#176 Re: Re:
Posted: 09/11/2008 12:16
I Karim je bio poseban, duhovit, pametan, talentovan, drag, sirok, covjecan ...mamica papucarka wrote:basta sljezove boje wrote:Karim Zaimović
Sarajevo, 1971-1995.
Odrastao u umjetničkoj obitelji i u urbanoj sarajevskoj atmosferi jednoga razdoblja u kojem je svakodnevnica bila već posve zapadnjačka, a još se nije moglo ni naslutiti u kakvom će krvoproliću završiti, Karim Zaimović se već kao dječak intenzivno predao svijetu slikarstva, stripa, filma, književnosti. Ali odmah se vidjelo: ne kao puki konzument, nego kao tumač i suptilni razumijevalac. Sa četrnaest godina on je već znalac, koji objavljuje članke i eseje o stripu i filmu u svim relevantnim časopisima i listovima ondašnje Jugoslavije. Rat je proveo u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača i urednika magazina Dani, urednik časopisa Fantom slobode, a svoje priče objavljivao je i na radiju Zid. U načinu na koji su se u Karima Zaimovića presipali darovi, u načinu na koji je on svoju darovitost nosio i vladao njome, bila je evidentna mocartovska priroda njegove pojave. No, sudbina kao da je htjela i više od toga: uz raskošne kreacijske sposobnosti, Zaimović je bio obdaren rijetkom ljepotom potpunoga čovještva, onakvom zbog koje se svatko tko mu je bio blizak i sam morao osjećati darovitim i privilegiranim. Pa kada je 1.kolovoza 1995. godine, već pri kraju rata, Zaimovića na ulici smrtno ranila granata što je doletjela odnekud sa srpskih položaja oko grada, ta smrt odnijela je najbolje što je Sarajevo imalo.”
U ovoj kratkoj biografiji je sažeto mnogo stvari koje je ovaj uistinu veliki čovjek i veliki umjetnik uradio. Pričati o njemu bi se moglo u beskraj, pričati o njegovim uspjesima i velikim djelima također. Zato ću se posvetiti njegovoj, nažalost, jedinoj knjizi koja je izdana posthumno i koja dovoljno oslikava uistinu preveliki talent koji je i ovaj grad i ova država i ovaj svijet izgubio.
Karim Zaimović je bio veliki umjetnik. Iako mu je u trenutku smrti bilo tek dvadeset i četiri godine, on je ipak pokazao da je u tom kratkom životnom razdoblju mogao postići nešto za što je mnogim drugim ljudima trebalo nekoliko decenija. To dovoljno govori o njegovom talentu koji je, nažalost, prestao ratnim vihorom.
Taj njegov talent se može dosta dobro i lijepo očitovati u njegovom jedinom djelo, a to je “Tajna džema od malina”. Odmah jedna napomena. Ovo djelo nikada nije bilo zamišljeno da bude u formi u kakvoj je danas, ali sama ostavština Karima Zaimovića je sama po sebi zahtijevala da bude izdana pa makar i u nedovršenoj i nereviziranoj formi. Tako je ovo njegovo djelo ostao jedini svjedok i njegova života, ali i tog talenta koji je propao.
Ova njegova knjiga je svojevrsna alternativna povijest našega doba. Karim stavlja samo Sarajevo u epicentar svjetskih dešavanja i to kao samostalnu jedinku zajedno sa svim ljudima koji su obitavali ili još uvijek obitavaju u njemu. Reći ću ovu stvar. Kada sam pročitao prvu priču iz ove njegove zbirke, naslov joj je “Nigel Breen”, odmah sam uzeo u ruke razne enciklopedije da provjerim sve navedene podatke u toj priči. Uskoro sam se uvjerio da je ova, a i ostale priče, čista fikcija, ali ipak takva fikcija koja je sama po sebi tako sugestivna i istinita da čovjek apsolutno povjeruje u nju. Jer zašto se svjetski suvremeni mitovi i legende ne bi ispreplitali i u Sarajevu, ako već mogu u Parizu, New Yorku, Londonu, Cairu, Rio de Janeiru i mnogim drugima. Karim stavlja upravo Sarajevo i Bosnu u to središte svih svjetskih zbivanja stvarajući jednu alternativnu povijest koja je u potpunosti istinita kao i ona koju danas znamo i učimo.
Karimovo igranje sa povijesnim činjenicama i prilagođavanje istih svojim načelima dovoljno govori o samoj povijesti. Govori to da je povijest jedna od najvećih istina, ali je u sito vrijeme toliko pogodna tuđoj manipulaciji da se onda osoba zapita što je u stvari istina, a što ne. Sve priče ove njegove zbirke su jedna vrsta opomene onoga što se sa tom poviješću radi i u dobre, a posebno u loše svrhe.
