Redondo wrote:Ne prijatelju, ona ce ti reci da je to hrvatski, eventualno dalmatinski.A za sebe, iako je, kako rece, rodjena u Srbiji, nece reci da govori srpskim jezikom.
Eh ti Srbi, da ih bogdo kako nema, sve bi bilo jednostavnije.
manolito wrote:ne, pise drzavljanstvo BiH i FBiH, a u PC BiH i PC (mislim na rodni list), pasos i uvjerenje o drzavljanstvu samo BiHkaranana wrote:znam sigurno da su entiteti nosioci drzavljanstva i da, ako zivis u republici srpskoj, imas drzavljanstvo republike srpske. a da li na pasosu to pise ili ne pise, rekao sam ne znam jer novi pasos nemam. ovaj koji imam pise "federacija BiH". znam da na rodnom listu pise drzavljanstvo federacija BiH.
Loulou wrote:Ja ovo imam već duže vrijeme:
Za svaki slučaj.
Jest' da je zatrpano negdje
Klodovik wrote:Da je to sve tako, Angela Merkel se ne bi imala na šta žaliti.plain vanilla wrote:Moze govoriti i japanski jezik u Hrvatskoj, ali to znaci da ne govori jezik zemlje u kojoj zivi
mig wrote:Pa ovo su zemlje apsurda, apsurdnih ljudi i apsurdnih situacija, tako da nas nista ne moze cuditi.ljubav_aha wrote: mig
znas sto sam tako napisala: majka iz BiH aktoliknjia zivi od ranog djetinjstva u Srbiji,znaci prica i govori srpski, ,bez akcenta,rodi znaci dijete sa katolikom iz Srbije,i kako dijetetov maternji jezik moze prkaticno biti <hrvatski iz BiH > he he he
Mada si ti mene pitala konkretno za tzv srpski ponos. Ja sam nekako dosla do zakljucka da to nije svojstveno samo Srbima, vec je rasprostranjeno i medju drugim narodima naseg lepog Balkana, a u velikoj meri je zastupljeno i medju dijasporcima. Samo sto je tebi ovaj prvi primer nekako najvise pred ocima pa ti zato deluje kao da je najizrazeniji.
Ponekad su u pitanju samo jadne sitne duse, kojima je jedini cilj u zivotu da istaknu svoju razlicitost, na taj nacin stvarajuci nepremostiv jez izmedju sebe i drustva u kome zive. Ponekad je, kao sto sam vec rekla, pokusaj za ocuvanjem nacionalnog identiteta, e sad, od coveka do coveka drugacija su i ta poimanja nacionalnog identiteta
Ne mogu bas da zamislim svoj stav da moja porodica vec generacijama zivi u Bosni.
Ali mogu da zamislim kako bih se ponasala kada bih se recimo udala za Srbina u Nemackoj (uh, to nikako ne bih zelela, ali primer je primer
I tako bi od jedne pristojne srpske porodice za samo dve generacije postala (ne)pristojna nemacka porodica
Mozda je ovo malo udaljavanje od teme, ali mene zanima da li ti ovo okarakterisala kao srpski ponos ili to ima neko drugacije ime? Da li mozda Bosnjaci u Srbiji i Srbi u Bosni isto tako gledaju na stvari? Oni doduse govore istim jezikom, ali shvatas princip o kome govorim.
mig wrote:Eto sam procitalaLoulou wrote: EDIT: Evo, ukratko
http://ljubusaci.com/index.php?option=c ... &Itemid=45
Btw, potpuno se slazem sa sledecim:
"Govornici standardnog jezika iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore se medjusobno daleko bolje razumiju nego unutar same Hrvatske govornici razlicitih dijalekata: kajkavskog i cakavskog (Thomas). Kajkavci i cakavci se medjusobno ¨vrlo tesko mogu razumjeti, a katkada im je medjusobna komunikacija sasvim onemogucena : govornik kajkavskog iz nekog sela u hrvatskom zagorju prepoznat ce tek pokoju rijec govora covjeka s Visa ili iz manjeg Istarskog naselja¨ (Skiljan). To je u skladu sa zapazanjem da su razlike u rjecnickom blagu na dijalektalnoj razini unutar Hrvatske ili unutar Srbije ¨znatno vece nego izmedju zapadne i istocne varijante srpskohrvatskog standardnog jezika¨ (Groschel)... Sve to znaci da iako izmedju standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga sto je jednako u standardnom jeziku tih zemalja , osim toga , radi se o sistemski nebitnim razlikama, jer one ne ometaju sporazumijevanje.Zbog toga se ne moge govoriti o nekoliko stadardnih jezika , nego o standardnim varijantama jednog te istog policentricnog stadardnog jezika (Mork)."
