Sanja Vlaisavljević: Huškački jezik u sarajevskim medijima
Datum: 10.06.2009 22:00
Autor: Glas Srpske
SOKOLAC - U BiH nedostaje elementarna kultura dijaloga i to je uočljivo u medijima, posebno federalnim, izjavila je predsjednik Centra za kulturu dijaloga u BiH Sanja Vlaisavljević, prenijela je Srna.
Ona je na seminaru o temi "Promocija dijaloga i učešće civilnog društva kao instrumenta prevencije, konflikta i pomirenja u BiH", koji je sinoć održan na Sokocu, istakla da je huškački jezik ulice, primitivizma i mržnje poguban za sve dobronamjerne ljude u BiH.
- Smatramo da su predrasude kod nekih drugih i da smo ih mi oslobođeni. Ova vježba u kojoj ljudi odlučuju kome da spasu život jeste i test naših predrasuda - rekla je Vlaisavljevićeva.

.....idemo dalje......
Političari i uvrede
Datum: 17.04.2009 23:00
Autor: Sanja Vlaisavljević
Tko je uveo jezik ulice u javni prostor: političari, mediji ili neke druge javne ličnosti? Tko narod podstrekava na netrpeljivost: političari ili mediji? Na koga kritička misao treba biti ustremljena: na političare ili medije? Ima li neki političar koji je uzor neuljudnosti? Ima, ima! Treba ga stalno prokazivati i svi će konačno povjerovati da je loš. Ima li novinara i javnih ličnosti koje govore huškačkim jezikom ili jezikom mržnje? Nema, nema! Treba stalno govoriti da nema i neće ga ni biti. Ali ako se slučajno pojavi neki takav govornik, treba znati da to radi u službi istine i za dobrobit naroda.
A političar? Njega bira narod, ljudi biraju političare prema svojoj volji i svojim opredjeljenjima. Narod obično ne zna koga želi i svaka pretpostavka da liberalna društva imaju i liberalne skupine sa kojima moraju računati, makar one predstavljale i despotizam na koji se mora računati, padaju u vodu.
Narod ne shvaća
Ako birači biraju lidera koji koristi jezik ulice ili neprimjeren jezik, da li je opravdano da novinar raskrinkava taj jezik i taj narod pred njima samima? Da li novinar ili javna ličnost ima pravo kada narodu kaže da je njihov vođa kriminalac i bandit? Da li je novinar koji ne pripada toj etničkoj skupini, pa čak niti entitetu, dovoljno pozvan da sudi o izboru građana?
Čini se da bi novinar prije negoli pokaže ovu brigu za narod u drugom entitetu trebao civilizirati javni prostor. Čini se da je snaga novinara da argumentima pokaže loše aspekte djelovanja izvjesnog političara. Argumentima, a ne etiketama. Etikete nisu alatka za dobar argument, one su alatka kada nedostaje argument i još više kada nema potkrepe tvrdnji. Mediji i javne ličnosti, nažalost, imaju i ulogu da obrazuju.
Gospoda
Ipak ostaje nejasno pitanje, ili bolje reći briga, recimo federalnih medija, za političko stanje u RS? Da li ta briga treba da destabilizira biračko tijelo u RS i to jednim neutralnim uvidom iz Federacije i obratno? Kako objasniti običnom, mirnom čovjeku posvećenom svojoj obitelji i poslu kojim se bavi da recimo "građanski" mediji nekoga tko je (ne)pravosnažno osuđen zovu gospodinom ili pak sa druge strane i prije presude možda pedofilom, zavisi o kome je riječ? I kako objasniti da nekome tko još i nije na sudu već unaprijed pripisuju da je zločinac i kriminalac?
