http://bs.wikipedia.org/wiki/Gornji_Vak ... rnji_Vakuf
Agresija na Bosnu 1992-1995
Gornji Vakuf je odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Srednje Bosne od agresije HVO-a i HV.
Dana 20. juna 1992. godine grad su pokušale zauzeti hrvatske jedinice paralelno sa napadom u Novom Travniku, realizirajući plan o podjeli Bosne i Hercegovine sklopljen između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. O samoj podjeli Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske su pred Tribunalom u Den Haagu svjedočili lord Paddy Ashdown, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, te premijer nekadašnje Jugoslavije Ante Marković. U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a, i HV pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratište na Kupresu i Bugojno. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Duvno, te Prozor. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Nešto ranije, isti scenarij je sproveden u selima Uzričje, Hrasnica i Duša [1]. Bošnjaci su protjerani sa svojih ognjišta, a imovina im je opljačkana ili uništena. Etničko čiščenje je bilo praćeno i prljavom propagandom, u čemu je prednjačila HTV, sa svojim kvazireporterom Smiljkom Šagoljem. Dio lanca hrvatske propagande bio je svakako i "Skopaljski vijesnik", kao i Radio "Uskoplje". Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. Nakon tromjesečnog primirja došlo je do tada, najžešćeg napada i razaranja gradskog jezgra, kao i okolnih sela. Grad je granatiran sa okolnih brda, a zabilježeni su dani kada je na grad ispaljivano od 1500 do 2000 razni ubojitih projektila. Napadi su trajali od jula 1993, pa do februara 1994. odnosno do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.
Valja napomenuti da je za ulogu u ratu u Gornjem Vakufu, u optužnici koju potpisuje tužilac Međunarodnog suda u Hagu, Carla Del Ponte od dana 2. marta 2004. godine, optuženo rukovodstvo tzv. HR Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, te Berislav Pušić.
[izmijeni]
Uloga Franje Tuđmana i hrvatskog vojno-političkog vrha u agresiji na Gornji Vakuf
Objavljivanjem 36 stenograma o podjeli Bosne i Hercegovine, razjašnjena je uloga Franje Tuđmana u napadu na Gornji Vakuf. Svih 36 stenograma se nalaze u Haškom tribunalu. Iz navedenih stenograma da se zaključiti da je Franjo Tuđman igrao licemjernu ulogu prema ratu u Bosni i Hercegovini u kojem je i sam učestvovao. Naime, pred međunarodnom javnošću je podržavao suverenitet Bosne i Hercegovine, dok je za to vrijeme na sastancima koji su stenogramski dokumentovani, planirao napad na bosanskohercegovačke gradove, smatrajući da na taj način rješava pitanje budućih granica hrvatske države.
Dana 22. oktobra 1993. na sastanku u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, na kojem su pored Tuđmana prisustvovali i Janko Bobetko, Imra Agotić, Josip Lucić i Gojko Šušak, Franjo Tuđman o napadu na Gornji Vakuf i ostale bosanskohercegovačke gradove kaže:
"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)"
O samom učešću jedinica regularne vojske Republike Hrvatske u napadu na Gornji Vakuf, na istom sastanku govorio je Janko Bobetko: "Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga, kompletno je, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjučer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da ću biti tamo i da dođe, da je jedan presjek situacije koji počinje od toga da su snage zamorene, što je točno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani, nekih friških snaga za neke protuudare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (…) to je bilo neorganizirano (...) Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila (…)"
Odgovarajući na pitanje Franje Tuđmana o imenu komandanta Pete brigade koja je sa vinkovačkog ratišta premještena u Gornji Vakuf, Janko Bobetko svjedoči o nepobitnom dokazu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i Gornji Vakuf: "Bio je Kapular (…) Ima svojih prilika i neprilika, tako da mislite u smislu zapovijedanja jedan od dosta ozbiljnih problema (…) Što se tiče streljiva, to je toliko precizno organizirano da je glavni dotur municije išao iz Ploča, direktno prema Mostaru, iste noći kada je naručen. I general Marinović je od mene dobio ne samo zadatak nego i sva ovlaštenja, i neka postepeno popunjavamo taj front, jer je to najbliži, najkraći, nemam prevoza velikog, tako da je on sa svog fronta smo skinuli bateriju topova 122, minobacače, mine, municiju, dakle sva streljiva koja su tražena, dakle u najkraćem roku, to je funkcioniralo, može se reći, odlično (...) Dalje, za municiju težih kalibara, 130, u tri navrata su pošiljke i narudžbe koje su date odmah bile upućivane prioritetno i točno ka liniji fronta (…) To je i prekjučer jedan čitav teret otišao, ide odavde, težeg kalibra, 130, 105, 120, a sa onog fronta ide sva druga municija, tako da, jasno, troši se (…) Dakle, sa slavonskog osjetljivog prostora smo izvukli Treću i Petu brigadu (…) sa ovim smo učinili jako puno u stabilizaciji fronta Vakuf i Mostar."
.
, po tvojim tezama. 
