Forum Klix.ba

najljepša na svijetu

Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je tek zasvilila i orosila
Kao lišće mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruže još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadniče kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezaštićen tako
Nikad se zbog toga nećemo rastati mili
Nikad se nećemo rastati
Nikad tijelu moga tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ćeš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ćeš me nositi dokle god budeš pozdravljao rađanje dana

i javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I žalio padanje lišća
Ti ćeš živjeti i kad ti se oči sklope
Živjećeš u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Živjećeš
Živjeti
Znaće se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vječnosti

Kako si nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš međ ljudima a riječi nemaš
Treba da živiš međ vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmajskim ćudima u kojima živi aždaha
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jačaju brže

Noge su tvoje dva nježna ljiljana za tetošenje
Al ja ću ti pričati najljepšu priču ovog i onog svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hraniću te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da progučeš za dobrodušna namjernika
U životu treba mudro da šutiš


Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka

Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo

Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo
Cijelo i gotovo
Paji
Baji

Nikad se nećemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer treba da život produžiš
Život na zemlji valja da produžiš

Kako da dušu sputam, da se tvoje
ne takne? Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih sklonio na koje
zaboravljeno mesto usred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu? Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

Tražim te

Tražim te u svakoj noći,
i u svakom danu novom.
Teško provodim život u samoći,
ne mogu više sa čežnjom ovom.

Tražim te u svakoj ženi,
ali stid me je ovo reći.
Od kada si pobjegla meni,
bol je sve veći i veći.

Tražim te u našim pjesmama,
koje smo zajedno slušali draga.
Sjećam se našeg govora o temama,
u vezi staroga i lijepog grada Praga.

Tražim te u slikama našim,
na kojima sretni mi smo.
Njima se još uvijek tješim,
a i onim tvojim pismom.

Tražim te draga, tražim...

A u pismu stoje riječi tvoje,
napisane vješto, britko.
Ganule su ovo srce moje,
kao što nikada nije nitko.

Kažeš da moraš ići, sama,
negdje daleko, iza mora i gora.
Tamo gdje ne vlada ova tama,
gdje uvijek sviće rujna zora.

Ove riječi mi srce slomiše,
nesta toplote u mome tijelu.
Suze mi na oči moje izroniše,
izgubio sam te, izgubio cijelu.

Al' u tome času sudbonosnom,
nada se pojavi kao iz vedra neba.
Piše ondje da ćeš opet biti sa mnom,
jer i anđelima na nebu neko treba.

Jednog dana,
kada se sretnemo u
večnosti,naša ljubav će sjati
svim zaljubljenima..
Pokazujući im put...Ta ljubav
koja na zemlji nije pustila
korene svoje...
Tamo...tamo će nas spojiti..
Tamo ćemo se moći voleti ..
U vječnosti...
Nas dvoje...

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

( Dragana Konstantinovic )

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putevima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Idi od mene

Idi od mene lijepa ženo.
Traži sreću negdje drugo.
Ja sam odavno u ponor kreno.
Moj život neće trajati dugo.

Traži sreću kod drugoga.
Mene zaboravi i izbriši iz glave.
Nemoj se sjećati pijanca ovoga.
Izbjegni sjećanja ako ti se jave.

Pusti mene da sam trunem,
a ti idi srećo, negdje daleko.
Nemoj da te zbog mene majka kune,
idi tamo, gdje te čeka bolji neko.

Uvenula je ruža moja

Uvenula je ruža moja,
latice su joj pale davno.
Bila je kao malo koja,
a možda je i procvala prerano.

Miris njen je nestao isto.
Boja je napustila njeno tijelo.
Zauzeti će druga od nje mjesto,
ali ne i moje srce cijelo.

Nosim ja tu ružu u srcu svome.
U njemu ona još uvijek živi.
Nadam se, nadam danu tome.
Kada će ponovo početi život novi.

Pusti suzu za mene...

Pusti suzu za mene iz svoga oka.
Neka kane na grob od moga tijela.
Ja ću imati nju kao svjedoka.
Da si me uvijek, ti dušo voljela.

Neka kane suza tvoja tužna.
Al' mi nemoj plakati puno mala.
Ne volim ta lica, koja su uplakana.
Ti si to oduvijek, dušo moja znala.

A ako ti se slučajno i omakne koja više.
Razumjet ću te, razumjeti vjeruj dušo.
Samo plaći, što možeš dušo tiše.
Kako bih srce tvoje u tami grobnoj sluš'o.

