Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

[piupiu]

Karim Zaimović
Sarajevo, 1971-1995.

Odrastao u umjetničkoj obitelji i u urbanoj sarajevskoj atmosferi jednoga razdoblja u kojem je svakodnevnica bila već posve zapadnjačka, a još se nije moglo ni naslutiti u kakvom će krvoproliću završiti, Karim Zaimović se već kao dječak intenzivno predao svijetu slikarstva, stripa, filma, književnosti. Ali odmah se vidjelo: ne kao puki konzument, nego kao tumač i suptilni razumijevalac. Sa četrnaest godina on je već znalac, koji objavljuje članke i eseje o stripu i filmu u svim relevantnim časopisima i listovima ondašnje Jugoslavije. Rat je proveo u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača i urednika magazina Dani, urednik časopisa Fantom slobode, a svoje priče objavljivao je i na radiju Zid. U načinu na koji su se u Karima Zaimovića presipali darovi, u načinu na koji je on svoju darovitost nosio i vladao njome, bila je evidentna mocartovska priroda njegove pojave. No, sudbina kao da je htjela i više od toga: uz raskošne kreacijske sposobnosti, Zaimović je bio obdaren rijetkom ljepotom potpunoga čovještva, onakvom zbog koje se svatko tko mu je bio blizak i sam morao osjećati darovitim i privilegiranim. Pa kada je 1.kolovoza 1995. godine, već pri kraju rata, Zaimovića na ulici smrtno ranila granata što je doletjela odnekud sa srpskih položaja oko grada, ta smrt odnijela je najbolje što je Sarajevo imalo.”

U ovoj kratkoj biografiji je sažeto mnogo stvari koje je ovaj uistinu veliki čovjek i veliki umjetnik uradio. Pričati o njemu bi se moglo u beskraj, pričati o njegovim uspjesima i velikim djelima također. Zato ću se posvetiti njegovoj, nažalost, jedinoj knjizi koja je izdana posthumno i koja dovoljno oslikava uistinu preveliki talent koji je i ovaj grad i ova država i ovaj svijet izgubio.

Karim Zaimović je bio veliki umjetnik. Iako mu je u trenutku smrti bilo tek dvadeset i četiri godine, on je ipak pokazao da je u tom kratkom životnom razdoblju mogao postići nešto za što je mnogim drugim ljudima trebalo nekoliko decenija. To dovoljno govori o njegovom talentu koji je, nažalost, prestao ratnim vihorom.

