#187 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 04/06/2008 14:51
by sapati srca
Ponekad kazu to su samo rijeci, ali one nas ako zelimo i odreduju u mjeri koliko ih natapamo onim untarnjim...
Miris ruže ne bi postojao bez ruže...
Iako mnogi kazu da su to samo rijeci, samo slova koja ispisujemo i oblikujemo od njih recenice i da te recenice nisu toliko vazne i da nemaju snagu, one su zapis o nama, i kazuju o dijelovima naših snova, želja, osjecanja, padova i uspona, strahova, sujete, ega, raspoloženja, karaktera…
I sta je rijec, sta su tekstovi koje iz noci u noc ispisujemo, samo obicna slova koja oblikujemo i kombinujemo i slazemo ili nesto mnogo jace, vise, uzvisenije ili su one pečati, tragovi, otisci naših snoviđenja, unutarnjih previranja i bitaka, stanja koja su dan za danom različita, koja nas prožimaju i koja dok pišemo natapaju nasu nutrinu potrebnim kisama blagosti...
"RECENICA, RIJEC, PLEMENITA JE ZA PLEMENITE, ONA JE SISLA SA NEBA, ONA NIJE TRN..."
Rijec, to je ono sto tragaca podstice na traganje, a nemarne tjera u nesrecu. Rijec je samo jedan veo u beskraju zastora koji prekrivaju unutarnje svIjetove onoga sto je u nama. Mada je rijec i uzrok slabosti, bola, kako samo kombinacija dva ili tri slova, rijeci, recenice, moze uzrokovati zivot i uzbudenje, učiniti nam dan lijepim ili tužnim i jedno "Volim te" ili "Zelim te", život nam iz temelja promjeni, kao i "Ne volim te", "Ne želim te", ostaju sa nama, u nama, postanu zauvijek dio nas...
Recimo, dodje nam neki covjek, i mi ga pozdravimo i pozelimo mu dobrodoslicu, uputimo mu lijepe, nježne tople rijeci koje mu pricinjavaju zadovoljstvo i uzrok je prijateljstvu. Nekome drugome, uputimo dvije ili tri uvrede, budemo bahati, osioni, umišljeni u svojoj velicini i te dvije tri rijeci su uzrok bijesu i uvrijedenosti, i steknemo neprijatelja...
Ljubav traži rijeći natopljenje onim najljepšim u nama, traži rijeci koje kao proljetni lahor miluje, uzdiže, koje su tople, mehke, svilene, nježne, bistre i osvježavajuće kao planinski potok, zaštitničke i brižne, jer one su ono što je u nama. Ako se tako osjećaš, da voliš to i kaži, ako ti Ona nedostaje to i reci, ako si ushićen Njom pričaj joj o svom ushitu i sreći koju osjećaš sa Njom. Ako si preplavljen Njom, pa kaži joj, piši joj, Njeno je, jer ti je ostavila sebe u tebi da je čuvaš i paziš. Kazivaj o čežnji o potrebi za Njom i Njenom blizinom, glasom, licem, dodirom, o snovima u kojima je sanjaš, a u kojima je Ona, kazivaj riječima sve ono lijepo što je probudila u tebi, kazivaj svoju radost, lepršavost, vedrinu, svaku svoju emociju podijeli sa Njom, jer Ona je ulaskom u tvoj život i otvorila sve lijepo u tebi i zašto joj ne kazivati ono za šta je Ona zaslužna, ono što i pripada Njoj, jer Njena pojava, miris, dah, oči, ruke, poljupci, svaki Njen pokret, dodir, maznost, ženstvenost, učinilo je da preplavi tvoje svijetove, da ih spoji u jedan u kome si sretan i u kojem je cijeli pojavni i nevidljivi svijet Ona. Ili ćuti, i smatraj da je to slabost, i na kraju ćeš zasigurno ostati slab, prazan, neispunjen, bez Ljubavi, a rijeći će ti postati