http://www.armijabih.com/karte/Zenica_V ... sovaca.jpg
to ti je topografska,sam lisac se na zalost ne vidi,ali ako si iz zenice mozes skontati gdje je
i vertikalne linije oznacavaju pravac sjevera
evo dobar tekst od fatmira alispahica
Dželatova krstača
Bošnjaci su silom svikli da sebe vide kao podstanare u Bosni i slučajne povijesne prolaznike.Ta preoblikovana svijest mogla bi pojavu krstače iznad Sarajeva tumačiti kao još jednu potvrdu multietničnosti i evropske opredijeljenosti glavnog grada BiH. Dovoljan bi bio samo jedan mali medijski zahvat pa da se ova inicijativa iz Republike Srpske počne u malograđanskom i kvazidemokratskom Sarajevu tumačiti kao simbol multikulturalnog
Izgradnja mamutske krstače iznad Sarajeva, pod Trebevićem, u spomen na navodne srpske žrtve, posve se uklapa u dramaturški obrazac bošnjačke sudbine. Čemu se boljem može nadati narod koji je za desetak godina pozaboravljao svoje žrtve i duhovno se predao prerađevinama i izlučevinama te iste krstače koja sada dolazi da uzjaše nebo iznad Sarajeva?!
Bošnjaci nisu nikad prešli granicu pristojnosti u manifestaciji svojih vjerskih običaja, i to je lijepo, ali je van svake pameti to što se zaborav žrtava genocida nametnuo kao izraz pristojnosti i nastojanja da se ne uvrijede, u suštini, četnici i ustaše. Jer, čestiti ljudi u srpskom i hrvatskom narodu ne mogu biti protiv izgradnje Muzeja genocida nad Bošnjacima, kao što ni jedan čestit čovjek ne može braniti srpsko sjećanje na Jasenovac ili hrvatsko sjećanje na Vukovar.
Maloumno dodvoravanje bošnjačke politike četničkim i ustaškim agentima u dejtonskom sistemu, rezultiralo je da Bošnjaci nemaju instituciju koja kreativno i aktuelno pamti genocid nad Bošnjacima, te su se takvi raspušteni pripili za medijski servirane tokove razvrata i otuđenja. A četnički i ustaški agenti uopće ne kane cijeniti bošnjački obrazac tolerancije, već nastoje i dalje, do iznemoglosti, uzjahavati bošnjačko moralno i mentalno dostojanstvo, koje će svoje dno osjetiti kad se bude nepopravljivo šigicalo pod sjenama mamutskih križača i krstača, uzdignutih iznad naših zaboravljenih munara i potgrnutih svjetionika.
Slučajni povijesni prolaznik
Sve bi bilo drugačije da su Bošnjaci uspostavili ljudski odnos prema svojoj žrtvi, namjesto što im je bošnjačka politika - nečinjenjem - poručila kako Bošnjak od svoje žrtve treba bježati, kao od sramote, poniženja, depresije. ...
Kao da se od sebe može pobjeći! Lično sam slušao nekoliko bošnjačkih intelektualaca kako zastupaju tezu da Bošnjake treba otrgnuti od osjećajnosti žrtve, i nisam mogao vjerovati da ti ljudi, koji slove kao pametni, valjaju tako monstruozne gluposti. Jednog od njih upitao sam: “Pa, dobro, ako je štetno da se žrtva koja je bila žrtva osjeća kao žrtva,
zašto se Jevreji i danas osjećaju kao žrtve i ne žele živjeti ikakav drukčiji život osim života žrtve?’’ - “Eh, al’ Jevreji su - rekao mi je taj bošnjački intelektualac, a zapravo mi nije rekao ništa, jer je hlupio budalaštinu. Zbog ugursuznog odnosa bošnjačke politike, ali i dijela inteligencije, prema bošnjačkoj žrtvi, mi danas imamo stanje učmalosti koje pogoduje raznim infekcijama. Primjerice, ekipa sarajevskog Instituta za ratne zločine više radi na kreativnom pamćenju holokausta nad Jevrejima nego genocida nad Bošnjacima, a prvi čovjek ove ustanove sam sebe predstavlja ovom rečenicom:
“Poznat kao Bosanski Wiesenthal’’ (vidi: bosnjaci. net), reklamirajući svoju estradnu turneju po bosanskim klubovima u Americi, poput Šerifa Konjevića. Ona nekakva druga ustanova što prebrojava ubijene Bošnjake, a što je posvađana s ovom prvom univerzitetskom mašinom za brojanje, također ne kani izaći iz jalovog kruga u kome je lijepo živjeti, brojeći mrtve. Pošto se bošnjačko egzistencijalno pitanje - odnos prema genocidu - svelo, što na estradu i profit, što na pupu&havu, logičan je razmah krstaške perverzije. Jer, da su Bošnjaci uspostavili granicu prema bošnjačkoj žrtvi, i drugi bi se prilagođavali toj granici, htjeli ili ne. Ovako, pošto granice nema, pošto žrtva nije zaštićena institucionalnom uspomenom, njeno vrijeđanje je stvar izbora: ko voli nek izvoli.
