Forum Klix.ba

Hvala @Banksy, vrlo dobar Faruk...

citao sam dovdje

"ADSL konekcija postaje nesigurna čim je kišovito i oblačno vrijeme"


laze lik ko pas, dalje me ne zanima

Faruk je veoma fino ime. Arapskog je porijekla i znači ,onaj koji rastavlja istinu od neistine,,

Kod našeg Faruku su tekstovi dobri, podstiču razmišljanje. Međutim, Faruk! Ovo sa opkoljenim Sarajevom i 10.000 mrtvih Sarajlija i tome da je Alija Izetbegović svemu tome kriv, stvarno ti ne mogu halaliti! Koga ba ti zaje....š. Bili smo i mi tu ba, znamo šta je bilo.
Izvini, borac si bio. Ranjenik si bio. Znaš i sam, Al brate istina je jedna. Nemoj nas svega ti dirati gdje smo slabi.Znaš da se upalimo ko kutnjak.
Možda ti ipak i halalim. A ko borcu ne halili dabogda i njemu ne halalili.
HALALOSUM!

Rekoh Faruke Halalosum ti!
Svaka Čast, Ovo se zove živi svedok!
Niko mu više u životu ne može prodavati jaja za bubrege.
Sokolov kamen ga je naučio praktično za čitav život!

Vidim u novom broju tekst "povratnika" Vuka Bacanovica. Welcome back!

Šehića je uvijek zanimljivo citat. Steta sto nije romanopisac, umjesto poete. Treba nam neko pismen i ko je prosao rat, da napise par knjiga o samom ratu. Ali malo dubljih knjiga, a ne suhoparne, patriotske rambo-literature, poput "Crne duse" ili Ćopićevog opusa.

Šehiću, napiši koji roman, od poezije se ne zivi.

Ako se dobro sjecam "Pod pritiskom" je izuzetno zanimljivo ratno stivo...

jel se meni čini ili su promijenili logotip?

Ima li ko pristup online arhivi Dana, pa da postavi clanak Faruka Borica "Mitovi i naracije za dnevnu upotrebu" iz proslosedmicnog broja?? Ako moze ikako..hvalaa

Politička kultura: Šta nam se sve servira kao problemi i kao rješenja
Mitovi i naracije za dnevnu upotrebu

Od osvita demokracije i nacionalnog osvješćivanja, dakle u posljednje dvije decenije, u javnom prostoru argumentaciju kao oruđe političke borbe nadjačao je mit. Boj na Kosovu i nosanje moštiju cara Lazara bio je možda prvi znak koji se zakonom spojenih posuda prelio na sve etnicitete, što je uzrokovalo svođenje parlamentarne demokracije na čistu nacionalnu mitomaniju: Od stoljeća sedmog, bošnjaštvo srednjevjekovnih bogumila, kralj Tvrtko i Sveti Sava kombinirali su se s pričama o stratištima iz Drugog svjetskog rata, zatim i Balkanskog rata, itd. Danas su mitovi nešto drugačiji, plošniji, opet u službi dnevne politike, ali ništa manje nestvarni. Današnji se mitovi, baš kao i oni “historijski” zasnovani pozivaju na istinitost, ali i na demokraciju i pluralizam mišljenja


