Eborg wrote:Zamolio bih da mi neko razjasni nekoliko nedoumica. Naime, kao što u namazu postoje farzi (obavezni dio) i sunneti (dodatni, opcionalni, bonus dio), tako i u svakodnevnom životu postoje farzi i sunneti pa mi neke stvari nisu baš jasne.
1) Mene sad zanima da li je ono što je Muhammed a.s. radio samo nešto što je poželjno raditi zarad dobrih djela ili nešto što treba raditi ali nije grijeh to ne raditi. Sad ću banalizovati maksimalno. Ako je npr. Muhammed a.s. rekao da se petkom nosi bijelo onda ću dobiti "bodove" ako to uradim. Međutim ako to ne uradim imam li ikakvu "sankciju"? Ili se "sankcija" dobija samo za ono što je rečeno u Kur'anu?
2) E sad, vjerujem da će se možda dežurni klerici naljutiti ali molio bih da pokušaju shvatiti puno značenje mojih riječi. Naime, meni jako jako smeta forsiranje hadisa i djela Muhammeda a.s. kao osnove islamske vjere. Slažem se da to treba poštovati ali slijepo pratiti sve što je radio nekako mi nema logike, valjda je Kur'an izvor svega. Ako ćemo realno, Božiji poslanik nije bio sam božanstvo već čovjek koji je i sam pravio grijehe i nadao se da će mu to Allah dž.š. oprostiti. Ako je on jednom prilikom uradio/rekao nešto i mi to slijepo pratimo kako mi znamo da je to ispravno a ne njegov grijeh?
3) I zašto je sunnet kao takav "poželjan" u pasivnoj formi? Shvatam da ako je Muhammed a.s. bio darežljiv prema djeci da je to lijepo djelo i da to treba raditi. Ali neke "beskorisne" stvari poput puštanja brade nemaju uporište u vjeri, zašto bi takve stvari bile nagrađivane od Boga?
Cilj teme nije da bude pretenciozna niti zlonamjerna nego da mi neko pokuša razjasniti ove stvari za koje nisam uspio pronaći odgovor na drugim mjestima.
Hvala!

Kako se ova tema pretvorila u raspravu o mut'i, šijama itd. a da niko nije odgovorio na postavljeno pitanje.
@shillen je citirao kur'anski ajet koji govori o tome kakva je uloga Poslanika u islamu:
"Vi zaista imate u Allahovu Poslaniku divan primjer za onoga koji se nada u susret sa Allahom i Sudnjim Danom, i ko spominje Allaha mnogo." [Sura El-Ahzab 21].
Da bismo shvatili mjesto Muhammeda, alejhi-selam, i hadisa i sunneta, prvo ćemo spomenuti osobine koje su zajedničke svim Poslanicima, a to su:
1) sidk - istinoljubivost, iskrenost, govorenje i zastupanje istine
2) emanet - povjerljivost i osvjedočeno poštenje
3) teblig - dosljednost, tj. tačno i potpuno prenošenje Božije poruke ljudima, neovisno o svim životnim opasnostiina pa čak i smrti
4) fetanet - oštroumnost (imali su razvijene umne, moralne, duhovne, intelektualne i spoznajne sposobnosti)
5) adalet - pravednost (to su bili pravedni, pošteni i pravi ljudi, pogotovo pravedni i strogi prema sebi, svojoj djeci i rodbini, gdje je to najteže biti; nikada nepravdu i nasilje nad ljudima nisu činili)
6) ismet - negriješenje u stvarima vjere i morala (kao Svoje izabranike i uzore ljudima, Allah, dž.š., sačuvao ih je od grijeha)
7) rudžulet - muškost (svi su bili muškarci)
Kada se pogledaju poslaničke osobine, iz samih njih se vidi da govor bilo kojeg od poslanika nije kao naš govor u smislu sadržaja, obaveza koje iz njihovog govora proizilaze, a postupci nisu kao naši postupci - nekada radimo ispravno, nekada griješimo. Jednom prilikom je Poslanik, alejhi-selam, vrtio prsten na ruci. Tada mu je došao Džibril i prenio mu ukor od Allaha, dželle šanuhu, da nije na ovom svijetu da bi se bavio besposlicama.
Poslanikovi postupci i govor su naviše proučavani kroz hadisku nauku, ali i sve druge islamske nauke, naročito fikh. Hadis i sunnet su sinonimi kada se tako koriste, kada se koriste kao termini različitog značenja onda se sunnet odnosi na Poslanikove postupke, a hadis na Poslanikov govor.
Definicija hadisa(tj. sunneta, jer su definicijom oba obuhvaćeni) je: da je to sve ono što je Poslanik, alejhi-selam, 1)radio, 2)govorio, 3)svaki postupak kojem je prisustvovao i odobrio ga (pa čak i šutnjom, jer je obaveza svakog poslanika da na zlo odmah ukaže), i 4)svi opisi Poslanika(od strane drugih ljudi).
U 151. ajetu sure Bekare Allah, dželle šanuhu, kaže:
"Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči."
Na više mjesta se u Kur'anu spominje ova sintagma "Knjizi i mudrosti". Mudrost alimi tumače kao sunnet, tj. hadis ili kao opštu mudrost unutar koje je i sam sunnet.
Zbog sličnosti termina sunnet i sunneti u namazu, kod nekih muslimana postoji pogrešna percepcija da je farz naređen isključivo Kur'anom, a da je sunnet od Poslanika. Sunnet i hadis nisu objavljeni od Allaha, dželle šanuhu direktno, ali je to poslaničko znanje koje je Allah, dželle šanuhu, dao Poslaniku i koje je nama dostupno kao njegov govor.
