Forum Klix.ba

Kada odrastes u ratu, i zivis u ovakvoj drzavi i sistemu smrt se ne cini vise tako strasnom...

Ne bojim se smrti, samo zelim prozivljeti nesto da ne bude da sam protratio.
Btw ja se agonije bojim, to nikako ne zelim dozivljavat.

Armadilo wrote:Da, imam neki manji strah od smrti ali trenutno me je vise strah zivota u ovoj drzavi... Ceka nas sviju mnogo godina iskusenja i strahova od svega sto nam zivot donosi a i lijepih stvari nadam se.

ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti

ha ja

ne prođe dan da ne pomislim o sopstvenoj smrti i nekako se uvijek svodi na dva uslova kako ne bi trebao da umrem:

1. nasilna smrt (po užasu - klanje, kamenovanje, metak, pod vozom, rak, itd..);
2. Pred početak Svjetskog ili Evropskog prvenstva u fudbalu (neka bude poslije toga, uvijek mi zao kad vidim ljude da su umrli na dan finala);

U svkaom slučaju, uvijek ista scena, ja star, ležim na krevetu, oko mene rodbina, svi čekaju da umrem, ja udahnem i ono napravim se mrtav, ovi se taman rasplaču (ili obraduju ), a ja opet nastavim disati i pokazem im srednji prst

Takodjer često zamisljam svoju sahranu, ime i prezime na nadgrobnom spomeniku, sliku u smrtovnici, tekst ("ozalosceni:..."), često dok vozim pored groblja kontam da li će tu nekad i mene smjestiti i onda za jedno 50-100 godina prekopati grob da bi stavili novog.

Ali, tako to ide, budes, pa ne budes, pa se raspadnes i to je to, vazno je fino iskoristiti ono u medjuvremenu.

Da napravimo sažetak, uglavnom se ovo razmišljanje svede na samooplakivanje, pa onda na ubjeđivanje sebe da nikad neću umrijeti (to neki tamo umiru), pa na razmisljanje ko ce od prijatelja / poznanika umrijeti prije mene, a mi "prezivjeli" cemo se ibretiti u gradu kad se sretnemo "hej jesi cuo da je umro taj i taj...", pa ko ce mene a koga cu ja nadzivjeti... itd..

Uglavnom mi je smrt vazan dio misaonog zivota

moje razmisljanje o smrti uglavnom se svede na to sto ce moje istruhle kosti unovciti jedino hodze,a mojoj porodici bespotreban trosak ..kako kaze frenki e moj hodza masallah se ima dok je dzenaza elhamdulillah svima.
Zato razmisljam da me kremiraju i moj pepeo prospu negdje.

Ja se plasim smrtnih muka, volio bih brzu smrt kad mi dodje vrijeme. Bilo bi dobro umrijeti dok sam u snu, da mi srce stane i to je to.
I plasim se umrijeti a da nisam spreman jer cesto mislim da sam nemaran prema Bogu i prema sebi. A cesto se sjetim smrti, i mislim da kad razmisljam o smrti budem bolji, podstice me da budem bolji prema ljudima oko mene, pocevsi od moje familije pa na dalje.
Da, strah me je od smrti!
A osim toga, bilo bi mi zao da umrem. Volio bi da docekam djeca da odrastu i osamostale se. Da ne budu sirocad(sam sam odrastao bez oca i znam kako je to) A pozeljno bi mi bilo da docekam i duboku starost kad bi sve islo kako treba. Ali ne tako duboku da svi moji vrsnjaci poumiraju prije mene jer to bi bilo tuzno ja mislim.
Zao je covjeku preseliti iz jednog grada u drugi, iz jedne drzave u drugu a kamo li na drugi svijet.

Strah je urodjena kod svakog zdravog coveka...
Prema tome, da.

Kindzadza wrote:Strah je urodjena kod svakog zdravog coveka...
Prema tome, da.

strah je jedna prirodna ljudska osobina.Ali uopsteno,sto ne znaci da je u svakome i strah od smrti.Vidis ima ljudi koji imaju i strah od zivota,od poteskoca na koje nailaze tako da po nekoj statistici milion ljudi godisnje izvrsi samoubojstvo.Strah od zivota je prevagnuo nad strahom od smrti.Psiha je cudo.