Pozdravi mi Bosnu

Pozdravi mi Bosnu,
i moj rodni kraj.
Doći ću jednom opet,
u svoj topli zavičaj.

Pozdravi mi Bosnu,
i planine njene.
Javi mojoj majci,
da će opet vidjeti mene.

Pozdravi mi Bosnu,
i rijeke njene plave.
Posjeti mi Tvrtka,
utemeljitelja naše slave.

Pozdravi mi Bosnu,
i Bošnjane moje.
Kaži im lijepo,
da se ničega ne boje.

Pozdravi mi Bosnu,
i reci im da ću doći.
Jer samo Bosna ostaje,
sve drugo će brzo proći.

Želim te, želim što prije

Želim te, želim što prije.
Da te ljubim duša hoće.
Srce ne može ovo da krije.
Ono bi da izađe iz ove samoće.

Želim da se izgubim u tvojoj kosi.
Da hodam u njoj poput mrava.
Jer mene ljubav iskrena nosi.
Bila bi to stvarno čarolija prava.

Želim da postaneš dio mene.
Da tako ostanemo vječno, draga.
Hoću da mi zacijeliš ove rane.
Zaliječi ih, molim te, bez traga.

Znaš li da te duša sanja


Često sanjam, da ti usne ljubim,
sa osmijehom sretnim, ja se budim,
kada sanjam, gledam tvoje oči,
svakog dana, radujem se noći.

Znaš li da te duša sanja,
znaš li da te srce voli,
znaš li da te srce neće,
nikad moći da preboli.

Oči tvoje kao nebo plave,
zablistaju, kad se u snu jave,
a, u zoru, kada sunce sine,
svaki cvijetak, nosi tvoje ime.

Znaš li da te duša sanja,
znaš li da te srce voli,
znaš li da te srce neće,
nikad moći da preboli.

Dođi barem, da te vidim samo,
utješi mi srce uplakano,
vrati radost, mom tužnom životu,
a snovima ostavi ljepotu.

Znaš li da te duša sanja,
znaš li da te srce voli,
znaš li da te srce neće,
nikad moći da preboli.

Kad pogled moj do neba zaluta i opet se vrati
i ništa ne vidi do tvojih očiju,
na morski val me podsjeća, što s pučine do obale dođu
i nestaju nepovratno na oblom žalu,
dal to je ljubav što mi srce čuti.

Kad se gledam u očima tvojim a srce treperi,
dal sanjam il to pjesmu samo naslućujem,
po bespuću mora rasula se rascvjetala ruža,
novi dan sviće u ružičnjaku mojih nemira,
po bijelom valu kapaju poljupci moji.

Osjećam svanuće i prvih ptica poj,
nestaju samotne noći pred mojim očima,
tvoj pogled ne miruje u mojim zjenama,
samo more golo drhti i svojim valićima priča
o mojoj čežnji što svjetlošću blista.

Gledati oči tvoje, to sjajno svjetlo k'o modro more,
i slušati muziku što se rađa u ptičjem jatu,
i šum morskog vala i huk vjetra,
vrijedi već sve blago ovoga svijeta,
to je ljubav što mi duša kliče…

.

Nemam kome poljubiti ruku,
Nit“ se nadam kakvom bajramluku!...

U Džennetu, babina je duša,
Kad Fatihu učim, ona sluša...

Dragi babo, na te mislim često,
Za sofrom je, prazno tvoje mjesto!...

Al“ ne sumnjam, nit“ se sumnja javlja,
Jer nas Allah sve na kušnju stavlja!...

Allah daje, Allah i uzima,
Kod Allaha, svako mjesta ima!...

Bajram stiže, ipak se veselim,
Imam majku, i s njom Bajram dijelim!...

(((( Neka ti Allah podari lijepi Džennet Babo...

Neka mu dragi Bog podari lijepi Džennet.

Žao mi je

Someday my pain will mark you
Harness your blame, walk through

With the wild wolves around you
In the morning, I'll call you
Send it farther on

Solace my game, it stars you
Swing wide your crane and run me through

And the story's all over
In the morning, I'll call you
Can't you find a clue
When your eyes are all painted Sinatra blue

What might have been lost
Don't bother me

Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

Pitaju me svu večer njegove zenice žedne:
»Jesi li ti rosa što na pustinjakove ruke pada
nežno?
Uteha što u svete noći pohađa bedne?
Je li bilo negde suđeno i neizbežno
tebe da volim?