Svi propisi u vezi namaza, posta, zekata i hadža su nam došli putem Poslanikovog sunneta. Naredba je u Kur'anu, ali su način obavljanja, vrijeme, preduslovi i sastavni dijelovi definisani sunnetom. Pojenostavljeno rečeno, Kur'an je Ustav, a sunnet predstavlja zakone, podzakonske akte itd.
Sada, da direktnije odgovorim na tvoja pitanja.
1) Mene sad zanima da li je ono što je Muhammed a.s. radio samo nešto što je poželjno raditi zarad dobrih djela ili nešto što treba raditi ali nije grijeh to ne raditi. Sad ću banalizovati maksimalno. Ako je npr. Muhammed a.s. rekao da se petkom nosi bijelo onda ću dobiti "bodove" ako to uradim. Međutim ako to ne uradim imam li ikakvu "sankciju"? Ili se "sankcija" dobija samo za ono što je rečeno u Kur'anu?
Ono o čemu ti sada govoriš je sunnet više po fikhskoj definicij, nego po hadiskoj. Onoj definiciji u kojoj postoji faz, zatim vadžib, zatim sunnet itd. Sunnet je generalno obaveza muslimanima, ne kao farz i vadžib, ali je obaveza. Jeste grijeh izbjegavati sunnete, ali nije grijeh ako musliman ne postupi po sunnetu iz neznanja, nemogućnosti da to učini itd. U islamskoj nauci, ono što je u skladu sa sunnetom je ispravno, ono što nije je neispravno. Slijediti Poslanika dosljedno bi trebao biti ideal svakog muslimana. Što musliman više praktikuje sunnet, to je bliži svome Gospodaru (naravno, ne u fizičkom smislu, već u smislu pokornosti). Slijeđenje sunneta je svakako nešto zbog čega će ahiretski konto biti puniji. A izbjegavanje sunneta, naročito ako je ciljano i smišljeno, itekako može biti i razlog kazni na onom svijetu.
2) E sad, vjerujem da će se možda dežurni klerici naljutiti ali molio bih da pokušaju shvatiti puno značenje mojih riječi. Naime, meni jako jako smeta forsiranje hadisa i djela Muhammeda a.s. kao osnove islamske vjere. Slažem se da to treba poštovati ali slijepo pratiti sve što je radio nekako mi nema logike, valjda je Kur'an izvor svega. Ako ćemo realno,
Božiji poslanik nije bio sam božanstvo već čovjek koji je i sam pravio grijehe i nadao se da će mu to Allah dž.š. oprostiti. Ako je on jednom prilikom uradio/rekao nešto i mi to slijepo pratimo kako mi znamo da je to ispravno a ne njegov grijeh?
Ovo podvučeno nemam pojma odakle ti, to niko od muslimana niti govori niti zastupa. Islam je strogi monoteizam.
A što se tiče toga da li je Poslanik griješio, pogledaj osobinu ismet o kojoj sam ti govorio. Kada se govori o osobini negriješenja poslanika u islamskoj nauci, govorimo ne o bezgrešnosti poput npr. meleka, već sigurnosti, zaštićenosti od grijeha koju je Allah podario poslanicima. Poslanici su pravili greške, ali one nisu kao naši grijesi. Npr. jedne godine je Poslanik vidio da ljudi oprašuju hurme vještački i rekao im da to ne čine. Te godine hurme nisu rodile, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi, izgovorio poznati hadis(koji nam razjašnjava domen njegovog znanja): Vi bolje poznajete svoje dunjalučke poslove nego ja. Primjer poslaničke greške je i Junusov, alejhi-selam život. Bilo mu je naređeno da poziva svoj narod, oni se nisu odazivali. Običnom muslimanu bi bila obaveza da napusti ljude koji se ne odazivaju na poziv, međutim poslaniku je obaveza sve dok od Allaha, dželle šanuhu, ne dobije drugu naredbu. Junus, alejhi-selam, ih je napustio a da mu Allah nije to naredio. Kaznio ga je time da ga je kit progutao. Nakon što ga je kit izbacio, a to je dobro potrajalo, vratio se svome narodu, pozivao ih i oni su tada poziv prihvatili. U životu Poslanika, alejhi-selam ima primjer iz sure Abese.
Sunnet i hadis u islamskoj nauci niko ne forsira. To je njen sastavni dio. A postupci Poslanika, alejhi-selam, su sigurno ispravni. Iz primjera sa prstenom možemo vidjeti kako ga je Gospodar odgajao.
3) I zašto je sunnet kao takav
"poželjan" u pasivnoj formi? Shvatam da ako je Muhammed a.s. bio darežljiv prema djeci da je to lijepo djelo i da to treba raditi. Ali neke "beskorisne" stvari poput puštanja brade nemaju uporište u vjeri, zašto bi takve stvari bile nagrađivane od Boga?
Ne znam šta ti znači ovo podvučeno. A što se tiče utemeljenosti brade u islamu, o tome ne možeš tako površno govoriti. Ona jeste sunnet. U našim bosanskim prilikama je znak znanja, zvanja (nosi je veliki broj imama i šejhova) ili znak dosljednosti u slijeđenju Poslanikovog sunneta(sada je nose i mnogi mladi ljudi, i lijepo im stoji(ne mislim na ove što su duge do pasa

)). Da je Allah htio da muškarci budu golobradi, vjerovatno je ne bi ni stvorio, ili bi nam naredio da je brijemo, a to nigdje u tekstovima nije ni preporučeno, a kamoli naređeno.
Nadam se da sam bio jasan i koristan.