therrarrius wrote:Pa i stari su narodi (po vjerskim knjigama) od vjerovjesnika trazili da im ''pokaze Boga'', i to se zove oholost. Ko je covjek da se njemu Bog pokazuje da bi on povjerovao? Poenta vjerovanja jeste licno pronalazenje istoga i dokaza o postojanju Boga, a ne ocekivati da ti se Bog pojavi i kaze:''Eto ti sad, haj vjeruj''.
Kada bi dokazi bili svuda i vidljivi svima, onda koja je poenta, svi bi bili vjernici i svi bi isli u raj.
Pitanje je jedno, koliko pojedinci traze dokaze?
Traze li ih uopste?
Pa, nije to poanta. Poanta je da smo svi mi svjesni (i ja kao ateista, i neko drugi kao vjernik) da smo dio necega velikoga, nama nepojmljivog, uredjenog po nekim zakonima koje mi samo donekle razumijemo -- a jedni to zovu Univerzum, drugi Bog, jedni su pristali na neizvjesnost i cinjenicu da neke stvari mozda nikada i necemo dokuciti, a drugi su pristali na izvjesnost da je sve vec objasnjeno.
Meni je religija interesantna sa filozofskog stanovista, kad bi se mogli zadrzati na razgovoru o njenim porukama -- koje su metaforicne poruke o etickom odnosu prema svijetu oko sebe, o brizi za svijet i ljude, ali ljudi su ljudi, ljudi su sujetni -- pa je glavna tema uvijek cije je vjerovanje ispravnije. A upravo je odustajanje od tog ego-centricnog nacina interpretacije poruka religija. Pitanje je samo kako ko o tome zeli razgovarati.
Za mene je poruka da se trebamo brinuti o svijetu i jedni o drugima i zivjeti eticki. Uvijek imam utisak da rasprave koje se svode na to 'vjerujes li - ne vjerujes li' apsolutno ne shvataju poantu religije, pa tako ni sudnjeg dana. Sudnji dan je ono sto se desava vrstama koji zive sebicno, ne brinuci se za buducnost covjecanstva, niti za buducnost svijeta oko sebe. A to je ljudski rod, i vjerujuci i nevjerujuci, koji se zabavlja ratovanjima o vjerovanju, a slabo se bavi cuvanjem onoga sto nam je dato -- prirode, ljudi oko nas, ocuvanjem balansa svih vrsta, pronalaskom nacina da se zivi u harmoniji i sa svijetom oko sebe i sa ljudima oko sebe.
I taj Antihrist je meni metafora za nas, nase ponasanje, nas gubitak kompasa ... i ne radi se o tome da ce se sve u sekundi promijeniti nabolje kad jedni drugi ubijedimo u jednu interpretaciju svijeta, nego o tome da ce se stvari promijeniti nabolje kad poruke religije pocnemo primjenjivati na pravi nacin. E, tako je i sa tim sudnjim oliti kijametskim danom. On je meni metafora za ono sto mi radimo -- nabjedjujemo se oko forme, a ne poimamo sustinu, dok kola jure u provaliju.