Stepen političke kulture u Bosni i Hercegovini na nezavidno je niskim granama. Ako građanima BiH, naročito onima koji se na ovaj ili onaj način bave politikom kao promatrači, analitičari ili praktičari, od toga može biti lakše, treba reći da je cijeli region na niskim granama. Ako je, pak, Balkancima svih identiteta lakše, ništa bolje nije ni u Evropi, toj kolijevci demokracije, a mitomaniji mogu podleći i oni koji su otišli najdalje u ovaploćavanju liberalne demokracije, u Sjedinjenim Američkim Državama.
Pod političkom kulturom mislimo, da bude jasno, na poruke koje političke ličnosti odašilju u borbi za vlast, usporedbe rečenog i (u)činjenog kada određeni političari dobiju priliku da budu dio vlasti; također, mislimo na lični moral i prakticiranje ličnog i društvenog sistema vrijednosti u obnašanju javnih funkcija, s moralom povezano institucionalno ispravno javno djelovanje; moral podrazumijeva i jasan otklon od devijantnih pojava nepotizma, korupcije i organiziranja državno podsticanog kriminala; i, na koncu, pod političku kulturu treba podvesti i upotrebu mitomanije, propagande, nacionalističkih naracija, zloupotrebe religija, a sve u procesu pridobijanja vlasti i ostanka na njoj.
I zaista, region je dao Ivu Sanadera, o Hashimu Thaciju i Mili Đukanoviću se priča još i gore nego što desanaderizirani mediji iznose o nekadašnjem omiljenom premijeru. Silvio Berlusconi se, između dva suđenja za koje optužuje ljevicu, hvata u koštac s prostitutkama u katoličkoj Italiji, George W. Bush je ratnu akciju protiv iračkog diktatora Sadama Huseina pokrenuo na osnovu laži naciji i svijetu, da spomenemo samo neke od markantnijih slučajeva.
Danas, u Bosni i Hercegovini, nakon dvadeset godina demokracije, možemo konstatovati tek da su velike historijske mitove i nacionalne naracije zamijenili dnevnopolitički mitovi i dnevnopolitičke naracije. To ne znači da su prvi nestali s političke scene, naprotiv, ovi potonji su klasični medijski derivat starije braće, čak i kada se radi o nesvjesnom preuzimanju nacionalističkog koda. Razlog vjerovatno treba tražiti u strukturalnoj i funkcionalnoj promjeni društvene paradigme, pogotovo kroz virtualni svijet medija kojim informacije putuju u djeliću sekunde. Novinari tragaju za stavom, izriču ga, kao i analitičari, intelektualci, teoretičari raznih vokacija, što je pohvalno sa stanovišta demokracije, ali stvara dvije anomalije: zaglušujuću kakofoniju u kojoj svako sluša i čita svoje riječi i riječi onih s kojima se slaže, te diskvalifikaciju činjenica kroz opetovanje narativa, skriveno iza velikih riječi: Nacija, Država, Istina, itd.
Politika je igra u kojoj se igra grubo, ali su ipak potrebna pravila. I hladna glava. Po mogućnosti vlastita. I činjenice, a ne paušalne izjave koje se svih ovih dana mogu čuti na raznim stranama. Pošto se neka od njih tiču i ovog magazina, pobrojat ćemo ih.

MIT I: SDP je zbližio Dodika i Čovića Saradnja između predsjednika HDZ-a BiH i predsjednika SNSD-a datira još iz predizbornog vremena i ovaplotila se u dokumentu koji su njih dvojica potpisali u Banjoj Luci, kojim je dogovoreno da Hrvati u RS-u, odnosno oni koji su simpatizeri HDZ-a BiH, glasaju za ljude s Dodikovih listi, i vice versa. Dodik je mnogo prije prošlogodišnjih izbora počeo zastupati tezu da je potrebno stvoriti treći, hrvatski entitet na području Federacije BiH pri čemu bilo kakvo otkidanje teritorija Republike Srpske, smatra, ne dolazi u obzir. Čović se mnogo prije izborne noći kada je pozdravio svekoliko televizijsko gledateljstvo iz buduće prijestolnice trećeg entiteta, dogovorio da vlastitu ugroženu poziciju nanovo jača sakrivanjem iza borbe za nacionalnu jednakopravnost Hrvata. Nije poenta da je on kao predstavnik Hrvata majoriziran: on je, naprosto, kao čovjek političke platforme koja ugrožava sigurnost cijelog regiona sam sebe diskreditirao. Naročito nakon odbijanja da participira u vlasti, što je i dovelo da mu, zbog željenih ustavnih reformi sklona evropska birokratija okrene leđa. Saradnja Dodika i Čovića se ogleda i u podudarnostima stavova koje se očituju kroz medije bliske jednom i drugom, tako da je bez tekstualne opreme nemoguće ocijeniti čitate li Čavaru u Glasu Srpske ili Radmanovića u Večernjem listu. To nije nešto što je prouzrokovao SDP.
S tim je mitom povezan i onaj da je Lagumdžija povezao dva HDZ-a i k tomu ujedinio hrvatsku politiku spram BiH. Ako je to predsjednik jedne partije u stanju uraditi, onda je, bez sumnje, itekako moćan. Naravno, ovdje se aludira na činjenicu da je Željko Komšić izabran glasovima pretežno Bošnjaka, a ne Hrvata. U to nema sumnje, baš kao što je dobar dio Bošnjaka glasao za Martina Raguža. Kao što su Bošnjaci u Domu naroda izabrali Ivu Miru Jovića za člana Predsjedništva BiH. Poenta je u tome da je stranka koja je nastala zbog unutrašnjih previranja u matičnoj stranci okrenula leđa svom političkom fundamentu – kritici Čovića i njegove, govorili su, izdajničke politike, i zajedno se krenuli boriti za nacionalno pitanje. Takva artikulacija političkih interesa ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao – nacionalizam.
S tim mitom je povezan i treći, pa ih sve stavljamo pod prvi, a to je da je SDP BiH usmjeren protiv Hrvata. Otud i gromoglasni povici na izdajnike nacionalnih interesa od Lidije Korać, preko Ante Domazeta, do svakog etničkog Hrvata koji svoju političku platformu nije našao u HDZ-u. HDZ jest osvojio dobar dio glasova, ponajprije u Hercegovini, ali politički sistem ove zemlje ne poznaje ni zapadnu Hercegovinu kao teritorijalnu jedinicu, niti etničke izbore. HDZ je odbio učestvovati u vlasti koja bi ostavila prostor otvoren da etnički Srbin, Hrvat ili Bošnjak može biti liberal, socijaldemokrata ili, gluho bilo, komunista, i da za to dobije glasove birača bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Kao što je već i izrečeno, za Komšića nisu glasali Bošnjaci po instrukcijama da prevare Hrvate, nego socijaldemokrati za socijaldemokratskog kandidata. A broj Hrvata u BiH se prepolovio kada Komšića još nije bilo na mapi, i kada su ovaj narod “zastupali” kandidati koji su imali “hrvatski legitimitet”.

