kiki-miki wrote:Na današnjoj ženskoj kafici započele smo priču o porođaju i prisustvu druge „jače“ polovine porođaju. Neke od nas su bile izričito protiv toga kao muškarcu se ogadi žena poslije, kao što će on meni da me još više nervira što mi je to napravio,itd.
Po mom ličnom mišljenju (iako nemam djece) je da bi otac mog djeteta
morao prisustvovati porođaju, jer to je naše dijete, da vidi kako je to za mene (a ne samo da kaže hoću još najmanje petero djece), što smatram da bi nas sam taj čin mogao još više povezati i učvrstiti našu vezu, i kao zadnje – to je neko
iskušenje za njega da vidim u stvari
koliko je on kao ličnost jak (jer ne želim slabića pored sebe).
Zanima me vaš stav drage moje – da li biste insistirale na njegovom prisustvu i zbog čega da ili ne, da li su prisustvovali ako već imate djece, i da li bi to ponovile.......
A i vaš stav dragi moji – da li biste i zašto ( i za i protiv prisustva), ali i da li su već neki od vas prisustvovali porođaju, kako je to djelovalo na vas, na vaš stav prema majci vaše djece, da li biste to opet uradili,..........Pišite
Prisustvovao sam porođaju tj. rođenju (i) svog djeteta... jako dobro se sjećam svega... drago mi je da sam stekao i to iskustvo, u stvari sam sam iskazao htijenje da prisustvujem porodu jer me 'to zanimalo' a želio sam i da 'nadgledam situaciju'... majka (i) mog djeteta se s tim složila, bilo joj je drago i 'značilo' joj je jer se osjećala sigurnije kad je znala da sam i ja tu...
anegdotica - prokrijumčario sam malu kamericu da bih snimio porođaj/rođenje djeteta, međutim, u svoj toj 'gunguli' sam se malo zbunio i smeo

pa napravio samo tonski zapis - nisam skinuo poklopac sa kamere
... nisam osjetio značajniji, osjetniji, bitniji porast bliskosti nakon porođaja/rođenja, znači međuodnos je manje više ostao 'tu negdje gdje je i bio' (naravno da je bila prisutna, a i sada je, sva sila drugih, posljedičnih promjena), međutim, mislim da je uticaj na osjećaj bliskosti s djetetom bio snažan i jako važan...
uostalom i usput, mišljenja sam da su bolovi majke prilikom poroda primarno uvjetovani 'evolutivnim programom' čije je djelovanje usmjereno na stvaranje što višeg stepena bliskosti između majke i djeteta (uvjeren sam da majka koja je rodila dijete putem carskog reza tj. uz anesteziju ni izbliza nemože voljeti svoje potomstvo kao ona majka koja je to učinila 'prirodno')...
da li bih to ponovo uradio ne zavisi (samo) od mene, a da se samo ja pitam, mislim da - bi!, između ostalog, da ne pravim razliku 'između' (svoje) djece.
Dijelove citiranog teksta koje sam naglasio (podebljao) smatram 'značajnim' fulama, što je naravno lični stav i nipošto ne treba (a kamoli
mora) da bude kompatibilan sa autoričinim, i 'glede toga' mislim da bi minimum odgovornosti, svakoga ko ima ovakav ili sličan stav, trebalo da bude ponašanje koje bi pod obavezno sadržavalo postupak u kom bi se 'drugog čimbenika' (oca djeteta) na vrijeme informisalo o tome šta (sve još)
mora iskusiti da se (sa)zna
koliko je on kao ličnost jak.
@ ♥ Julianna ♥ : Svaka ti je na mjestu!
(predomislih se glede ''onog'' - pp-a)
P.S.
Potrebe ljudi su, naravno, različite i svakovrsne a kod određenog broja jedinki i
posebne što iste po automatizmu profilira kao
bića s posebnim potrebama.