winabike wrote:osa wrote:winabike wrote:
Osa, u puno stvari koje pises na ovom forumu se slazem s tobom, ali ovaj put, please, nemoj srat i nemoj lagat. Reci cu samo "Mostarski bataljon", Arif Pasalic. Cudo jedno, bio sam i ja tu, a nisam imao oznake HVO-a na sebi?
I, kako su vas ono HOS-ovci pokojnog Ere zvali u ono vrijeme? Upravo zbog vase "spremnosti" na ratovanje?
a imao si oznake armije bih.
Ne, nego TO. Tada se to još uvijek zvalo Teritorijalna Odbrana BIH. Ali nebitno sad. Ako smo "dovoljno" stari da se sjećamo ili imamo "sreću" da smo bili tu, onda znamo ko je prvi prešao na istočnu obalu Neretve, zar ne?
Ali o drugoj temi: sa tvojom ocjenom srpsko-hrvatskih odnosa u bivšim Jugama i u BIH se uglavnom slažem. Kažem, uglavnom. Priča o ratnim dogovorima/pregovorima Hrvata i Srba nije baš tako jednostavna da bi se mogla podvesti pod "i najveći neprijatelji razgovaraju, pa ništa od toga nije bilo...". Mislim, čitali smo stenograme sa famoznih Tuđmanovih sastanaka zar ne?
O bošnjačkom političkom "vrhu" tih godina mogu samo potpisati ono što si rekao: ni početka ni kraja, s konca i konopca, ni plana ni smisla. Na žalost. Nakon Ravnog izjaviti da je za rat potrebno dvoje, samo par mjeseci prije rata u Foči javno obećati da se pokolj na Drini više nikada neće desiti, dok tenkovi gaze Vukovar i četnici gađaju Dubrovnik (ako već Ravno nije bilo dovoljno poznato, Vukovar i Dubrovnik jesu!!!), 93 dovesti spodobe poput Fikreta Muslimovića i Rasima Delića u vrh Armije, pa onda u jednom interview-u izjaviti da prije podne misliš jedno, a poslije podne drugo... Meni nije jasno kako smo preživjeli. Najozbiljnije. U stvari, jasno mi je. Baš zahvaljujući ljudima poput rahmetli Arifa Pašalića i mnogo sličnih ljudi diljem BiH.
O gluposti i bespotrebnosti rata između Armije BiH i HVO-a se apsolutno slažem s tobom. Ali, ne ulazeći sada u lokalizme, kako je započeo u kojem gradu, jedna stvar je činjenica: Bošnjaci se, na čisto emotivnom nivou, osjećaju izdanim od Hrvata. Kako god ovo brutalno zvučalo, to je fakat. I to je ta činjenica koja izaziva uglavom iracionalni bijes (ne mržnju!) kod Bošnjaka. Zašto iracionalni? Zato jer tu postoje zbunjenosti i kod (većine) Bošnjaka, koji sebi u gomili kompliciranih događaja nastoje pojednostavniti stvari, pa otprilike generaliziraju po matrici "Sarajevski, posavski, usorski, bihaćki, tuzlanski... Hrvati su dobri, hercegovački i srednjebosanski nisu".
Nego, evo par "provokativnih" teza za ovaj forum: Hrvati su najveći gubitnici prošlog rata. Hrvati u BiH od konsitutivnog naroda na žalost postaju nacionalna manjina. Bosne i Hercegovine nema bez Hrvata.
Pokušat ću da pojasnim zašto ovo mislim. Prva teza je jasna - procentualno broj Hrvata u BiH se stalno smanjuje. Na žalost. Razloga je mnogo, a najbitniji je "omeđavanje" teritorije na kojoj danas žive Hrvati u BiH. To je danas, bukvalno, Zapdna Hercegovina i par općina u Srednjoj Bosni. Prije dvadeset godina, Hrvati su bili narod koji je živio u cijeloj BiH. Zadnjih 700 godina bosanskohercegovački katolici, koji se u ogromnoj većini nakon stvaranja modernih nacija u 19. vijeku danas nazivaju Bosanskohercegovačkim Hrvatima, ostavili su neizbrisiv soijalni i kulturni pečat u ovoj napaćenoj zemljici. Trebam li nabrajati sve značajne Franjevce Bosne Srebrene za potvrdu ove teze? Pa, da je samo bio fra Filip Lastrić, sa svojom historijom Bosanske Provincije, a u stvari historijom srednjevijekovne Bosne (prvom historijom Bosne i Hercegovine uopče!) bilo bi dosta, a gdje su još svi ostali. Fra Anđeo Zvizdović - čovjek koji je od turskog sultana bukvalno isposlovao prvi dokument u Europi kojim se u jednoj europskoj državi/provinciji dozvoljava sloboda vjeroispovjesti!