Eto ipak primjera da se može čak i o bjeguncima, osuđenicima i inim govoriti uljudno usprkos sudskoj, nepravosnažnoj ili pravosnažnoj, odluci! Ostaje samo pitanje kako onda objasniti ovo drugo? Koje? Pa ovo da političar nije u sudskom procesu, legitiman je predstavnik naroda, narod ne traži njegovu smjenu, međunarodni zvaničnici ga uvažavaju kao ravnopravnog sugovornika, a on je nacionalista, zločinac ili kriminalac? A sve to upravo zbog brige za građane koji ne vide, ne čuju, ne znaju, ne smiju ili možda ipak i vide, i čuju, i znaju, i smiju (pa valjda je glasanje tajno) i ipak žele političare koje imaju.
Treba narod i nasmijati
Ali ima i onih javnih ličnosti ili novinara koji ne žele govoriti ružne riječi, pa umjesto ozbiljnih retoričkih analiza ili ružnih riječi, narodu plasiraju, na primjer, satiru ili karikature. I čitajući tako te novine ili slušajući govore, čovjek ne zna od stranice do stranice da li lista "Feral", "Ekonomist" ili stripo/pornoteku, ili je pak šizofren jer ne može da se snađe? No, ipak mora da je do čitaoca, jer oni koji nam plasiraju informacije rade to prema svim standardima uljudnosti i ne bi prešli tu granicu ni za šta. Znaju da nepoštivanje kodeksa, pravila ili deklaracija može biti sankcionirano čak i kada netko ne pokrene žalbu, već naprosto zahvaljujući monitoringu neovisnih tijela. Nema više stranaca na čelu tih neovisnih tijela, ali monitoring sa ciljem zaštite dostojanstva čovjeka je postulat od kojega ne odustaju angažirani za javni riječ niti danas. Znaju oni koji pišu, govore ili uređuju, da kada obuku nekog političara u Hitlerovu uniformu, da ne misle ništa loše, jer to je smiješno. Nije to nikakva analiza već samo jedan pogled na tog političara, eto tako da se ljudi nasmiju. Nema tu jezika ulice ili huškačkog jezika, a o jeziku mržnje da ne govorimo, kakav je to jezik mržnje ako nekoga obučete u Hitlerovu uniformu? Jeste li rekli da je nacista, zločinac, da na čelu toga naroda stoji kao legitimni predstavnik historijsko oličenje zla? Naravno da niste, a još je i smiješno. A čak ako netko zlurado i pomisli da možda jeste, nema kuda. Satira je dozvoljena i nije kažnjiva. Pa kada nemate argumenata, a poriv jači od vas, a vi onda ubacite karikaturu i satiru (na što god ona ličila) i to mirne savjesti objavite. Nije tu naravno riječ o zloupotrebi medijskog prostora i medijsko sijanje strahovlade među građanima, to je naprosto sloboda medija, i to ne bilo kakva već apsolutna sloboda medija. I sada još netko treba da ukazuje da se u javnom prostoru upotrebljava govor mržnje, praveći tako neobične neprincipijelne koalicije preko kojih tobože želi da pomogne uspostavljanju kulture dijaloga i uljudnog jezika. A tih neprincipijelnih koalicija nema među novinarima. Ne može se nikako dogoditi da recimo novinar kaže ili pak piše o drugom novinaru loše pa da poslije veseli i združeni podržavaju jedni druge kroz svoje medijske prostore. Njih ne zanimaju ljudi osobno, već problemi općenito! To ne karakterizira principijelna zalaganja koja su osnovno načelno javne riječi, pa i novinarske.
Mora da ovi koji se zalažu za civiliziranje javnog prostora i ne znaju šta je posrijedi, pa eto tako ukazuju na nedostatke u javnoj riječi i pozivaju na cenzuru koje inače nema u našim, posebno "građanskim" medijima. Koliko je samo muke i truda trebalo da se izborimo za (apsolutnu) slobodu javne riječi otkako odoše stranci iz raznih komisija i vijeća. Sada konačno svatko govori ono što poželi i osjeća, ne vodeći računa o tamo nekim kodeksima. Samo su još političari nepristojni i imaju huškačku retoriku, a građani to nikako da prepoznaju.