mig wrote:Secam se da sam se smejala kad sam cula za ovo. Koja je poenta?
Pored reci koje su se oduvek razlikovale u nasim jezicima, u Hrvatskoj je doslo i do vestacke promene pojedinih reci, sto ja smatram nasiljem nad jezikom.
Erzsebet wrote:Evo jedan interesantan prilog ovoj temi. Ne radi se samo o ćirilici u ovom tekstu, ali nije zgoreg pročitati.
http://6yka.com/jezik-nas-svagdasnjiJezik naš svagdašnji
Tokom svoje višegodišnje karijere u nevladinim organizacijama, imao sam priliku upoznati mnoge ljude koji su porijeklom iz, sada imaginarne zemlje, Jugoslavije, koja još samo živi u srcima, uglavnom dobrih ljudi. Ta imaginarna zajednica, međutim, postaje stvarna kada počnemo međusobno razgovarati i shvatimo da se još uvijek sasvim dobro razumijemo. Međutim, iako smo mi koji putujemo širom Balkanskog poluostrva naviknuti na sve varijante nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika, veliko je pitanje da li će se naša djeca i unuci razumjeti za nekih pedesetak ili sto godina.
Najveći kritičar jedinog bosanskog pravopisa, onog koji je napisao Senahid Halilović sa saradnicima, je profesor Midhat Riđanović. Za magazin Start BiH, Riđanović upravo govori o mnogim manama tog pravopisa, na jedan šaljiv i originalan način, ali i sa dozom ozbiljnosti. Ono što je, s tim u vezi, veoma ozbiljno je, kako prof. Riđanović ističe, politizacija bosanskog jezika, koji je nakon 1995. godine doživio veliki zaokret i odjednom postao bliži zapadnoj (hrvatskoj) nego istočnoj (srpskoj) varijanti. Što je nekad bilo normalno reći, danas više nije, pa se naši ljudi vrlo često i ne sjećaju da se nekad u Sarajevu govorilo isključivo «opština», «uopšte», «zavisnost», «istorija», «biće», «počeće» itd., dok se danas uglavnom govori «općina», «uopće», «ovisnost» i «historija», «bit će», «počet će». Neki oblici su pravilni u dualnom smislu, a neki su potpuno izbačeni, kao što je npr. «opština», pa je «općina» jedini pravilan oblik Takođe (i ova riječ više nije pravilna, po Haliloviću se kaže «također») se drugačije i pisalo, pa se nekad pravilni oblici «u stvari», «u redu», «na žalost» i drugi, danas uglavnom pišu zajedno. Za to nema realnog osnova, pogotovo jer se, kako kaže prof. Riđanović, može ubaciti riječ između, pa je onda vrlo komplikovano napisati «na moju veliku žalost» ili «u najboljem redu».
Pored ovih izmjena, slovo «h» se danas nalazi i gdje treba i gdje ne treba. Tako su «lahko» i «mehko» odjednom postali pravilni i preporučljivi oblici, «kahva» se počela točiti u svakom «kahviću», a djeca se igraju «hloptom». Sjećam se i jedne reklame na kojoj je pisalo «Koji moBiHtel želite?», aludirajući na bosanskohercegovačkog operatera. Profesor Riđanović ovakve ispade naziva dodvoravanjem nacionalistima, a šta bi i drugo to moglo biti, pored svih ovih nelogičnosti, koje su se desile čim se rat završio. «Srpski» izrazi i ćirilica postali su preko noći nepoželjni i trebalo je odvojiti «naš jezik» od «njihovog», upravo onako kao što su to Hrvati uradili.