Dakle, jedan takav moralni, historijski i kulturni kapital je za samo tri godine ovog rata potpuno protraćen! A za to su krivi najviše - Hrvati sami. O, ne, neću da branim sve bošnjače bastarde tipa onog bugojanskog kretena Mlaće, konjičkog kretena Ćibe i svih ostalih bošnjačkih idiota, Bog zna da ih je bilo i previše, ali finalni udarac Hrvatima u Bosni i Hercegovini su zadali Hrvati.
Zašto ovo mislim: Hrvati su 1993. napuštali svoje domove po matrici straha, iracionalnog straha od - Bošnjaka! Bože, ni manje ni više nego od Bošnjaka, koji, da ih je iko krajem 1992. pitao, pošteno govoreći, u 90% bi se odlučili da nakon rata BiH i Hrvatska formiraju neku varijantu zajedničke države. Danas je taj broj ispod 10%, po mojoj slobodnoj procjeni, što je posljedica svih ovih događanja. Da se vratim na ono od maloprije: zašto dogovori Hrvata i Srba nisu bili baš bezazleni - Tuđman Bosnu nije razumio ni 1%, niti ga je interesovalo. Njemu ništa nisu značili ni Lastrić ni Zvizdović. Iz geostrateških razloga je htio Hercegovinu, za ostalim ga je bolila briga. Šuška ne treba ni spominjati: cijeli život je sanjao svoju rodnu kamenitu grudu, njoj je i težio.
Na žalost, tokom i nakon rata sam se često susretao sa strahovima bosanskih Hrvata koji su se našli u najodvratnijoj mogućoj poziciji: zvanična hrvatska politika ih tjera u neku tamo Hercegovinu koju su prije toga vidjeli samo prolazeći kroz nju na putu za more, Armija ratuje protiv HVO-a i strah ljudi je u takvoj situaciji potpuno prirodan. Ako ostanu, primjer Posavine ih uči da nikoga neće biti briga za njih ("Posavino, ostade mi pusta, izdadoše ona kriva usta!"), a nisu sigurni da im Bošnjaci neće nauditi - pa, pobogu, rat je! - ako odu, svakako gube sve, ali ostade živa glava.
Odmah nakon rata, početkom 1996, upoznao sam jednog od najfascinantnijih ljudi koji su živjeli u ovoj Bosni posljednjih godina. Pokojni don Branko Karlić, iz sela Vukanovića kod Kaknja. Prošao je rat, ja sam volonterski radio za jednu njemačku hum. organizaciju, i neise, dopentramo se mi do Vukanovića sa kamionom hrane, izlazi čovjek u odori katoličkog svećenika, sa još par župljana, i kaže, istovari pola. Zašto pola? Drugo pola vozi u susjedno - bošnjačko - selo, ni oni ništa nemaju isto kao ni mi. Uglavnom, ubijedišmo don Branka da su Zlokuće (to bošnjačko selo) na redu sutra, i da je sve ok. U neko doba smo ušli u priču, kako je došlo od toga da je 80% mještana, Hrvata, ostalo u svojim domovima kroz najgori period. U aprilu 1993. dolaze im jedinice HVO iz Kiseljaka i Vareša i govore da trebaju da napuste selo jer balije idu i sve kolju pred sobom. I ljudi krenu. Don Branko ih molio, ubjeđuvao da ostanu, ali ko će slušat popa kad je doš'o bojnik iz Kiseljaka i reko da je gadan vakat. Preko srpske teritorije pa u Vareš. Don Branko tad uradi najluđu stvar za koju sam ikad čuo u ovom ratu: uzme sve novca što je imao u crkvenoj kasi, par hiljada maraka, ode četnicima pored Vareša, dadne im sve pare, samo da narod ne propuste. Još nađe jednog onako kvalitetno bradatog, sa kokardom, i kaže mu da zapuca i u zrak malo. Tako i bi, četnici narod ne pustiše, a Branko ih nagovori da se vrate u selo. Nije još hepiend, ima još malo do toga: sišao je pokojni Branko nakon toga i do Kaknja, pričao sa komadantom brigade Armije, tražio i zaštitu i dobio je - vod vojne policije ARBIH. Ali kakav je gadan vakat bio: u jednom od odlazaka u Kakanj na putu ga sretne pijan vojnik ARBIH. Bilo je psovanja majke ustaške, prijetnji tučom, helem, pokojni Branko se izvukao na cigaru - reko čovjeku, evo imam dvije "Drine" u kutiji, hajmo ja jednu i ti jednu, pa da se smirimo. I tako i bi. Kad je čovjek otišao, Branko je tek tad osjetio "paniku", i u toj svoj nevolji naiđe hodža iz onih Zlokuća i pita ga Branko, šta ti je, a Branko ga zabije u p.m. i njega, i rat, i armju, i muslimane, i onda se obadvojica odvale smijat i zapale po cigaru.