MIT II: SDP je najveći neprijatelj države BiH od Daytona naovamo I ovaj mit bi komotno mogao biti podveden pod prethodni/e, ali zbog siline i teških riječi kojima je izrečen, doduše jednom, bez ponavljanja i bez argumentiranja – ako se pod argumentacijom ne smatra galama i povika iz Mostara, Banje Luke i pojedinih partija “sa sjedištem u Sarajevu”. SDP je na izborima osvojio značajan dio birača, dobio priliku da formira vlast, igrao ponekad i prljavo, prihvatajući prljava pravila političke bitke i – to je to.
SDP ima svoje ogromne mane. Moguće je da istražni organi dokažu umiješanost u korupciju nekih, pa i najviših političkih dužnosnika. No, da se i sve pokaže tačnim, još nije dokaz apokaliptičnog djelovanja SDP-a, ni na idejno-ideološkoj ravni – na kojoj ima i vrludanja i zastranjivanja) ni na pojavno-upravljačkoj, na kojoj bi trebali biti najmanje deset godina kako bi dostigli razarajući stepen etnonacionalističke korupcije, čiji je krajnji cilj etnički omeđeni teritorij sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću.
Na žurnalističkoj ravni, nakon političkog djelovanja Nikole Poplašena, nakon manifestacija ekstremizma svakojakih predznaka, uključujući i onaj islamski, nakon negiranja što je negiranje genocida postalo svakodnevna pojava, nakon svih iživljavanja nad BiH reći da je SDP najveći neprijatelj države znači biti opsjednut.

MIT III: Na redu je Hrvat da bude predsjedavajući Vijeća ministara BiH (a Srbin na čelu diplomatije) Džentlmenski dogovor je u Platformi četiri partije prerastao u pravilo o rotaciji. Antiplatformisti za pravilo neće ni da čuju, ali su za džentlmenske dogovore koje ni sami ne poštuju. U fluidnoj situaciji pobjeđuju oni koji imaju moć ucjene. Pa ipak, i ovdje je mitska nedosljednost i brkanje etničkog i entitetskog u džentlmenskim dogovorima. Ako slijedimo etnički primjer, onda bi nakon Adnana Terzića, navodno Bošnjaka, i Nikole Špirića, navodno Srbina, trebao na čelo državne vlade po džentlmenskom dogovoru doći navodni Hrvat s atestom političkih partija koje skrbe za hrvatske interese. No, po etničkom redu na redu je šef diplomatije iz tog istog naroda. Međutim, Dodik kaže da to mjesto po entitetskoj rotaciji pripada Srbima. Šta zapravo govori? Da je na djelu politički dogovor, a ne princip. Dva su entiteta, tri etniciteta, ima tu i ostalih, a njih nigdje. Kao ni sposobnih.