Okolokućno livadsko vuneno travopojedalo (ovca)
A kako su se ponašali hrvatski lingvisti, govorila je profesorica Hanka Vajzović na jednom od svojih predavanja. Pojavu najnevjerovatnijih riječi i izraza nazvala je «silovanjem jezika», kako se to stručno i naziva, a «silovanje» je započela tuđmanovska garnitura, koju je socijaldemokratska struktura u Hrvatskoj donekle i zaustavila, pa je «šport» ipak ponovo nazvan «sport» (ali ne i u BiH, gdje je hrvatski čistiji od onog u Hrvatskoj), a riječi poput «zrnojed» (vrabac), «zrakomlat» (helikopter), «nogostup» (trotoar, pločnik) ili «brzogriz» (fast food), postale su predmet sprdnje. Danas se na bosanskohercegovačkim televizijama govori vjerovatno najispolitizovaniji hrvatski jezik na svijetu. Tako, recimo, Boris Bilić, sportski novinar i dijete s Bistrika, kojeg lično poznajem i divim se njegovom privikavanju na novi govor, kaže: «Štovano gledateljstvo, dobra vam večer». Lektor je ovom novinaru morao prepraviti četiri od pet riječi u rečenici, kako bi prilagodio govor hrvatskoj varijanti. Siguran sam da bi mladi novinar Bilić u svakodnevnom govoru ipak rekao: «Poštovani gledaoci, dobro vam veče», jer u Sarajevu je veče uvijek bilo u srednjem, a ne u ženskom rodu, te nije imalo «r» na kraju.
Kada smo već kod rodova, bitno je napomenuti da se rodna jednakost kod nas najviše realizovala u jeziku, nasilnim izjednačavanjem zanimanja i profesionalnih poziva, gdje se na svako zanimanje moralo dodati «ka», «kinja» ili «ica», u zavisnosti od jezičke varijante koja se koristi. Tako su nastale mahom smiješne riječi poput «trenerka», «policajica», «saobraćajka», «vojnikinja», «kovačica», «obućarica», «kritičarica», «borkinja» itd. Nastao je problem kod naziva koje je nemoguće prilagoditi, pa se muška medicinska sestra valjda treba zvati «medicinskim bratom», a «muška babica» - ko zna kako. Nekako me to podsjeća na aktivnosti Fondacije «Cure», koje su svojevremeno napravile akciju pod nazivom «Ne zovi me sine». Kad sam ih pitao znaju li da djevojčice na Majevici ne idu u školu, nisu imale odgovora, a kad sam ih zvao da gostuju u emisiji u kojoj sam tada radio, svih šest «cura» su bile u Minhenu na nekoj konferenciji. Valjda škola i nije toliko bitna, koliko je bitno kako ćemo oslovljavati one koje ne školujemo .