....katastrofa i tolika pristrasnost da mi je vec muka

Milorad Dodik-"Jebemi se"
Cenzura privilegija probranih
Datum: 15.05.2009 23:00
Autor: Sanja Vlaisavljević
Čitam na jednom veb sajtu tekst novinarke Sanje Modrić i zapadnu mi za oko 20 metoda cenzure o kojim piše autorica.
Piše ona o tome bez gnjeva i srdžbe, odmjereno, ne navodeći posebno primjere za svaku metodu, ali i jasno i precizno. Pokušavam prevesti ove metode u bh. realnost. Ako ne griješim prevod bi za neke mogao izgledati ovako:
Zabranjivanje tema
Uvijek postoje prioriteti u objavljivanju vijesti, ali ako jedna vijest koja se odnosi na suradnju ili prekid suradnje između aktera u dva entiteta ne dobije nikakav medijski prostor u vremenu kada se ponajviše govori o medijskim slobodama i zagovara otvoreni medijski prostor nije ništa drugo nego cenzura. Vijest da dvije članice UO Udruge BH novinara napuštaju članstvo nije marginalna vijest, već vijest koja sasvim ozbiljno treba da zabrine i šire krugove negoli novinarske. Ali ove informacije nema u "građanskim" medijima u Federaciji.
Skraćivanje priloga
Recimo, boravi Doris Pak u BiH, boravi u oba entiteta i građani iz građanskih medija saznaju da je zabrinuta zbog opstrukcija u RS, medijskih nesloboda, ali ne i da je boravila u Redakciji "Nezavisnih novina" i pričala o uređivačkim politikama i medijskim slobodama.
Nametanje tema
Kada recimo 14 godina poslije rata na javnom servisu imate priliku svake sedmice gledati jedan isti prilog, nije li to nametanje tema i to ne bilo kakvo već, nažalost, upravo takvo nametanje koje može biti pogubno za BiH, a sve pod izgovorom zahtjeva za uspostavljanjem pravednih odnosa i uklanjanjem negativnih trendova, premda je snimak iz devedesetih. Ali tko zna, možda je tema ukazivanja na vječno četništvo u biti aktualna i nenametnuta, kao i svaki film koji pokazuje događaje iz ranih devedesetih koji se prikazuju na FTV. Zašto bi se mladi zavoljeli i surađivali kada mogu lijepo i dosljedno da se mrze.
Premještanje bitnih tema na manje uočljive pozicije ili na veb
Informacija da su mladi iz Srbije došli u Potočare da se poklone žrtvama genocida je toliko nebitna da zaslužuje prostor ne veći od 5 dž 6 cm negdje na 6. stranici jednih "građanskih" dnevnih novina, a i kako bi bila bitnija od stalnog ukazivanja na zlo koje dolazi od njihovih sunarodnika. Nije ni trebala dolaziti ta mladost i pokazivati dobru volju, jer kome je još do dobre volje?
Diktiranje pitanja
Cenzor kao urednik je uvijek na djelu kada od svih navedenih pitanja u razgovoru, kao ključno, iznosi upravo ono koje odgovara njegovoj ideologiji, pa iz sasvim nebitnog konteksta iz toga intervjua izvlači naslov poput "Sloboda medija mora biti apsolutna", iako je to u intervjuu jedan visoki međunarodni dužnosnik usput spomenuo, te iako ova tvrdnja ima nastavak.
Laki novinari
Ako na primjer iz RS, jedan nazovimo ga novinar, pristane da stalno objavljuje samo i samo negativne vijesti o stanju u RS za FBiH, jer je to trend u mediju za koji radi, onda je to pa, "susretljiv" novinar.