Armadilo wrote:Da, imam neki manji strah od smrti ali trenutno me je vise strah zivota u ovoj drzavi... Ceka nas sviju mnogo godina iskusenja i strahova od svega sto nam zivot donosi a i lijepih stvari nadam se.

pa budi malo hrabriji ... miša mu ... moze i ovdje biti lijepo
pucali na mene (u ratu), tukli me (sedmorica najvise), lomili mi nos, razbili glavu (sve do puberteta), zbo me manijak nožem prije par mjeseci napao neke curice, pa ih je valjalo braniti od njega i opet kad skontam u ovoj državi mi je lijepo. svoj sam na svome i zadovoljan. strah me je jedino loše smrti tj. one u dugoj bolesti i u hendikepu, da umrem kako god drugačije potpisao bi odmah...

oridjidji wrote:

Armadilo wrote:Da, imam neki manji strah od smrti ali trenutno me je vise strah zivota u ovoj drzavi... Ceka nas sviju mnogo godina iskusenja i strahova od svega sto nam zivot donosi a i lijepih stvari nadam se.

pa budi malo hrabriji ... miša mu ... moze i ovdje biti lijepo
pucali na mene (u ratu), tukli me (sedmorica najvise), lomili mi nos, razbili glavu (sve do puberteta), zbo me manijak nožem prije par mjeseci napao neke curice, pa ih je valjalo braniti od njega i opet kad skontam u ovoj državi mi je lijepo. svoj sam na svome i zadovoljan. strah me je jedino loše smrti tj. one u dugoj bolesti i u hendikepu, da umrem kako god drugačije potpisao bi odmah...

Strah me je samo smrti u vodi, utapanje (nemam fobiju od vode).... i onoga poslije smrti...

Duboka tema, koja povlaci jako puno podtema sa sobom, da ne bih puno filozofirao, jeste strah me je smrti. Bolne smrti, bolesti. Mislim da nisam jedini kad kazem gledao sam covjeka na samrti ali doslovno. Gledao ga kako se pati i kako ceka svoj sudnji sekund, sedmicama, danima, satima.

Svjestan neizbjeznog, nesposoban da zivi, isto tako da umre. Oslanja se na onog gore, i ako nikad nije bio pobozan ali je vjerovao da postoji nesto gore, daje svoj vapaj i zove ga: "uzmi me vise, molim te". Sklapa oci a ne umire, u nekoj polukomi valjda napola na onom svijetu, vidi majku, oca, razgovaraju sa njim, brat, sestre i ostala mnogobrojna rodbina. Svi ga zovu tamo na onaj svijet.
-Samo spava, zasto spava?
-Ma morfijum, nema sta drugo biti, vidio sam to vec da ljudi buncaju od njega.
-Jeli morfijum? Kako kod skoro sviju od morfijuma se pricinjavaju vec preminuli, bliznji?
-U dosta slucajeva andzeli iliti meleci?
-Ma citav zivot su slusali o tome i sada to nadolazi u podsvjesti.
-Jel? Ma jeste sigurno.
-Zelis vjerovati da zaista postoji zagrobni zivot?
-Mora se vjerovati u nesto, kazu pa bio i ko zrno rize ali ima ga.
-Mozda su to ljudi jako davno izmislili, te andjele, meleke, dzenet, raj kako god hoces bas zbog tog straha od smrti, pa sve ti pise u BIBLIJI, KUR'AN-u.
-Ja mislim da je to od boga dato, ta sveta pisma.
-Mislis? Znaci ne znas?
-Samo vjerujem i nadam se.