Dino Merlin je najveći bošnjački umjetnik (više bošnjački, nego umjetnik)
Pored politički, rodno, polno, rasno i «kakovećsvene» korektnih izraza, svih ovih godina smo i žrtve klasične zloupotrebe jezika. Sredinom 2008. godine, u organizaciji Otvorenog društva, predstavljeno je istraživanje sprovedeno u osnovnim školama diljem lijepe naše BiH. Prisutni na toj konferenciji mogli su čuti najstrašnije primjere izjavnih, upitnih, odričnih i drugih rečenica, koji su se našli u udžbenicima našeg jezika, kao i grozne primjere iz udžbenika tzv. nacionalnih predmeta. Konkretno, primjer izjavne rečenice u Zapadno-hercegovačkom kantonu je bio «Volim sve hrvatske rijeke». Primjer upitne rečenice u nekoj školi u kojoj se nastava odvija po srpskom planu i programu je bio «Koji je najveći srpski grad?», a odgovor «Najveći srpski grad je Čikago!». Štampane su i slikovnice «Naš dedo Alija», sa likom koji nevjerovatno podsjeća na Aliju Izetbegovića, indoktrinirajući djecu ideologijom SDA, koju je utemeljio upravo «naš dobri dedo Alija», a koja nas je unazadila vjerovatno više nego ijedna politička struja ikad, i osiromašila ovu zemlju kao niko prije njih, koristeći se parolom «Deset (ili već dvadeset) najtežih godina zajedno». Naziv «geografija» je ponovo vraćen ovom predmetu u školama u Hrvatskoj, dok se u hrvatskom planu i programu, u BiH, i dalje koristi «zemljopis», bez obzira što zemljopis uopšte nije nauka. Istorijski udžbenici koji se koriste u sarajevskim školama, završavaju na 1992. godini, tako da nema ni riječi o našem posljednjem ratu. Time se ignoriše sve što se desilo u posljednjih osamnaest godina, ali što je još strašnije, daje se prilika da roditelji direktno uče djecu svojim istorijama, koje su uglavnom neistinite ili poluistinite. Jedan od rijetkih, ali sjajnih primjera, je publikacija Centra za demokratiju i pomirenje, pod nazivom «Učenje moderne istorije jugoistočne Evrope». Publikaciju su napravili domaći stručnjaci iz svih zemalja ovog dijela svijeta, vjerovali ili ne – zajedno, i složili se oko istorije ovih prostora. Ove knjige možete besplatno pohraniti na svoj kompjuter na linku http://cdsee.org/jhp/download_eng.html, i to na svim našim jezicima, kao i na grčkom, albanskom, makedonskom, engleskom i turskom.
Śedi dolje, mrčo i spušti tu śekiru iz ruku!
Crnogorci su, u svom poimanju jezika, otišli u drugom pravcu. Ostavili su sva gramatička i pravopisna pravila iz srpskog, ali su promijenili ime jezika i sada se on zove – crnogorski. Uveli su dodatna dva slova u alfabet i time jasno kazali kako se žele ipak odvojiti od Srbije i u jezičkom smislu. Dodata slova su «Ś» i «Ź», koja se izgovaraju uglavnom u riječima koja imaju glasove «S» i «J» ili «Z» i «J», jedan do drugoga, kao što su «śekira», «śever», «źevati» ili «iźelica». Pri svemu ovome, Crnogorci su svoj narodni jezik i sve lokalizme koje su imali jednostavno standardizovali i sada je na crnogorskom jeziku moguće napisati «poneđeljak» ili «đed». Tako su, početkom devedesetih godina, Nadrealisti ismijavali mahalski govor, ali su dobili kontraefekat, pa se na znakovima pojavio «ležeći policajac», umjesto ispupčenja na cesti, a mnogi izrazi koje su izmislili, ušli su u svakodnevnu upotrebu. Oni su takođe vrlo genijalno nazvali ove jezike sa mnogo različitih imena, što se na kraju upravo i desilo, ali sa mnogo manje humora nego što ga je bilo za vrijeme gledanja njihove serije.
Da su naši političari imali manje utjecaja na lingviste, naš je jezik mogao imati samo jedno ime, jer između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog jezika ima manje razlika nego između npr. australskog i američkog narječja engleskog jezika, a da ne spominjemo švicarsko i njemačko narječje njemačkog jezika. Na žalost, počinjemo sve manje da se razumijemo i česte su prilike kada razgovaraju dva bivša Jugoslovena, jedan npr. iz Vranja, a drugi iz Varaždina, a da uopšte ne mogu povezati smisao rečenica, osim ako govore standardnim jezikom. Takođe, naši nekadašnji sunarodnjaci, a danas etnički i nacionalni susjedi, Makedonci, Slovenci i Albanci, sve manje govore naš jezik. Dok Makedonci i Slovenci i dalje gledaju naše televizijske kanale, slušaju našu muziku i sl., mnogi Albanci ne žele ni pomisliti kako bi lijepo bilo znati jezik koji je na Kosovu službeni. Ti narodi više ne uče naš jezik u školama, što iz političkih, što iz drugih razloga.