Jesi li ti suza srebrna pred grubošću i zlom?
Osmesi tvoji jesu li sa tobom isti?
Čime si ti vezana sa ovim sitnim tlom?
Jesi li ti plamen na kome se duša čisti
umrljana životom?

Jesi li ti duboka kao tvoje oči neizmerne?
Jesi li ti kao san moj o tebi dobra?
Hoće li moći ruke tvoje čiste i smerne
da odagnaju sa čela bore, što ih pobra'
idući životom?

Hoće li ljubav tvoja kao uplašena krila
pobeći ako te se usana mojih takne plam?
Hoću li, ako i ti sa mnom budeš bila,
ostati zazidan u sebe, i sam
do kraja života?«

A ja spustih glavu na uzdrhtale dlane
gledajući u sebe bolno i neumitno,
i bi mi kao da će celo biće u suzu da mi kane;
i učini mi se srce odveć sitno
njega da voli.

Desanka Maksimovic

DA MI JE

Da mi je da si kraj mene
da mi to ne bude samo nada, san,
da mi je da gledam te,
ama baš svaki dan.
Da mi je osjetiti tvoje damare
kad zadrhte, zatrepere
samo od pogleda tvog
na mene,
da mi je s tobom šutjeti
i znati da ljubiš me.
Da mi je da me miluješ
nježnostima da me opiješ
da me ruke tvoje vode
na jedrima naših želja,
da mi je s tobom noću
bluditi,
eh da mi je svako jutro,
uz tebe, se buditi.....................

/Mira Petrović/

Kočijašu, hajd' na čašu!
Hodi, druže, da te pitam:
Kome njene ruke mašu,
Ove noći, dok ja skitam?

Noć je pala.
Kola stala.
Konji vrani...
A vrata su zaškripala na kafani.
U kafani nikog nema.
Krčmar drema
Preko stola.
Druže, mi smo dva boema,
Daj nam litar alkohola!

Prič'o sam joj o proleću...
Možda grešno, možda tužno...
A, ona, dunula je ko u sveću,
Sve ugasi uzaludno!
Ne sećam se ničeg više,
Pamtim samo bat koraka,
Koji nam se rastočiše
Na dve strane tog sokaka.

-Ti na jednu, ja na drugu,
Rastasmo se bez svršetka...
Tad prosivrah ja kroz tugu
Pijan zvižduk, 'mjesto metka!

I sad lutam, kud me nose,
Dve cipele ko dva splava -
Pijan, tužan i bez kose,
Prazno srce,
Puna glava!

Mesec svinga od mesinga,
Nebom luta...
Kočijašu, skreni kola
Pokraj puta!

Kočijašu, hajd' na čašu!
Hodi, druže, da te pitam:
Kome njene ruke mašu,
Ove noći, dok ja skitam.

Nesto drugo potraziti

Il bjeda pa pobjeda
Il pobjeda pa bjeda

"Istog korijena smo
potrazi nesto drugo",
vele dva slova.

VOLJELI SE MUJO I NIZAMA

Zagleda se Mujo u Nizamu,
Gledali se tri godine dana.
Kad cetvrta godina nastala,
Razboli se lijepa Nizama,
Bolovala dok je Ramazana,
a umrije uoci bajrama.

Osta Mujo zaliti Nizamu.
Svaki dan joj mezar oblazio,
Nad mezarom fatihu ucio.
Jednog dana Mujo ne otidje.
Ne otidje da mezar obidje.
Al' ga na snu pokara Nizama,
Što ne dodje da mezar obidje,
Mujo ode i mezar obidje,
Kad tu klanja lijepa Nizama,
U ruci joj tespih od merdjana.

Kad joj Mujo pridje malo bliže,
Ona mu se gajb ucinila.
Uze Mujo tespih od merdjana,
Tespih mu se u ruci istopi.

[Narodna balada

Ono za čim žudim najmanje želim,
kako bih dulje živio, čeznem za krajem svojim.
Zato što od smrti bježim, smrt čekam,
tražim mir gdje ne počiva spokoj.
Jer olakšao bih okove koje si sam stavljam.
Led u plamenu tražim,
i mučenje ondje gdje sreća je,
Život ondje gdje je smrt,
rat u izmirenju...