MIT IV Rješenje je u legalnim i legitimnim predstavnicima vlasti u BiH Lijepo zvuči kada neko za sebe kaže da ima legalitet i legitimitet naroda. No, uz dužno poštovanje, izbori nisu bili nacionalni. Nisu se dijelili raznobojni listići u raznobojnim izbornim jedinicama, niti je neka komisija, ni centralna ni izborna, određivala je li neki građanin uzeo ispravan listić. To bi značilo silovanje konsocijacije do perverzije.
K tomu, bilo bi lijepo kada bi HDZ BiH i HDZ 1990, kao nositelji dobrog dijela hrvatskog narodnog legitimiteta za početak na papir sročili šta kane uraditi, kako državu napraviti funkcionalnijom, koje nadležnosti prebaciti na niže a koje na više nivoe vlasti. Njihov politički stav pluta u nacionalnim magluštinama, divljenju rabijatnom banjalučkom koleriku koji ima sistemske mehanizme za blokadu države pa su Čović i Ljubić poželjeli da imaju iste. I kada su uz pomoć međunarodne zajednice onemogućeni u tome, počela je otvorena majorizacija.
Ne treba dodati da ni Sulejman Tihić ni Zlatko Lagumdžija, po mjeri mnogih koji se predstavljaju kao zaštitnici bošnjačkih interesa, ne spadaju u etalon legalnih i legitimnih Bošnjaka. No, ni tu nema komisije, ni centralne ni bošnjačke (koliko god je zazivao Muhamed Filipović!), da im oduzme etnički identitet, a naročito ne pravo na bavljenje politikom.

MIT V: Dodiku je dat legitimitet za disoluciju države Ovaj mit spada među najsmješnije i najopasnije. Dakle, kada sutra NS RS ko zna koji put donese odluku kojom prekorači svoju nadležnost krivica će se tražiti u nekadašnjoj zgradi CK. I iz nje su, doduše, svojevremeno stizale riječi hvale za Miću koji voli sam da radi, ali je valjda nakon četiri godine bezobraznog destruiranja države svima jasno da Dodik ima plan koji se ne tiče ni od Dodika više puta prevarenog Sulejmana Tihića, niti najboljeg neprijatelja Harisa Silajdžića, a niti drugara Zlatka Lagumdžije. Da je na čelu SDP-a BiH Mirko Pejanović isto bi bilo. Srećom, loptica je još odavno sa Sarajeva prebačena na Bruxelles koji je Dodiku uglavnom sve tolerirao posljednje četiri godine. Sada, kada je Sarajevo smoglo snage i promijenilo kurs, dežurni kritičari dijele packe.

MIT VI: Budućnost u BiH je u pripitomljenom nacionalizmu Alija Izetbegović je davno rekao kako su umjerene nacionalne stranke budućnost BiH. Od tada je prošlo mnogo godina, i samo se pokazalo da se nacionalizam ne može tek tako pripitomiti. Naročito u višenacionalnim društvima. Ali, od političkih igrača koji barataju nacionalnim kao primarnim identitetom, iskazuje se volja da nastave, kao i dosad, biti najbolji neprijatelji jedni drugima na određenim komadima teritorije. Borba za nacionalna prava vrlo brzo padne u drugi plan kada dođe do pitanja uprave Eroneta, zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine ili pak zakona o zabrani fašističkih organizacija i obilježja u BiH. Pritom, imputirani nacionalni prioriteti onako kako ih shvataju već spomenuti ribari nacionalnih duša ne mogu naći nikakav zajednički nazivnik u upravljanju državnom, bez obzira kakav bio njen sistem.

MIT VII: Rješenje je u stvaranju trećeg entiteta Nikad se, čini se, dosad nije razvila konstruktivna rasprava o konačnoj etnoteritorijalizaciji BiH kroz stvaranje hrvatskog entiteta u Hercegovini i “tamo gdje još može”. Nažalost, riječ je o crvenoj krpi za sarajevsku javnost kojom mašu i Čović i Dodik. Takvo rješenje je nemoguće iz mnogo razloga. Jedan je što bi se desilo, ne kao devedesetih, ali ipak značajno etničko čišćenje Hrvata iz Bosne i Tuzlanskog bazena, Bošnjaka iz Hercegovine, Srba iz okoline Sarajeva, a nisu isključeni ni ekscesi od Zapadne Krajine do Istočne Bosne. Uostalom, šta je cilj etnicizacije Federacije i njene teritorije? Da hercegovački Hrvati imaju etnički prostor na kojem će prakticirati vjeru i kačiti nacionalne zastave? Omogućiti decentraliziran proces donošenja odluka u pojedinim regionima kako ne bi dolazilo do etničkog preglasavanja? Ostaviti novac u Mostaru umjesto da ide u Sarajevo? Zar to sve do sada ne postoji? Zar Federacija, na koncu konaca, ne ulaže i u te kantone sa hrvatskom većinom? Zar proizvođači iz tih kantona nisu povezani s tržištem Federacije?
Upadljivo je da su najveći zagovaratelji takvog modela oni koji već od Livna do Čapljine imaju samoupravljanje na nacionalnoj bazi. Za Hrvate Usore, Žepča, Kiseljaka, Travnika... taj model ne bi smio biti prihvatljiv. Da ne govorimo da slijepo inzistiranje na teritorijalizaciji ne može proći bez ljudi spremnih da izvrše etničko čišćenje i genocid. A takvima se i danas sudi u Haagu.