Engleski kao alternativa
Nedavno sam prisustvovao jednoj političkoj konferenciji na kojoj su učesnici bili mahom iz jugoistočne Evrope, kako se danas moderno zove Jugoslavija. Službeni jezik je bio engleski. Tokom jedne sesije, poveo sam debatu rekavši kako bi bilo mnogo normalnije da je jezik ove konferencije srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski, nego engleski. Zbog toga su me Albanci, moja «braća po vjeri» (kako su me nazvali čas prije toga), žučno iznapadali i oštro osudili moj nastup, nazvavši me prosrpskim nacionalistom. To su potkrijepili i mojom Facebook grupom u kojoj se zalažem za iscrpnije učenje ćirilice u bosanskim školama. Naravno, nisu svi dijelili takvo mišljenje, ali su se kasnije svi složili kako ni Jugoslavija nije valjala radi toga što Kosovo nije bila republika. Kada sam ih pitao zašto ne bi znali i učili naš jezik, odmah su počeli spominjati Miloševićeva ugnjetavanja, odnos prema njima i druge, potpuno nerelevantne stvari. Cijelo jedno popodne sa pokušavao da objasnim kako ja nisam protiv Albanaca i kako mi je potpuno jasno kroz koji pakao su neki od njih prošli, ali da i dalje mislim kako treba da znaju naš jezik, kao što bih i ja trebao znati albanski, i kako je poznavanje jezika neprocjenjivo bogatstvo.
Bilo kako bilo, ostaje nam da se borimo protiv jezičkog nacionalizma, jer će nam izjavne rečenice u čitankama kao što su «Volim sve hrvatske rijeke» ili «Najveći srpski grad je Čikago» stvoriti prave male fašiste, koji će opet jednog dana ratovati. Slikovnice poput «Našeg dede Alije» su već napravile ogromno stado ovaca koje samo klima glavom na svako daljnje ugnjetavanje i nazadovanje, pogotovo ono koje čine Bošnjaci nad Bošnjacima. Jezik je samo jedan od instrumenata manipulacije naroda, ali vremenom može napraviti nesagledive posljedice. Sve dok Bosanci govore da srpski film «nije njihov», dok ne uče ćirilicu kao nekad, dok Srbi ne shvate da «celi svet ne razume srpski», dok Hrvati ne prestanu izmišljati nove riječi (od kojih su neke i svrsishodne, kao npr. «uspornik», riječ za ispupčenje na cesti, napravljeno da uspori vozila), a Crnogorci se ne prestanu inatiti svojom standardizacijom lokalizama, ne možemo se nadati da ovaj, definitivno isti, jezik dobije jedno ime. Naučnici bi se trebali zalagati za to, a, evo, ja im predlažem da se jezik zove «južnoslavenski».
mig,svako ima ID-ponos,ali je vlro vazno kako ,gdje i zasto se isti identificiramig wrote:Jel se ovo sto si ti uradila na ovoj strani ne tretira kao spamanje? Cisto da znam pravila forumaljubav_aha wrote: ponos je licni stav o vlastitom porijeklu,a mnogi isti ponos opisuju potpuno razlicito,i tad nastaje kosmar
Slazem se, samo jedno pitanje: imas li ti takve osecaje o kojima sam ovde pisala, ili ti je kroz glavu proslo: "Jooj, ovi Srbi stalno nesto izmisljaju!"
nisma razumjela komentar , hvala To je sad pitanje shvatanja termina mother tongue, first language, second language, native language. Ne diskutiramo o tome, lingvistika je to pitanje riješila ili ga rješava.ljubav_aha wrote:Klodovik wrote:Nije što je Wikipedia, ali ovo "sometimes" na početku svake rečenice ovo teško čini dobrim "special report".ljubav_aha wrote:za klodovika special report ,da potvrdim sto sam pisala ranije,upravo sam nasla na gugletu,izgleda da su rezon i logika ponekad sekundarna potreba za pojedince
Sometimes the term first language is used for the language that the speaker speaks best (his second language then being the language he speaks less well than his first language, etc).