Bošnjačka je svijest svakako preformulirana pod udarima medijske agresije, tako da danas ni Bošnjaci koji su preživjeli agresiju, a kamoli tek mladi, uglavnom ne osjećaju ništa prema žrtvama naroda kome, kao, pripadaju. Šta takvim Bošnjacima znači pravoslavna krstača iznad Sarajeva? Zašto bi im smetala ta nakarada, ako im ne smetaju krstići oko vratova njihovih estradnih idola, čija podrigivanja svake noći konzumiraju putem DM televizije, TV Pink i drugih medijskih simbola okupacije? Bošnjaci su prevaspitani i naviknuti da žive pod križačama i krstačama, u svakodnevnim manifestacijama socijalne običajnosti. Jedno je živjeti u prirodnom ambijentu bosanske tolerancije, uz poštivanje i krsta i križa, i petokrake i šestokrake, a drugo je kao građanin drugog reda uživati u kolonijalnim specijalitetima. Daru Bubamaru slušaju i Janko i Marko, ali samo Bošnjak živi u getu i sanja vizu. Od naroda se ne može tražiti da misli svojom glavom, jer se narodna glava oblikuje, šiša, farba i filuje. Bošnjačka je glava raspuštena i prepuštena, a kroz bošnjačke krvne sudove sad protiče ritam Dare Bubamare.
Uz višegodišnje strateško nametanje kompleksa zbog pripadnosti islamu, uz galop satanizacije i kretenizacije, Bošnjaci su svikli da sebe vide kao podstanare u Bosni i slučajne povijesne prolaznike. Ta preoblikovana svijest mogla bi pojavu
krstače iznad Sarajeva tumačiti kao još jednu potvrdu multietničnosti i evropske opredijeljenosti glavnog grada BiH. Dovoljan bi bio samo jedan mali medijski zahvat pa da se ova inicijativa iz Republike Srpske počne u malograđanskom i kvazidemokratskom Sarajevu tumačiti kao simbol multikulturalnosti. Dovoljno je da izađe neki brada-filozof iz tzv. demokratskih medija, koji herojski brane Sarajevo od islamskog ekstremizma, i da kaže kako je ‘’Sarajevo postalo muslimanski grad’’, pa da se sav narod obraduje što će iznad Sarajeva niknuti krstača da demantira tu neistinu.
Pseća običajnost i psetarenje vjere
Medijska manipulacija je čudo, pogotovo u totalitarnim, boljševičkim uvjetima, kakvi vladaju kada su u pitanju javni radio-televizijski sistemi BiH, koji su poluga srpske&hrvatske diktature nad Bošnjacima. Evo, već četiri-pet puta marionetske organizacije SDP-a prave demonstracije kojima traže smjenu gradske i kantonalne vlasti u Sarajevu, a državni mediji, umjesto da kritički prospu ovu siledžijsku i prostačku pojavu, oni hajcaju ubijanje demokratije i kulture dijaloga. Kad se zna da je sve, navodno, počelo kao protest zbog ubistva Denisa Mrnjavca, a da ovog jadnog mladića protestanti više i ne spominju, onda se tačno vidi kakav je moralni profil kreatora ovog hajvanluka u Sarajevu. No, obični građanin o tome ništa ne može znati, jer će posrkati čorbu što mu je serviraju paradržavni, dakle okupatorski mediji, koji kreiraju sliku da su gradske i kantonalne vlasti krive za oblast bezbjednosti, a za koju nisu nadležne.
Teško je naći državu u kojoj tzv. državni mediji ovako razaraju državu i hajcaju njenu nestabilnost! Morbidne manipulacije javnih radiotelevizijskih servisa sa smrću Denisa Mrnjavca ukazuju dokle je moguće manipulirati javnošću, pa nas ne bi iznenadiloi da se pojava krstače iznad Sarajeva čudom protumači kao korak naprijed u razvoju multikulturnog identiteta. Predavanje na tu temu mogli bi održati Ugo Vlahisavljević ili Enver Kazaz, jer su oni majstori za takve nebuloze. Iza inicijative da se na Zlatištu podigne mamutska krstača stoje profanisane žrtava u opkoljenom Sarajevu. No, to ne mora značiti ništa, jer vremena su takva pa se podrška izmišljotinama smatra kao izraz demokratske lojalnosti. Smije li ijedan novinar Oslobođenja zamjeriti svome uredništvu što podržava anarhiju na ulicama Sarajeva? Smije li to učiniti ijedan novinar FTV-a ili BHTa?