MIT VIII: Ivo Josipović se ne miješa u unutarnje stvari u BiH Lijepo je vjerovati da iz Zagreba pušu novi, pozitivni vjetrovi. No, na djelu su samo vjetrovi, i to oni koji donose krucijalne zablude. Sašetavanje s Dodikom stratištima nevinih nije nešto što će donijeti pomirenje. Zahtjevi za dodatnim dizanjem nacionalne kvote za donošenje zakona u domovima naroda (umjesto trećine u Domu naroda FBiH i BiH potrebno bi bilo osigurati više od polovine delegata e da bi neki zakon bio usvojen) nije put ka funkcionalnijoj državi. Nacionalna prava, ako smo već višenacionalna država, moraju biti zagarantirana, iako još nigdje nisam vidio spisak nacionalnih prava koja se ne mogu podvesti pod međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava. Drugim riječima: Potrebno je da neko, grupa eksperata, političke grupe, nevladin sektor... popiše prava koja nisu Ustavom BiH zagarantirana građaninu BiH i potrebno je da ih se zadovolji kroz kolektivna. Nakon popisa, potrebno je naći i formulu zadovoljenja, npr, ako je nacionalno pravo na jezik, šta ono podrazumijeva u zemlji u kojoj se svi razumijemo, da li je to dupliranje pravnih akata ili je osnivanje instituta za izučavanje nacionalnog jezika, npr. Srba u BiH.
Josipović pak ne razumije da pristajanjem da bude patron ličnim interesima Ljubića i Čovića može izazvati regionalnu nestabilnost i udaljiti Hrvatsku od Evropske unije. Također, pristajanjem da bude shvaćen kao politički nacionalista bez jasne agende, može samo proizvesti kontraefekt u Sarajevu. Čak i na ekonomskom planu.
Dakle, iako je bio dočekan ogromnim očekivanjima, Josipović je pokazao upitnu političku mudrost. I ne samo da se umiješao u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, nagovoren i nasavjetovan na tu glupost ko zna od koga, pa još i urgira visokom predstavniku da ispoštuje odluku Centralne izborne komisije (mit o profesionalnosti CIK-a također postoji, ali ne zaslužuje da bude tretiran više nego na marginama), može samo građanima države koja ga je i birala donijeti loše vijesti. Ako Zagreb bude podržavao secesiju u BiH, ostat će izvan evropskih tokova taman toliko da u predvorju Evropske unije sačekaju BiH.

MIT IX: Boris Tadić je prijatelj BiH Lijepo bi bilo kada bi naši susjedi gledali na nas kao na ravnopravne partnere. Otrežnjenje zbog činjenice da nije tako prouzrokuje glavobolju. Ali ona neće nestati okretanjem glave od Tadićevog rovarenja po BiH. Ne uzeti u obzir geopolitičko djelovanje Beograda u analitičkim konstrukcijama problema u BiH znači, u najmanju ruku, praviti se nemušt. Treba se sjetiti, ako ništa, predizborne podrške Dodiku kroz dolaske i boravke, te sjednica vlada RS i RS. Obilazak stratišta u Srebrenici, uz svo poštovanje tog čina, ne mora značiti ništa ako ga ne prati percepcija da su tu ljudi ubijani zbog ideja koje su žive kako u Beogradu tako i u Banjoj Luci. Također, doći u Srebrenicu i odati počast žrtvama genocida, a potom igrati kolo s Arkanovom Cecom i najvećim negatorom genocida s ove strane Drine, znači biti politički hipokrit.

MIT X: Fahrudin Radončić je spasitelj Bošnjaka E, to je već ozbiljna patologija.