Sometimes the term native language is used to indicate a language that a person is as proficient in as a natural-born inhabitant of that language's "base country", or as proficient as the average person who speaks no other language but that language.
Sometimes the term mother tongue or mother language is used for the language that a person learnt at home (usually from her parents). Children growing up in bilingual homes can according to this definition have more than one mother tongue.
Centar u mozgu za učenje jezika djeluje još prije nego napunimo prvu godinu života. Dijete od tri, četiri godine već gotovo potpuno vlada gramatičkim sistemom maternjeg jezika. Do šeste godine možemo znati i 13.000 riječi. Kad pođemo u školu u sedmoj (pa i šestoj) godini, već smo naučili svoj prvi jezik - maternji jezik. Taj jezik kasnije možeš (praktično potpuno) zaboraviti ako se nađeš u sasvim drugom jezičkom okruženju. Tada ćeš imati neki drugi native language (ili više njih), ali maternji ti ostaje onaj koji si prvi naučio.
Tvoje izvorno pitanje bilo je: "ako je Srbin rodjen i zivi u Dalmaciji,koji je njegov maternji jezik". Za pretpostaviti je da su mu roditelji Srbi pa će mu i maternji jezik biti srpski (naravno, ako roditelji govore tim jezikom). Ako mu je mati Srpkinja, a otac iz Tanzanije i govori Swahili, ne znam da li će se uopće osjećati Srbinom, ali će opet najprije imati srpski kao maternji jezik jer će se Swahili gotovo sigurno povući pred ostalim jezicima oko njega.
ali je >report < sazet iz drugih izvora,nisam nika posebno odusevljena wikipediom,ali progugulaj druge izvore
tesko je priznati > info je ipak razumljiv
•"[T]he general usage of the term 'mother tongue' . . . denotes not only the language one learns from one's mother, but also the speaker's dominant and home language, i.e. not only the first language according to the time of acquisition, but the first with regard to its importance and the speaker's ability to master its linguistic and communicative aspects..." nije wikipedia,(N. Pokorn, Challenging the Traditional Axioms: Translation Into a Non-Mother Tongue. John Benjamins, 2005)
Je li čovjek dvojezičan ako govori hrvatski i srpski jezik?ljubav_aha wrote:ali ja sam pisala o dvojezicnostiKlodovik wrote:U svakom narednom komentaru mijenjaš suštinu prvobitnog pitanja. Teško je tako diskutirati.ljubav_aha wrote:
poenta je na dvijezncost,znaci prica jezike oba roditelja koji nisu proijkelom iz HR,znaci,oba jezika su mu maternja,ne iskljucivo mamin jezik
Poenta je da čovjek u navedenoj situaciji uopće i ne mora biti dvojezičan. Može, ali i ne mora.
I... ako su srpski i hrvatski jedan isti jezik, ne vidim kako se tu može govoriti o dvojezičnosti.
To bi ti se, itekako, mogli desiti u Sarajevu i Zagrebu. Za Zagreb mi padaju na um dva primjera: šalabahter (nekad davno) i stegovni postupak (nedavno). U trenutku kad sam to dvoje čuo prvi put, nisam znao o čemu je riječ.mig wrote:
Znaci, takva situacija mi se ne bi mogla dogoditi u Sarajevu ili Zagrebu.