Vraga, novinari ovih zatvorenih medija samo su soldati jednopartijske volje. Otud je izmišljanje srpskih žrtava u Sarajevu
biva stvar kompromisa sa lažima i lažovima, sa zločinima i zločincima, pa se ove profanisane organizacije u dejtonskoj konstelaciji imaju uzimati zaozbiljno. Nepostojanje kritičkog dijaloga i njegovo svođenje na totalitarni monolog vlasnika javnosti ostavlja nas bez mogućnosti da se na širem medijskom planu ispravno istretira inicijativa za postavljanje krstače iznad Sarajeva. Ideološko ‘’istraživačko novinarstvo’’ u BiH bavi se progonom tzv. vehabija, ali se neće baviti istraživanjem veoma bitnog pitanja: koliko su i kako su zapadna i istočna crkva u BiH doprinijele blasfemiji vlastitih simbola, time što su dopustile da se križ i krst unize kao sredstva inata, nasilja, mržnje, seljakluka i podrivanja dejtonskog mira? Ekstremni katolici su neprevaziđeni majstori psećeg običaja da se smradom mokraće obilježava teritorija, a križače koje ubadaju oko zajedničkih naselja nemaju ničeg zajedničkog ni sa katoličanstvom, ni sa križem, jer šire smrad nacionalizma, šovinizma
i zločina.
Žalosno je čuti tišinu koja svjedoči da Katoličkoj crkvi ne smeta prljanje časnih simbola vjere, a križača iznad Mostara i nije ništa drugo do prljavština nadnesena na višestoljetnu običajnost zajedničkog života i nesmetanja u vjerskom i duhovnom prostoru. Ta križača truje tradiciju zajedništva koja je, ispade, bitna samo Bošnjacima. Ekstremni pravoslavci također su majstori pseće običajnosti, s tim što oni vole graditi crkve na mjestu porušenih džamija. U tom razvratu oni doživljavaju ekstaze, što im i nije teško s obzirom da su stalno pijani. Šteta je, velimo, što državni radio-televizijski kanali ne istraže koliko je ovakvih zloupotreba vjere pričinjeno od rata naovamo, pa da vidimo kako se radi o bratskoj kršćanskoj pojavi koja je usmjerena protiv imperativa tolerancije. No, ima tu jedan problem. Šta ćemo sa Islamskom zajednicom? Islam nigdje u Bosni nije prešao ni zajedničke, ni tuđe granice. Kako tretirati ovu temu, ako nisu svi jednako krivi, i, kad već ne mogu muslimani biti krivi za sve?! Zato će priča o pojavi psetarenja vjere ostati pred ćelijom uhapšene javnosti.
Kako posjeći ambroziju
Inicijatori podizanja krstače iznad Sarajeva vele da ova oblast nije definirana zakonom. Kako nije? Zar se išta smije graditi bez dozvole? Krstače i križače smiju, jer se pogrešno misli da se radi o simbolima vjere, o krstu i križu, a ne o izrazima mržnje i bezakonja. Vlasti su svukud, od Stoca do Viteza, od Diviča do avlije Fate Orlović, trebale dosad porušiti ove prikaze&nakaze. Barbari bi sada da se donese zakon o podizanju vjerskih simbola. A šta i ako se donese? Da li će taj zakon porušiti stotine simbola mržnje koji su, poput sotone, odjenuli znakove križa i krsta, poslatih ljudima i ljudovanju? Otud je pitanje podizanja nakazu, najdrastičnije nastojanje da se suština ove zemlje stavi pod noge jednoj divljačkoj budalaštini, kakva je ta mokraća Radovana Karadžića. Teško je predvidjeti kako će se stvari odvijati. Rahmetli Alija Izetbegović, koji je bio pravnik, svojevremeno je rekao: ‘’Baška je pravo, baška je pravda.’’ Mi znamo da je krstača iznad Sarajeva gnusna nepravda i morbidna zamisao sljedbenika Radovana Karadžića da podignu spomenik ubijanju Sarajeva.
Zlatište je bilo jedna vrsta dželatske sobe, odakle se sijala smrt po Sarajevu, a navodne srpske žrtve s tim nemaju nikakvog doticaja, one su samo pokriće za ovu umobolnu zamisao. Pravo je, pak, na drugoj strani. Pogotovo ovo dejtonsko, koje omogućava da zločinačke bljuvotine dobiju zakonsku zaštitu. Ako nikne ambrozija iznad Sarajeva, mnogi će ljudi dobiti strašne alergijske napade što će ih dovesti do teške depresije. Kao u Mostaru. Prividno zaštićeni bit će samo oni koji će se prepustiti medijskoj vakcinaciji i ubrizgavanju gena ambrozije u svoju genetsku strukturu. Zalud im ta injekcija, kad će im pasoš ostati isti. Najbolje bi bilo preventivno djelovati pa ambroziju posjeći čim nikne. Ali, Bošnjaci su se toliko razoružali
da više u kućama ne drže ni kose, ni kosice. Malo fali pa da drva počnu cijepat’ zubima.
Piše: Fatmir Alispahić
prava raja su 
na spavanje
