Jimmy_The_Saint wrote:Grom iz vedra neba wrote:Jimmy_The_Saint wrote:Haj' ne zajebavaj. Proces jeste bio prilično MONTIRAN. Al' u ID ima i stvari za koje bi DANAS, po ovom "ustavu" koji je SAM podapis'o, mor'o malo na informativni
Koje su to stvari? Nije valjda da si gledao SRT.
Nemam je pri ruci. Uglavnom, LAŽ je da je to "samo o položaju islama u suvremenom svijetu". To je toliko puta ponovila "naša" propaganda da sam i sam u to vjerovao, nakon površnog listanja te knjižice.
Međutim, gdje god priča o SFRJ, i o BiH, bogami tu ima ideja i idejica... I ne, nisam gled'o SRBNU, čit'o sam svojim oč'ma. Žao mi je što je nemam pri ruci pa da to argumentiram.
Ne vjeruje da si citao tu Deklaraciju, jer ti je prica suplja totalno. Sto se tice tvoje zaprepastene reakcije: LAZ! dovoljno govori o nepoznavanju materije. Deklaracija jeste islamska, i razmatra prvenstveno islamska pitanja. Ne trebas biti Ajnstajn da bi shvatio da je vjera jedno, a nacija drugo. Ali da ja ne bi dalje objasnjavao evo sta je
Noel Malcom napisao potaknut cetnickom harangom na Izetbegovica:
Rasprava kojom su se [Izetbegovicevi] protivnici posluzili kao osnovom za optuzbe na njegov racun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki sucitatelji mozda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisticesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalisticku islamsku drzavu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.
"Ta je rasprava, napisana potkraj sezdesetih, opca rasprava o politici i islamu upucena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosnacak i ne spominje. Izetbegovic pocinje od dva osnovna elementa: islamskog drustva i islamske vlasti. On kaze da se islamska vlast ne moze uspostaviti ako vec ne postoji islamsko drustvo, a islamsko drustvo postoji samo tada kad apsolutnu vecinu narodacine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom iskljuceno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - cak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobozni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politickog sistema, koja zauzima veci dio knjige, ne moze odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegovic, na primjer, kaze (ovu su recenicu srpski propagandisticesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih drustvenih i politickih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drustvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u vecini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije."
U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politicki status Bosnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog zivota i razvoja, lojalne su i duzne izvrsavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje stete Islamu i Muslimanima."
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je receno da su "fundamentalisticke", obicni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se slozili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegovic kaze da bi islamska drzava morala pokusati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego icitav jedan nacin zivota, s drustvenom i politickom dimenzijom; i kaze da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tacaka ne moze se reci da je fundamentalisticka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduse vrlo sirok i djeluje impresionisticki: nerado ga rupotrebljavaju strucnjaci za Islam, koji nastoje brizljivo luciti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistickih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke drzave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija.
Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom politicari i novinari unoseci u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politicki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegovic izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drustvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko drustvo moze stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest zestoko politicko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovic doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu misljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjacili i modernizirali" i koji slicnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov opceniti stav u ovoj raspravi nikako ne znaci i odbacivanje zapadne civilizacije.
Tako on, recimo, kaze: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zasto bi se Islam danasnjice drukcije odnosio prema tekovinama euro-americke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugackoj liniji."
Izetbegovic je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opsirnijoj i vaznijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih. Islam izmedju Istoka i Zapada, u kojoj je pokusao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljucene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu krscanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske knjizevnosti; o krscanstvu se kaze da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.
izađeš na scenu i pljuješ po publici 