pa mi smo vlro brzo presli na pitanje : otac Japanc,Mjaka Srpkinja,a oboje zive u HRKlodovik wrote:To je sad pitanje shvatanja termina mother tongue, first language, second language, native language. Ne diskutiramo o tome, lingvistika je to pitanje riješila ili ga rješava.ljubav_aha wrote:
ali je >report < sazet iz drugih izvora,nisam nika posebno odusevljena wikipediom,ali progugulaj druge izvore
tesko je priznati > info je ipak razumljiv
•"[T]he general usage of the term 'mother tongue' . . . denotes not only the language one learns from one's mother, but also the speaker's dominant and home language, i.e. not only the first language according to the time of acquisition, but the first with regard to its importance and the speaker's ability to master its linguistic and communicative aspects..." nije wikipedia,(N. Pokorn, Challenging the Traditional Axioms: Translation Into a Non-Mother Tongue. John Benjamins, 2005)
Vrati se na svoje izvorno pitanje: "ako je Srbin rodjen i zivi u Dalmaciji,koji je njegov maternji jezik". I još uzmi u obzir stav koji vrijedi za veliki broj ljudi (kako sam shvatio i za tebe), a koji je već citiran ovdje: "... Sve to znaci da iako izmedju standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga sto je jednako u standardnom jeziku tih zemalja , osim toga , radi se o sistemski nebitnim razlikama, jer one ne ometaju sporazumijevanje.Zbog toga se ne moge govoriti o nekoliko stadardnih jezika , nego o standardnim varijantama jednog te istog policentricnog stadardnog jezika (Mork)."
Znači, Srbin rođen i živi u Dalmaciji (na)uči srpski (od majke i oca) i hrvatski (u školi, u neposrednom okruženju) - kako on može biti dvojezičan ako je riječ o "jednom te istom policentričnom standardnom jeziku"?
Postavi pitanje kako treba, pa će i odgovor biti adekvatan.
Je li čovjek dvojezičan ako govori hrvatski i srpski jezik?[/quote]Klodovik wrote:ali ja sam pisala o dvojezicnosti
ljubav_aha wrote:Je li čovjek dvojezičan ako govori hrvatski i srpski jezik?Klodovik wrote:ali ja sam pisala o dvojezicnosti
mig wrote:ljubav_aha wrote:Zanimljiv i poucan text. Ali glasno sam se nasmejala kada sam procitala da je siroti vrabac prekrsten u zrnojeda
inace,na gugletu sam nasla mravec/mrav/ zrnojed na ceskom jeziku,to je vjerovatno ime mrava /vrsta/ pa to uoste nije ni bilo sporno,vec si potencirao maternji jezik,tad si napisao,da je izkljucivo jezik kojim govori majka;naravno, proslijedilasam podatke koji takodjer imaju vise znacenja o terminu maternjeg jezikaKlodovik wrote:NA TVOJ KOMENTAR/PITANJE:
tema postaje zabavna istina smijem se od pocetka teme
sto ako je njegova mama dalmatinka,a otac iz Srbije
MOJ ODGOVOR JE BIO:
Šta ako mu je mati Tajlanđanka, otac iz Španije, a svi zajedno žive u Dalmaciji? Bit će dvojezičan (ili trojezičan), zar ne? Poenta je da čovjek može biti rođen i živjeti u Hrvatskoj i govoriti srpskim jezikom. Ne vidim zašto bi to bilo sporno?
----------------------
Ne bih rekao da gubim nit. Prije bih rekao da ti ne mariš za Griceove maksime.
he he hePasoDzigera007 wrote:Sto se tice ovoga,srbijanski ili srpski,to su politicari iz Srbije krivi,jer su svim silama navaljivali da u BIH postoje Srbi,a ne Bosanci. Zbog toga ce uvjek biti i Srpski i Srbijanski,zbog toga ce da postoje i srbijanski Srbi,jer postoje i Bosanski Srbi itd. Da je bilo pameti,kao sto nije,bilo bi kao u cijelom svijetu. U Srbiji Srbijanci u Hrvatskoj Hrvati u Bosni Bosanci itd. itd.
A sto se tice jezika,ako ce svaka od ovih nabrojanih zemalja koristiti jezik po imenu i zemlje iz koje dolaze,onda i ja sam iskljucivo za to da u BIH postoji i Bosanski,kao i sto postoji.A ako bi se birao za sve ove emlje jedan jezik,onda bise on MORAO da naziva "NAS" (NASH),sama cinjenica govori da svako ko zivi bar u dijaspori,ako osjeti za nekog da dolazi sa nasih prostora ,(upita ga, pricas li nas ili pricas li nasim jezikom) bez obzira ko takvo pitanje postavljao,Bosanac,Hrvat,Srbin,Crnogorac.
