Lada wrote:U zgradi preko puta moje su krajem marta i početkom aprila 1992. godine lijepili trake na prozor da se zna da u stanu žive Srbi i da ih snajperisti ne gađaju. Ja ne znam ko im je dao te upute ali sjećam se jako dobro tih traka na prozorima. Mislim da Mehmet priča o ženi koja je "držala" raskrsnicu Titova - Kralja Tomislava danas Koševska ulica.
Ne znam za Sarajevo i period koji navodiš, niti o kakvim trakama je riječ, ali tamo gdje sam ja proveo rat, u Tuzli, od kada se počelo rokati granatama, dakle od maja 92 pa do kraja rata, izolir trakama i širokim selotepom su se lijepili prozori da kad rokne, ne saspe se cijelo staklo. Ono, mi nismo imali snajperiste (mada se 15-og maja pričalo o njima na potezu Solina - raskršće na Brčanskoj, dakle tamo gdje je JNA poslije prolazila i gdje se desio čuveni sukob).
Bilo je i kod nas teorija zavjera o petokolonašima što navode granate al nikad niko nije uspio ništa da dokaže nikome, pa sada mislim da je to bilo više "u strahu su velike oči".
Evo kako te priče nastaju.
Noć je pala i počinje granatiranje, mislim da je još prvo ratno ljeto. U Tuzli se najčešće označavala sirena za opasnost u takvim slučajevima. Još je početak rata i ljudi su imali koliko toliko disciplinu da se, kada je granatiranje, makar uklone iz stanova, ako su okrenuti prema istoku ili sjeveru (pričam za Brčansku). Ja sam slučajno tačno preko puta vlastite zgrade, ulaz u susjednu zgradu gdje sam se sklonio "dok ne prođe". Komšija podrumaš stoji pored mene, gleda prema mojoj zgradi i škrguće zubima, čuje se tiho "majku im".
"Šta je komšija" neko pita.
"Ma vidiš ove iz susjedne zgrade, vidi onu vertikalu, četiri sprata jedan iznad drugog. Gledam od kako je počelo granatiranje, kod njih se pali i gasi svjetlo, petokolonaši daju signale majku im četničku, treba im policiju poslati"
Ja gledam - fakat. Jest da se ti prozori stvarno nisu mogli vidjeti sa majevičkih položaja, al ipak - pale se i gase, tačno 4 jedan ispod drugog. Međutim iz te sam zgrade, prepoznajem prozore i znam ko živi u njima. Sva četiri - bošnjačke porodice, jedan od njih moj
Objasnim komšiji kako moja mati, kada počne granatiranje istrči iz stana ne misleći ni na šta, pa se onda vrati jer je nešto zaboravila a ne zna koliko će ostati, pa opet i tako stalno ulazi i pali i gasi svjetlo. Objasnim mu i ko su komšije, i pretpostavimo da je i kod njih takva situacija i na kraju se malo nasmijemo situaciji.
Sada nešto kontam - šta da su u nekom od tih stanova bili Srbi ? Da li bi i za njih važilo isto, da li bi se isto nasmijali ili bi im neko jebo mater četničku ? Ono, u Tuzli u to doba vjerovatno niko ne bi uzeo pravdu u svoje ruke, ali bi ljudi iz banalnog razloga ostali označeni kao četnici do kraja života.