opore, bolne, grube, ledene, i ujedaće, ismijavaće, postaće tamne kao bezdan i reči ćeš kako ne vjeruš u Ljubav i rijeći. Ali ne, varaš se, jer ti ćeš znati da je istina da rijeći i Ljubav ne vjeruju više u tebe, ne borave i ne posjećuju više tvoje srce, a bile su kod tebe, željele se skrasiti, darovati te, sjeme u srce ti položiti i kao u proljeće kada sve olista htjele su tvoje osjećanja ozeleniti i dati im miris, ali si ih otjerao. I bježe one od tebe, bilo im je neugodno, smrzle se, nažuljale, napatile i odahnule kada odoše od tebe. I ostaviše te i prepustiše najvećoj kazni, samom sebi sa svojom prazninom i obilježiše te zauvijek gorčinom, čemerom, jedom i nezadovoljstvom, patnjom tihom, neumitnom i neprolaznom kako bi te po riječima svi oko tebe te prepoznali, i u kojoj po danu ti ni u šta ne vjeruješ i sve lijepo i toplo ismijavaš i negiraš, a noću jecaš od bola koji te razdire zbog usamljenosti i praznine koju u sebi osjećaš, moleći i prizivajući samo komadić nježnosti i topline, ali toga za tebe nema. Ili se odlući čutati, plaseci se da te ne povrijede u iskrenosti, jer su te jednom povrijedili. I opet griješiš, jer ne znaš da te ne mogu povrijediti, jer oni samo sebe povređuju, a ti ostaješ i dalje ono što jesi i dalje sa svim onim baršunastim i lijepim mirisima u sebi, a oni uz svoju, i još samo ponesu i vasu nečistocu...
Kakva veza postoji izmedu dvije ili tri rijeci sa jedne strane i povecanja naklonosti i slaganja, i sa druge strane podsticanja bijesa i neprijateljstva. A samo su bile rijeci, jer je rijec uvijek prvo misao, djelic, komadic naseg stanja, dio nekog djelica naseg unutarnjeg svijeta, bila ona skrivena ili jasno izrazena. Rijec je u cjelosti nalik Suncu. Iz njega svi izvlacimo toplinu i zivot. Sunce je stalno prisutno, ali kada, pomocu jednog izraza, zelis da se pozalis, hoces dobro, hoces zlo, hoces da izrazis Ljubav, tugu, radost, sjetu, osamljenost, tegobu, ushit, strast, rijec izroni i pokaze se Sunce i postane Sunce koje je na nebeskom svodu uvijek sjajno, ali njegove zrake razaznajemo tek kada se odraze na nekom zidu. Isto tako i rijeci se ne vide dok se ne izraze pomocu slova i glasova. I zato kada neko prica, piše, potrudite se i slusajte ga, jer ma sta govorio, i ma o kojoj temi pisao, on ustvari kazuje o sebi, o svojim unutarnjim svijetovima, o svom karakteru, o materiji od koje je sazdan i koja mu je u srcu, i on svaki put kada čitate, on razgovora sa vama. On ma o cemu pisao, on kazuje o sebi, bio ljut ili radostan, tužan ili vedar, zaljubljen ili ostavljen, i on prica i nama kazuje, i zato osluhnimo i osjetićemo kako njegovo srce kazuje...
Prekrasna izreka o naćinu na koji koristimo rijeci...
"LIJEPO PJEVAJ, PRICAJ, KADA DODJES U PLANINU ZASTO U PLANINI PUSTAS GLAS MAGARCA? ZAR NE ZNAS DA CE AZURNA KUPOLA NEBA VRATITI TVOJ EHO..."
Konacno, zaista je ovaj svijet kao planina, jer sve sto kazemo, dobro ili lose, istinski odjekne. I cesto pomislimo kada sebe tjesimo, jer osjećamo i znamo da smo rijecima povrijedili nekoga i kao eho nam se vratio njegov bijes povrijedenost i ljutnja, razočarenje, njegova bol..