Druga bitna stvar ove zbirke jeste jedna specifična fikcija koja pruža čitaocu bijeg od stvarnosti i uvjerenje da smo ipak i mi ovdje i sada sam centar svega što se u svijetu radi. To je jedna odlična stvar budući da on koristi te suvremene mitove i legende, ali ih prilagođavajući nama. Tako je uistinu predivno vidjeti da se Walt Disney nađe kao osoba koja je bila inspirirana Sarajlijom, zatim film o nevidljivom čovjeku koji je u stvari iz Sarajeva te konačno da su se i vampirski okršaji dešavali u Sarajevu i to pred ulaznim vratima radija kojeg upravo slušate. To je u krajnjem slučaju, ako se i zanemare sve književne i umjetničke funkcije, stvarno predivno za vidjeti i znati. Osoba dobije utisak da smo i mi sami u nekom Hollywoodskom filmu zavjere.
Karim je bio fasciniran filmom i stripom i onaj koji barem malo zna nešto o tome može u ovom njegovom djelu da to prepozna i vidi. Međutim, on od tih umjetnosti ne stvara neku jeftinu i banalnu fikciju kakvoj su podložni mnogi, već on to tako lijepo “upakuje” u jednu književnu formu koja nas ostavlja doslovno bez daha.
Najbitnija stvar koju je Karim u svom životu napisao jeste definitivno vlastita smrt. Kada se to samo kaže čovjek odmah pomisli da je to nemoguće. Međutim, ono što je Karim zapisao u jednoj svojoj priči, a također i u spisima koji nisu ugledali svjetlost javnosti u potpunosti oslikava ono što mu se desilo.
U priči koja nema naslova on govori o jednom čistom paradoksu. To je paradoks isprepletenosti ljudskih života o kojemu sam čak jednom prilikom u nekoj drugoj emisiji pričao. U toj priči Karim izlaže biografije dva lika. Jedan je Aleksandar Antonijević, a drugi, zamislite, Karim Zaimović. U priči se izlažu njihovi životni putovi. I jedan i drugi su živjeli u Sarajevu, ali nikada nisu imali niti prilike niti sudbine da dođu jedan s drugim u kontakt. Obojica su bili totalno suprotne ličnosti tako da to dovoljno govori o njihovom međusobno nekontaktu. Tako je njih dvojicu rat rastavio na dvije strane. Jedan je završio u Beogradu, a drugi ostao u Sarajevu. Karim je vodio emisiju na radiju, a Aleksandar životario po Beogradu. Slučajnom prilikom životni put je Aleksandra doveo do poznanika na Grbavicu u toku opsade Sarajeva gdje su se oni onako malo zapili. Istovremeno su slušali radio na kojem je bila upravo emisija Karima Zaimovića u kojoj je pričao priču koju sam vam i ja upravo sada ukratko ispričao. Revoltiran zbog toga što netko nepoznat slučajno zna sve o njemu, a i zbog samog svog života, Aleksandar odluči da svjesno prekrši primirje te ispali topovsku granatu na Sarajevo koja pronalazi put do radija i na mjestu ubija voditelja, Karim Zaimovića.
Nešto slično se u stvarnosti i desilo. Par mjeseci prije samog prestanka rata, u toku primirja, tri granate su doletjele u Sarajevo sa srpskih položaja. Druga je pala stotinjak metara nedaleko od Karima, a geler je bio sudbonosan. Uspio je da poživi trinaest dana. Nakon toga ga je stigla smrt. Mnogi vjeruju da se u stvari obistinio scenarij koji je zapisan u priči “Bez naslova”.
Neobjavljeni spisi Karima Zaimovića kažu ovako:
“…Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt.”
Dalje je on sam zapisao.
“Sudbina se poigrala sa mnom. Šta se onda desilo? U jednom momentu samo čujem zujanje i ništa drugo, nikakav drugi zvuk. U tom momentu sam se preselio u svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje, otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet… i to nesnosno zujanje, koje nije prestajalo, koje se samo pojačavalo čineći da stvari izgledaju zaista dramatično. I o tome se da pričati na drugi način.”
Tako je Karimu uspjelo nešto što zasigurno nikome drugome nije. Opisao je svoju smrt i to tako doslovno da čovjek jednostavno mora povjerovati budući da je se to uistinu tako i desilo. Što reći na to? Mislim da je svaki komentar suvišan.
Mladen Tyr Vuković