MIT XI: Sve ovo vodi raspadu države Opet teške riječi. Država se neće raspasti dok god postoje politički subjekti koji mogu napraviti vlasti na svim nivoima, i to onako kako zahtijeva ustav. Kriza u BiH ne traje pet mjeseci nego 20 godina. Nju živimo otkako je nacionalni faktor postao predominantan u političkom uozbiljavanju sistema. Neke posljedice će trajati jako dugo, duže od čovjekova životnoga vijeka. No, to nije razlog da rješenje tražimo tako što predominantnan politički faktor odlučivanja – etnonacionalni, postavimo kao jedini odlučujući.

odlicno..hvala velika zoro

citao dane od osnovne skole - skoro 10 godina...vise necu
htio sam odustati kad je pecanin poceo glumiti sa harisom i sbih, onda su dosli boric i ekipa - htio sam vidjeti kako ce ici, svaka cast faruku, al nije to to
esad hecimovic i amer tikvesa - jednostavno previse ublehe, vrijedjanje citaoca
do nekih boljih vremena

Po naslovu teme bi se moglo zakljuciti da Dane uredjuje Hilmo Selimovic,Oslobodjenje isto tako,San takodjer pa valjda su i ti Novinari Isli u Skolu (znaju i oni pisati )


Al to je valjda onaj Bosanski Mentalitet : Popljuj sve oko sebe jer ja znam sta je najbolje

ma smijesni ste sa tim nezvisnim novinarstvom
toga nema ljudi, ne postoji, ni kod nas ni u svijetu
svako pise za nekog

zimzelen wrote:Prelazak magazina 'Dani' u vlasnistvo Hilme Selimovica znaci gubitak kakvog-takvog nezavisnog glasila na otuznoj medijskoj sceni BiH. Tuzan sam danas.

To se zove kapitalizam, velika riba jede malu.

Sutra kad se probudis, skontas da je cijela drzava u vlasnistvu par ljudi! Narod je zelio to, i dobio je. Nema sada sta da se bunimo, robuj i suti

Ko su likovi na koricama zadnjeg (današnjeg) izdanja magazina Dani? Lagumdžiju i Radnočića kontam, al drugu dvojku ne...

MoHiKaNaC wrote:Ko su likovi na koricama zadnjeg (današnjeg) izdanja magazina Dani? Lagumdžiju i Radnočića kontam, al drugu dvojku ne...

Hadžić i Keljmendi.

Hvala

Na Hadžića sam sumnjao, al' Keljmendija ne bih nikad skonto... Sad mogu normalno nastaviti sa danom

Intervju Dana: Milorad Dodik
Politika SDP-a je destabilizirajuća za BiH

najshupackija novina zadnjih godina, prestigli su i havaz u tome
fuuuj

U vezi današnje naslovnice,
Teško je pasti ispod Avazovog nivoa, ali danas ste uspjeli,
Primitivnu, seksističku, neuksunu, uvredljivu, odvratnu, tinejdžerskadosjetka naslovnicu možda može i potpisati poneki muškarac - s osobinama s početka rečenice, ali da to uradi žena, Dženana Karup-Druško, zaista je strašno ... Stidite se.

Banksy wrote:U vezi današnje naslovnice,
Teško je pasti ispod Avazovog nivoa, ali danas ste uspjeli,
Primitivnu, seksističku, neuksunu, uvredljivu, odvratnu, tinejdžerskadosjetka naslovnicu možda može i potpisati poneki muškarac - s osobinama s početka rečenice, ali da to uradi žena, Dženana Karup-Druško, zaista je strašno ... Stidite se.

Ko jos cita Dane?
A inace, svaki tekst sto su pravili o angelini, jos pogotovo ako ima kakve veze sa sff, je pljuvanje i maksimalna negativnost

jasko_ba wrote:Ko jos cita Dane?
A inace, svaki tekst sto su pravili o angelini, jos pogotovo ako ima kakve veze sa sff, je pljuvanje i maksimalna negativnost

Ima dosta ljudi koji citaju Dane, tamo zaista ima kvalitetnog kadra. Ovo sto je urađeno sa naslovnicom je vise nego zalosno, cak bijedno (pogotovo za jednu zenu, kao sto je rekao neko gore), ali ne mozemo opovrci odlican rad ostalih novinara.

Banksy wrote:U vezi današnje naslovnice,
Teško je pasti ispod Avazovog nivoa, ali danas ste uspjeli,
Primitivnu, seksističku, neuksunu, uvredljivu, odvratnu, tinejdžerskadosjetka naslovnicu možda može i potpisati poneki muškarac - s osobinama s početka rečenice, ali da to uradi žena, Dženana Karup-Druško, zaista je strašno ... Stidite se.

Zar neko još čita ove Hilmine fabričke sedmičnjake/tjednike?