"Rekao sam nesto dobro, a planina je odgovorila ruzno..."
Ali, samo se tjesimo jer znamo da je to u nama, jer je nemoguce da u planini pjeva slavuj, a da se cuje eho krika vrane, i ako cujemo glas magarca, budimo sigurni da smo oponasali magarca, a ako osjetimo bol, trebamo biti sigurni da smo ga svojim riječima izazvali...
Cesto se i ne upustam u rasprave ili objasnjavanje necega sto pojmim i osjetim u sebi da ne treba, ali isto tako sam spreman sve svoje što znam, mislim, osjecam i sto je duboko u meni, podijeliti i pisati sa onima za koje osjetim da treba, jer kaze se...
"NE UCITE MUDROSTI ONOGA KO JE NIJE DOSTOJAN, INACE STE POVRIJEDILI MUDROST I NE SPRJECAVAJTE ONOGA KO JE DOSTOJAN MUDROSTI DA SE NAUCI MUDROSTI..."
Povucem se cesto i ne objasnjavam, i ne ulazim u rasprave, jer znam da mudrost nije nauka polemisanja, nego vise sposobnost videnja onoga sa kojim polemišeš. Ovaj nas virtualni svijet je zasnovan na rijecima. One su te koje kazuju i u kojima se prepoznajemo, naslucujemo, gradimo imaginarne slike o ljudima koji ih pisu. Od njihovih riječi ih oblikujemo i formiramo svoje slike ljudi. I kao u svakoj basci, tako i u ovoj nasoj neki jace, a neki slabije mirisu, neki su specificni po ljepoti i jedinstvenosti mirisa, dok su neki neugodni i koje pomirisemo, procitamo jednom, ne osjetimo miris i vise nikada i ne mirisemo taj cvijet i odlazimo, birajuci mirise koje volimo i svaki dan ih mirisemo i dusu sa njima natapamo. I ako vam je neki tekst zamirisao i svoj miris ostavio u vama, sjetite se da miris Ruze ne postoji bez Ruze, niti bi miris mosusa ikada postojao bez mosusa, tako ni taj tekst ne bi mirisao, ako u njega, onaj koji ga je ispisivao svojom rukom nije iskreno utkao svoja mirisna stanja i esenciju srca i duse. Osjetimo tada miris rijeci mirise koji se nalaze u nama. Ljudi su potpuno utopljeni u zitnici ovog svijeta, i njihova osobnost i duh je nevidljiv. Pogotovo u nasem svijetu izmisljenih imena. I ako zelimo da nas prepoznaju i osjete nasu osobenost, duh, osjecanja, srce, onda je samo jedan nacin za to, govorite, kazujte, pisite iskreno i otvoreno da bi vas mogli raspoznati, da bi vam tekstovi odisali vašim mirisima duše i onog čime je ispunjena. I kada pisem ili kazujem, ja se trudim koliko znam i umijem da moj govor bude po mjeri citaoca. I cesto se desava, i sada ovog trenutka, dok zavrsavate citanje mojih rijeci, da mnogi ne razumije i citalac sam sebi kaze...
"Cudno je sto ovaj pise, ove njegove rijeci uopste ne dolaze do mene...", a taj citalac ne zna, ne sluti, ne poima i ne cuje da mu rijec i cijeli ovaj tekst na to odgovara...
"Cudno je prijatelju kako ti ne uzimas..."
Znam da je svaka prica poput zene koja ima dijete i muza. I oni oboje nalaze zadovoljstvo u njoj. Dijete nalazi zadovoljstvo na grudima, hraneci se mlijekom, a muz u bracnom uzitku, pa tako i sa pricama. Neko je dijete i rijeci ga hrane, napajaju, dopada mu se melodičnost rijeci, zaljubljen je u njih, a neko je kao muz i kao u zeni on uziva u poimanju, razumijevanju i shvatanju, osjećanju i mirisu stanja koji je osjetio čitajući i tu pronalazi uzitak i spokoj za svoje srce i dusu...