Zvuči kao priča iz Jergovićevih romana, ali kunem vam se da je istinita. A napisao sam je samo da bih mnogima koji vole poedjostavljivati stvari dao primjer da stvari nisu uvijek tako jednostavne, i kakva je pozicija bosanskih Hrvata bila. Bog zna koliko mi je puta Branko rekao da je HVO najveći krvnik Hrvata Kakanja i Sutjeske. A Bog zna da mu nije bilo lako ni s Bošnjacima.
I tako, ovom tuđmanovsko-šuškovskom politikom Hrvata osta u BiH jednocifren broj. Bošnjacima je to uglavnom ili bilo svejedno, ili su se, u goroj varijanti, iritirani ratom sa HVO-om, zabavljeni sami sobom, i sopstvenim ranama i gubicima, čak i likovali.
Ono što je najtužnije, da i danas veliki dio hrvatske političe scene, isključujući HSS-NHI, HSP i još neke manje stranke, rade na istoj matrici. Treći entitet. Koji crni treći entitet? Zapadna Hercegovina? Pa ona je vijekovima bila hrvatska, vazda će i biti, drugačije i ne može. Treći entitet... pa jel iko normalan misli da će Bošnjaci, čak i da se pristane na treći entitet, pristati da u njega uđe Srednja Bosna i Orašje? Jel iko normalan misli da će Dodik dati Posavinu trećem entitetu? A šta... "ostadoše" Bošnjacima i Kraljeva Sutjeska, i Fojnica, pa najvjerovatnije u toj varijanti i Kreševo. Kad god su se Hrvati u Bosni odlučili za teritorijalno rješenje, a to se desilo 2 puta u prošlom vijeku, bilo ih je sve manje i na sve manje prostora. A oba puta su na teritorjalnom principu insistirali baš hrvatski političari. Od 1941 Hrvata nema na Drini, od 92. u Posavini... Hrvati sami sebe svode na nacionalnu manjinu tim ponašanjem: koji konstutivni narod će se određi Banje Luke, Travnika, Sarajeva, Sutjeske, Tuzle...?!
Naravno, nije sve do Hrvata, kako rekoh, eno ona bošnjačka budala, zaboravih mu nick, što na forumu o Ivi Andriću napisa da je Travnik "muslimaski grad". Kakav bolan muslimanski grad, jesi normalan? Ko imalo voli ovu zemlju, kakva god da je, zna da je takva izjava nešto najgore što se može reći. Treba, principa radi, javno uvijek govoriiti: dok ima ijedan Hrvat u Travniku, on je i hrvatski! Pa čak da nema više ni jedan, opet treba govoriti da je i hrvatski, zbog cijele historije tog grada, pa i cijele Bosne. Da, i Srebrenica je hrvatska! Pa, po njoj je i franjevačka provincija dobila ime, a ko nije čuo za onog dobrog starca, Bošnjaka, što i danas čuva ključeve srebreničkog samostana.
A za treću tezu, da nema BiH bez Hrvata: iskkreno, može li iko zamisliti Bosnu sastavljenu samo od Bošnjaka i Srba? Ja ne, i ne želim da je zamišljam takvu. Ali bi vrijeme bilo da se i Hrvati počnu ponašati konstitutivno. A i da si Bošnjaci opale 2-3 šamara i razmisle šta i kako rade.
Eto, raspisah se, nadam se da nisam previše utušio.
