvena bajta sa plinskom peci) zatim 1944, 1917 (na kojoj si bio ti a ne 2017 kako si napisao) i jos nekoliko kota po cijelom platou. Mozda je ovo bio i los potez komande ali Kubura se morao dokazati.
117 mbr. bez ikakvog ratnog iskustva (teren prije toga bili na Hojti) sastavljena od regruta sa Bjelava 75-76 godista, bivseg El-Fatiha i nesto ex- Delte te nas neznatan broj koji je prisilno prekomandovani.
Bilo kako bilo moji izlaze gore i preuzimaju polozaje od tebe i tvojih. Borave na polozajima noc i cijeli dan. Zatim drugi dio 117 u kojem sam bio i ja odlazi da zamjeni ove nase na samo jednu noc. U logoru sam sreo raju iz 2 BB dio manevaraca koji su trebali da zamjene nas u zoru. 2 BB je tada drzala Djevigrad. Izlazimo sada vec poznatim stazama ponovo se penjemo na Djokin toranj tu imamo neke kratke dogovore tj najavljujemo se nasima da dolazimo. Na samom platou Djokinog tornja dok je trajla ta nasa najava, cetnici ispaljuju par svjetlecih granata a mi smo se kao sakrili ustvari samo smo poljegali po ledenoj kori. Tada sam se osjecao bas kao „glineni golub“ totalno bespomocan samo smo cekali da „rokne“.
poznanik wrote: Neovisno od činjenice što nezaštićeni sjedimo u snijegu i čekamo smrtonosnu minu koja samo padne i zacrni, i čiji dolazak uopšte ne čujemo,
Potpuno isti osjecaj samo cekas onu svoju, poslali su 2 ali su otisle na nasu srecu predaleko tj prebacile su nas. Zatim brzo pravimo kolonu i idemo prema Pasinoj planini. Ja tu pravim prvu glupost ostajem zadnji u koloni. Vjetar je sve jaci i jaci na jednom djelu prelaza sa Djokinog na Pasinu trebalo je sici nekim strmim liticam visokih nekih 5-6 metara i sad svi su se laganice spustili a ja tu pravim drugu glupost mozda i najvecu u toku rata. Umjesto da i ja sidjem lagano ja sam bukvalno skocio sa te litice i zabio se u snijeg do prsa jedva sam se iscupao a posto sam bio zadnji u koloni moji su vec bili zasli iz vidokruga. Sam samcat u mraku a snjeg do sisa nekako sam se uspio otkopati i doci na odrediste. Tu pravimo kratak raspored ljudstva i svako na svoju kotu da mjenjamo nase. Po dvojica jedni odmah ispod 2070, ja na 1944, drugi na 1917 i na jos par polozaja koje ste vi vec bili pripremili. Na smjeni 1944 mjenjam jednog Sandzakliju (dosao zajedno samnom na prekomandu) i on mi tu daje svu svoju municiju i jos 3-4 njegove licne bombe. Kratak dijalog zbog cega ce mi to „neka imas vidjeces sutra“. Posto smo mi samo tu trebali biti nesto manje od 10 sati jer nas u zoru trebaju mjenjati vec vidjeni i spomenuti manevarci iz 2 BB rekoh sebi hajde nece biti tesko zanociti jednu noc. Pogadjate manevarci iz 2 BB se nikada nisu pojavili, zasto samo oni to znaju. Noc je bila izuzetno hladna mislim da je bilo preko -20 u zoru smo vidjeli gdje smo i sta smo. Kretanje nije bilo moguce jedino smo u svitanje dosli do ovih koji su bili odmah ispod 2070 popili po caj i odmah nazad (na smjene). Sa mnom je bio jedan djecak rahmetli Vahid (poginuce vec na slijedecem terenu na Kragujevcu) polozaj nam je bio takva da smo bukvalno bili na samom rubu provalije ispred sebe smo imali dvije vrece napunjenej snjegom i malo nize zid od snjega (nesto slicno sto djeca prave kada se grudvaju). Imali smo odlicnu preglednost kote 2070 a narocito njen desni dio. Posto su ovi nasi bili odmah ispod kote bili smo njihove oci jer je njihova preglednost bila nikakva. Dan je bio za nepovjerovati sunce je granulo od sam zore i bilo je tu sve do kraj dana uz dosta jak vjetar gotovo idilicno vrijeme. To nam mali problem jer su se vrece od snjega pocele topiti i od visine dvije dosle su na jednu sto je gotovo otkrivala cijeli polozaj. Lezeci tu tako na boku nas dvojica dodjem na ideju da se spustim par koraka nize i na strmoj strani litice ukopam jedno mjesto za sjedenje koje je prirodno zasticeno od kote 2070 dok je iza ledja bio veliki klanac. Tako smo naizmjenice bili malo gore malo dole. Tu sam iskoristio i ZIPO upaljac ugrivsi konzervu za rucak. Nije bilo nekih pretrjeranih dejstava po nasim polozajima izuzev sto je u par navrata sicalo oko vec pomenutih vreca sa snjegom i par granata koje je vjetar bukvalno nosio u klanac iza nas. Poslje sve ucestalijeg pucanja oko nasih glava na samoj koti 2070 uocio sam kretanje neprijatelja koji se kretao nekako od vrha i jednostavno se gubio iz vida negdje na pola kote 2070. To mi nikada nece biti jasno vidis ih u koloni i oni odjednom nestanu. Posto su nas najvise rokali neki do nasih su pokusali sa sijacem da im malo odvrate paznju pa su i zapucali a ovi bi onda vartu usmjerili ka njima i tako smo se smjenjivali u krug sa tim puskaranjem ali ni to nije trajalo dugo. Negde u kasno poslije podne na samom vrhu kote 2070 sam primjetio siluetu rasirenih ruku kao se nesto dere posto je vjetar bio dosta jak moglo se razazanati da spominje brata kojeg smo ubili i da ce nas sve pobiti. U tom momentu sam se izvukao i prisao zidicu od snjega i u njemu napravio jednu rupicu kako bih bolje vidio. Javio sam svojima da obrate pazunju na gore. Provukao sam cijev puske kroz taj otvor i nisanio siluta se i dalje nazirala na suncu (ja sam vec bio u hladovini kote) zatim sam jasno vidio varnice iz puske i zacuo frljanje zatim „flop“. Zapucao sam prema silueti i ona je nestala iz mog vidnog polja. Da sam imao malo bolju pusku to bi mu bilo zadnje ali. Cetnik nas je gadjao trombonom koji je samo propao kroz koru snijega koja je omeksala pod uticajem cijelodnevnog sunca. Tu se sve stisava, navece nam dolazi smjena. Mislim da nas je zamjenio ID vod nase 117 brigade ili ko vec nema pojma mozda Fojnicani, sjecam se samo da su bili strasno dobro opremljeni bijele uniforme, snajperi, sijaci, RBG... Tu se zavrsava moja prica sa Pasinom planinom. Koja je pala poslje naseg povratka u logor.
Na Volujim jamam srecem raju iz 2 BB gdej sam ih nazvao „jajarama“ zato sto nisu dosli navodno im kasnio vodic te su kasno krenuli i uhvatila ih zora. Nisam spavao vec bog zna koliko poceo sam pricati gluposti te sam se uhvatio kreveta u toj baraci na Volujoj jami.
Bice jos
)
mozda mi je time i spasio zivot jer nekako po smjenama bas su "moji" nastradali na Treski.
