Forum Klix.ba

A saddd.....Tisina vise

Dosadili ste i Bogu i narodu

Sarajevski Marlboro



Priča o neznanju

U imenu Bosne ima bar jedan glas i naglasak koji je jevrejski, što znači da je svaki Bosanac malo i Jevrej. Ali nije to najvažniji razlog što nam priča o Izraelu ne smije biti priča o Arielu Sharonu



by Miljenko Jergovic

Valjda ne prođe ni tjedan a da svjetske agencije ne objave kako je u Gazi ili na Zapadnoj obali ubijen palestinski civil, žena, dijete... Mrtvi koje su izraelske vlasti uspjele prethodno povezati s Hamasom više se niti ne broje. Kao ni članovi njihovih obitelji, jer su, prema specifičnome shvaćanju pravila ratovanja i ljudskih prava, braća, sinovi, sestre, očevi... također u vezi s terorizmom. Najmanje što im se može dogoditi jest da im izraelska vojska buldožerima sruši kuću.

Također, ne prođe ni hefta a da svjetske televizije ne prikažu prizore masakra s ulica Tel Aviva, Haife, Jeruzalema ili nekog manjeg grada. Ponekad u zrak odleti školski autobus, ponekad bomba eksplodira pred ulazom u disko klub. Ili čovjek-bomba uđe u ekskluzivni restoran i detonira se prije nego što zatraži jelovnik. A sve to jer se, prema specifičnome shvaćanju borbe za palestinsku domovinu i islamsku vjeru, trebaju ubijati civili, žene i djeca. Najmanje što se njima može u Izraelu dogoditi jest da neprestano žive u strahu. Šta izraelska mater pomisli kad joj se dijete do kasno ne vrati kući? Šta kad negdje u daljini udari grom?

Ove dvije priče, naravno, nisu iste. Zato što Izraelci napadaju tenkovima, avionima i buldožerima, a Palestinci kamenjem, bocama s benzinom i ljudima koji se opašu eksplozivom. Ali postoji li još neka razlika? Da, ali samo u očima dalekih promatrača. Američka je administracija, kao i veći dio Amerikanaca, materijalno i emocionalno identificirana s izraelskom stranom. Slično se ponašaju Britanci, dok bi, recimo, Nijemci kazali nešto kao: Sharon je zločinac, možda i fašist, ali nije na nama da to izgovorimo. A iz perspektive muslimana, običnoga svijeta, kao i njihovih političkih vođa, stvari stoje suprotno nego kod Amerikanaca. Istina, više u emocionalnom nego u materijalnom smislu. Palestinski slučaj doživljavaju kao generalni odnos Zapada prema islamu i muslimanskome svijetu. Njima je Izrael samo metafora zla. U slučaju nekih - nužnog zla, a u slučaju drugih - zla koje valja pobijediti.

Planetarna manjina među onima koji imaju televizore, čitaju novine i prate agencijske vijesti, na događaje u Palestini i Izraelu će reagirati mimo strogih pravila podjele i totalne identifikacije. Jedni će ponašanje Izraela pravdati odgovorom na palestinski terorizam, a nevinost svake izraelske politike branit će, izrečeno ili neizrečeno, sjećanjem na holokaust. Drugi će cijeli Izrael identificirati sa Sharonom, a većinu Jevreja svijeta s izraelskom politikom, pa će reći kako danas Jevreji Arapima rade ono što su Nijemci radili njima. Za radikalnije slučajeve, a srest ćemo takve u svakom europskom gradu i na svakoj našoj ulici, palestinski teroristi predstavljaju muslimane uopće, njihovu politiku, mentalitet, vjeru. I svaki Jevrej jedan je mali neostvareni Sharon. Žestoki antisemitizam i kontingent najnevjerojatnijih predrasuda prema muslimanima i islamu tihi su planetarni pratitelji rata na Bliskom istoku. Ako se hladni rat smatrao ratom, tada se i sukob između katodnih arafatovaca i sharonovaca može također nazvati ratom. Recimo, foteljnim ili ratom dnevnih boravaka.