Ne, strah me je onoga što dolazi poslije nje. Ebu Bekr je jednom rekao da u muslimanu prevladavaju dva osjećaja: strah i nada. Vala nadam se da ću zaslužiti nagradu ali se i bojim da to neću uspjeti. Sam čin smrti mi je, bar sada, relativno nebitan. Zgazio me tramvaj ili se udavio ženinim burekom, na kraju sam opet na istom. Osim toga ima jedan hadis koji patnju karakterizuje kao pranje grijeha. Što ne znači automatski da trebamo priželjkivati patnju. Treba moliti za olakšanje na oba svijeta. No to je sad neka druga priča.
Ne, ne bojim se smrti.

Ovisno šta čovek veruje nekom je smrt strah nekom radost nekom ništa....itd

10 stvarni koje nesmjete uraditi kada budete stali pred Bogom


http://www.youtube.com/watch?v=3ZpWum8N ... re=related

KOLIKO JE VAS PROSLO KROZ TUNEL ISPOD PISTE TOKOM RATA? KOLIKO VAS SE POPELO PJESKE NA IGMAN? KOLIKO VAS JE ZASPALO U AUTOBUSU STOJECI? KOLIKO VAS JE GLADNO CEKALO KONZERVE DVA DANA NA LINIJI?

Pricate gluposti, ljudi moji!

Hocemol' dalje pa da ove pomodare sto se furaju na Arape priupitam, a koliko vas je bilo dole, na vrelom pjesku?

JA JESAM!

NIN wrote:KOLIKO JE VAS PROSLO KROZ TUNEL ISPOD PISTE TOKOM RATA? KOLIKO VAS SE POPELO PJESKE NA IGMAN? KOLIKO VAS JE ZASPALO U AUTOBUSU STOJECI? KOLIKO VAS JE GLADNO CEKALO KONZERVE DVA DANA NA LINIJI?

Pricate gluposti, ljudi moji!

Hocemol' dalje pa da ove pomodare sto se furaju na Arape priupitam, a koliko vas je bilo dole, na vrelom pjesku?

JA JESAM!

OPET TI SVE TO NE DOZVOLJAVA DA BUDES AROGANTAN

http://www.youtube.com/watch?v=UC_eaylJ ... re=related

Da puno ne pametujem, pogledajte pa procijenite sami.

Diwan wrote:OPET TI SVE TO NE DOZVOLJAVA DA BUDES AROGANTAN

Dobrodosao nazad!

Ne bojim se smrti. Al se bojim dana kada cu stati pred Allaha dz.s.da polazem racune !!

mene nije žao mi samo budući generacija......

ne mogu reci da sam mnogo puta imao priliku da gledam direktno "smrti u oči", al kada bih mogao da biram svoje zadnje riječi, ne bi me bilo strah...

mene je strah pogledati na moj zivot nakon sto umrem. kada se okrenem da vidim sta sam uradila, sta cu vidjeti. hocu li biti zadovoljna.

Ne bojim, ne želim samo doživjeti da dugo umirem.

Woman wrote:mene je strah pogledati na moj zivot nakon sto umrem. kada se okrenem da vidim sta sam uradila, sta cu vidjeti. hocu li biti zadovoljna.

nema ba ša da te biDne strah i netriba da se ičeg stidiš fino stoj iza svega jer nepostoji bezgriješan ibezgreške,biJo bi bog bog ti jadan il božica ja na mnogo šošta nisam ponosan al živiJo bi svoj život Jopet isto brez izmjena

Meni se nekad čini da se više 'bojim' polaganja računa poslije smrti. Poslije smrti slijedi vječnost. Kako god da je doživljavamo, smrt je samo trenutak, prelazni momenat. Uvjeren sam da je svaki čovjek razmišljao šta se desi poslije smrti. Čak i oni koji kažu da 'poslije nema ničega' pokazuju da su se bavili tom mišlju. Razmišljao sam o tome kako se na neki način jedva čekamo riješiti tijela naših umrlih, neki čak ne smiju da pogledaju osobu s kojom su život proveli. Meni se nameće zaključak da je tijelo prije smrti sadržavalo neku komponentu koja je sa smrću nestala (muslimani će posebno prepoznati o čemu se radi), ali je ovaj fenomen vezan za sve ljude, vjernike i one koji to nisu.