Nekih godina nakon rata, dva stranca-filmaša (nagovarali i mene, ali mi se nije išlo, a postojala je mogućnost da s njima bez problema bez pasoša prijeđem u Srbiju, tada Jugoslaviju) otišli promovirati svoj dokumentarac o bošnjačkoj dukkhi u Beogradu i na lijepom i uglednom mjestu skupili se mnogi, bilo je u auditoriju i Srba mnogo, i kad je film došao do dijela o žrtvama, sa snimcima, odmah kvar i interesantno je da je smetnja tj. nemogućnost emitiranja slike trajala tačno do završetka te ekspresije o zločinu i onda se naravno film uobičajeno nastavio do kraja.harka wrote:Sinoc je u prijedorskom pozoristu trebala da se odrzi svecanost povodm 1.marta Dana nezavisnosti BiH
i kad se narod okupio samo u tom dijelu grada je nestalo struje.Strasno.
Tragedija je što danas u Srbiji uopće nije prepreka da se takvo nešto emitira, a uz mudrost naših partijaša uskoro će se možda RS otcijepiti.
P. S. Tragedija je što u našim životima još kumuju bez krčmara oni isti koji su bili i '90, '91. i '92.
Srbijanski DB je kompletan nakon Đinđićevoga ubistva dvaput mijenjan i nacist Milošević je uz stalne miljenike volio mijenjati svoju okolinu.
Nakon Vijetnamskoga rata američka administracija je kompletna promijenjena: Nixonu zapravo nikada u potpunosti nije haram dokazan, ali je morao otići jer razvoj države nije moguć uz ljude koji predstavljaju prošlost: sa Nixonom su zajedno otišli i mnogi koji su ga podržavali.