Način na koji se ljudi radikalno određuju tiče se njihovih predrasuda, porijekla, nečiste savjesti, političkoga opredjeljenja. Ali važnije od pobrojanog jest: lagodnost binarnoga mišljenja i neznanje. Prvo je u osnovi svakoga političkog radikalizma, pogotovu desničarskog. Binarno mišljenje istovremeno karakterizira manje zainteresirane ljude, finu čeljad usred građanske komocije, vjernike koji nikada ne posumnjaju i fašiste. Osim toga, ugodnije je živjeti u svijetu u kojem su loši momci jasno odijeljeni od dobrih, u kojem se vazda zna tko su "fašisti", a tko "židovi" i u kojem se vazda zna na čijoj si strani i nikada se ne događa da strane okrenu kao što okrene južina na buru.

Ali zanimljivija je priča o neznanju. Što sve Zapadnjaci ne znaju o muslimanima, to je u Bosni, a bogme i u Europi nakon Jedanaestoga septembra, općepoznata stvar. Zanimljivije je Bosancu šta sve on ne zna o Izraelu, ili što sve zaboravlja o Jevrejima, pa od Sharona koji jest zločinac (Sabra i Shatila) i koji jest fašist i čovjek koji aktivno mrzi muslimane (intervju Zoranu Petroviću Piroćancu, za beogradske novine, iz 1995., u kojem savjetuje Srbe da što prije i "što radikalnije" riješe "problem" s muslimanima, "jer im Svijet neće dati puno vremena" i jer će "biti kasno"), ljudi počinju stvarati globalnu sliku i o Izraelu i o Jevrejima na Zapadu.

Pričati o tome da veliki broj uglednih europskih i američkih intelektualaca jevrejskoga porijekla ne podržava agresivnu i ubilačku Sharonovu politiku vjerojatno je poput poučavanja odraslih ljudi abecedi - iako ni abeceda nije više tako jasna kada je riječ o Palestini i Izraelu, ali je puno manje poznato što je za Izraelce Ariel Sharon, a što su Palestinci. Većina, naravno, podržava svoju vladu i vjerojatno mrzi Arape (što, s obzirom na Hamas, nije jako neobično), ali nigdje ne postoji tako moćna, hrabra i ustrajna antiratna scena kao u Izraelu. Piloti koji su odbili izvoditi borbene letove iznad palestinskoga teritorija, studenti koji traže mir i bratstvo s Palestincima, mladići i cure koji odbijaju ići u rat...

Prije osam godina u Njemačkoj sam upoznao Urija Avnerija, možda najfascinantnijega čovjeka u mome životu. Rođenjem Nijemac, s obitelji je pred nacizmom kao dijete izbjegao u Palestinu, sudjelovao je pedesetih godina u ratovima s Arapima, bio teško ranjen i u bolnici promislio o svemu i prometnuo se u borca za međusobno razumijevanje, a kasnije i za palestinska prava. Napravio je knjigu intervjua s Arafatom, sudjelovao u bezbrojnim akcijama za mir, prvi predložio da nepodijeljeni Jeruzalem bude glavni grad dvije države - Palestine i Izraela... Uza sve to, Uri je i Jevrej, i Izraelac, i patriot u najplemenitijem smislu riječi. E, sad zamislite kako je biti takav, njemu i ljudima koji misle slično njemu, kada u Haifi i Tel Avivu ginu djeca i civili.

U imenu Bosne ima bar jedan glas i naglasak koji je jevrejski, što znači da je svaki Bosanac malo i Jevrej. Ali nije to najvažniji razlog što nam priča o Izraelu ne smije biti priča o Arielu Sharonu. Patnja nikoga nije oplemenila, ali je patnja obaveza za one koji žele znati, one koji baš nikada nisu stoka. Imati na umu Urija Avnerija i ljude koji ni krivi ni dužni umiru po ulicama Izraela ne znači imati manje razumijevanja, sućuti i boli za Palestinu i Palestince. A pogotovu ne znači biti manje musliman. Ako ima Boga - upravo je suprotno.

DANI