Prilozi koje treba "doraditi"
Ne mogu govoriti o novinarskom prilogu koji treba doraditi, ali mogu o pokušaju pravljenja intervjua za jedne "slobodne i nezavisne" sedmične novine u kojima direktor, vlasnik i urednik, sve u jednom liku, vraća intervju sa izvjesnom osobom tvrdeći da se kosi sa njegovim uredničkim i ideološkim stavovima i da ga takvoga neće objaviti.
Zadržavanje
Kada se reagiranje u jednim "građanskim" dnevnim novinama zadržava ili onemogućava isključivo samovoljom urednice i nikakvim uporištem unutar teksta, onda je to školski primjer cenzure.
Ukidanje istraživanja
Istraživanje? Kakvo li je ozbiljno istraživanje u jednoj sedmici moguće provesti. Nije zabranjeno, ali nije ni preporučljivo. Bolje je surađivati sa tajnim službama. Novinar je zaštićen, a svijet je senzacija.
Mladi novinari na teškim zadacima
Mladi novinari vole svoje urednike, a i urednice, a još ako nisu novinari a u raznim su redakcijama, nema te teme o kojoj ne mogu pisati od sporta, preko politike, preko književnosti, građevinarstva do filozofije i psihoanalize. Oni će i smjelije pisati kritike koje neće da pišu oni iskusniji, jer ovi znaju da to ne bi trebalo, ali imaju želju, a ovi mlađi će to pisati u neznanju. Još će pri tome napisati i pokoju o nepismenosti svih onih koji ne misle jezikom njihovih urednica/ka.
Kao što maloprije rekoh, svi mogu sve, a posebno mlađi koji treba da zadive urednike, pa svi drugi koji žele da pišu u struci budu nazvani podsmješljivo "stručnjakinja".
Autoritarni nenjsroom
Redakcijski kolegij "građanskih novina"! čuje se gromoglasan smijeh urednika/ice i još glasniji onih od kojih se očekuje da podrže ovaj prvi smijeh, a to je jasan signal drugima da ćute. Kada se pojavi barem kao predmet razgovora onaj koji drugačije misli, taj je predmet ismijavanja, ali takav/a definitivno ne sjedi na redakcijskom kolegiju. O njoj/njemu se samo sa pod/smijehom može na kolegiju govoriti.
Marginalizacija neposlušnih
Ako nisi dobar, nisi u redakciji ili si premješten u neke sasvim nebitne rubrike. Čitam sastav redakcije jednih "slobodnih" i od ugleda novina i vidim sva poznatija imena otišla su sa novim uredništvom širom drugih redakcija, a ovi što su ostali u novini uređuju neke kutke i slično.
Proizvodnja celebritija u politici i ekonomiji
Učiniti neku osobu koju želimo promovirati za političke svrhe blisku građanima, ali i obratno, uništiti joj dostojanstvo pred građanima, uža je specijalizacija slobodarskih, "građanskih" medija. Otud čak dolazi i prijetnja, u stilu: "ne bi bilo dobro da se još više pozabavimo privatnim pitanjima".
Pišem ono što ljude zanima, politika je out
Ne treba se zamjeriti. Treba samo uvesti rubrike sa dizanjem i spuštanjem prstića, stavljanjem crnih i crvenih točkica, plusovima i minusima, neće se govoriti direktno o politici, neće nitko potpisati tekst, a sve će biti rečeno. I više od toga.
Bez konteksta
Ja bih rekla na kraju i bez komentara. Prizivati ratnu i neposredno poslijeratnu prošlost je sasvim izvan konteksta danas u bilo kojem prostoru, u bilo kojem mediju, ali i bez komentara.
A o drugim metodama, drugi put.

koliko li tebe platiše iz SANU-a za ovakve uvijene komentare.......samo blaĆenja FBiH dok se o RS-u i novinarstvu velicaju oreoli slobode,nezavisnosti,ljubavi,pažnje,prosperiteta,jednog nam jedinog premijera,demokraticnost,antifašizam,bijelo,divno,krasno,bajka........DoDilend

ma samo poželjet......ovo je samo DNO novinarstva i Režimskog Novinara.