Taj njegov talent se može dosta dobro i lijepo očitovati u njegovom jedinom djelo, a to je “Tajna džema od malina”. Odmah jedna napomena. Ovo djelo nikada nije bilo zamišljeno da bude u formi u kakvoj je danas, ali sama ostavština Karima Zaimovića je sama po sebi zahtijevala da bude izdana pa makar i u nedovršenoj i nereviziranoj formi. Tako je ovo njegovo djelo ostao jedini svjedok i njegova života, ali i tog talenta koji je propao.
Ova njegova knjiga je svojevrsna alternativna povijest našega doba. Karim stavlja samo Sarajevo u epicentar svjetskih dešavanja i to kao samostalnu jedinku zajedno sa svim ljudima koji su obitavali ili još uvijek obitavaju u njemu. Reći ću ovu stvar. Kada sam pročitao prvu priču iz ove njegove zbirke, naslov joj je “Nigel Breen”, odmah sam uzeo u ruke razne enciklopedije da provjerim sve navedene podatke u toj priči. Uskoro sam se uvjerio da je ova, a i ostale priče, čista fikcija, ali ipak takva fikcija koja je sama po sebi tako sugestivna i istinita da čovjek apsolutno povjeruje u nju. Jer zašto se svjetski suvremeni mitovi i legende ne bi ispreplitali i u Sarajevu, ako već mogu u Parizu, New Yorku, Londonu, Cairu, Rio de Janeiru i mnogim drugima. Karim stavlja upravo Sarajevo i Bosnu u to središte svih svjetskih zbivanja stvarajući jednu alternativnu povijest koja je u potpunosti istinita kao i ona koju danas znamo i učimo.
Karimovo igranje sa povijesnim činjenicama i prilagođavanje istih svojim načelima dovoljno govori o samoj povijesti. Govori to da je povijest jedna od najvećih istina, ali je u sito vrijeme toliko pogodna tuđoj manipulaciji da se onda osoba zapita što je u stvari istina, a što ne. Sve priče ove njegove zbirke su jedna vrsta opomene onoga što se sa tom poviješću radi i u dobre, a posebno u loše svrhe.
Druga bitna stvar ove zbirke jeste jedna specifična fikcija koja pruža čitaocu bijeg od stvarnosti i uvjerenje da smo ipak i mi ovdje i sada sam centar svega što se u svijetu radi. To je jedna odlična stvar budući da on koristi te suvremene mitove i legende, ali ih prilagođavajući nama. Tako je uistinu predivno vidjeti da se Walt Disney nađe kao osoba koja je bila inspirirana Sarajlijom, zatim film o nevidljivom čovjeku koji je u stvari iz Sarajeva te konačno da su se i vampirski okršaji dešavali u Sarajevu i to pred ulaznim vratima radija kojeg upravo slušate. To je u krajnjem slučaju, ako se i zanemare sve književne i umjetničke funkcije, stvarno predivno za vidjeti i znati. Osoba dobije utisak da smo i mi sami u nekom Hollywoodskom filmu zavjere.
Karim je bio fasciniran filmom i stripom i onaj koji barem malo zna nešto o tome može u ovom njegovom djelu da to prepozna i vidi. Međutim, on od tih umjetnosti ne stvara neku jeftinu i banalnu fikciju kakvoj su podložni mnogi, već on to tako lijepo “upakuje” u jednu književnu formu koja nas ostavlja doslovno bez daha.
Najbitnija stvar koju je Karim u svom životu napisao jeste definitivno vlastita smrt. Kada se to samo kaže čovjek odmah pomisli da je to nemoguće. Međutim, ono što je Karim zapisao u jednoj svojoj priči, a također i u spisima koji nisu ugledali svjetlost javnosti u potpunosti oslikava ono što mu se desilo.
U priči koja nema naslova on govori o jednom čistom paradoksu. To je paradoks isprepletenosti ljudskih života o kojemu sam čak jednom prilikom u nekoj drugoj emisiji pričao. U toj priči Karim izlaže biografije dva lika. Jedan je Aleksandar Antonijević, a drugi, zamislite, Karim Zaimović. U priči se izlažu njihovi životni putovi. I jedan i drugi su živjeli u Sarajevu, ali nikada nisu imali niti prilike niti sudbine da dođu jedan s drugim u kontakt. Obojica su bili totalno suprotne ličnosti tako da to dovoljno govori o njihovom međusobno nekontaktu. Tako je njih dvojicu rat rastavio na dvije strane. Jedan je završio u Beogradu, a drugi ostao u Sarajevu. Karim je vodio emisiju na radiju, a Aleksandar životario po Beogradu. Slučajnom prilikom životni put je Aleksandra doveo do poznanika na Grbavicu u toku opsade Sarajeva gdje su se oni onako malo zapili. Istovremeno su slušali radio na kojem je bila upravo emisija Karima Zaimovića u kojoj je pričao priču koju sam vam i ja upravo sada ukratko ispričao. Revoltiran zbog toga što netko nepoznat slučajno zna sve o njemu, a i zbog samog svog života, Aleksandar odluči da svjesno prekrši primirje te ispali topovsku granatu na Sarajevo koja pronalazi put do radija i na mjestu ubija voditelja, Karim Zaimovića.
Nešto slično se u stvarnosti i desilo. Par mjeseci prije samog prestanka rata, u toku primirja, tri granate su doletjele u Sarajevo sa srpskih položaja. Druga je pala stotinjak metara nedaleko od Karima, a geler je bio sudbonosan. Uspio je da poživi trinaest dana. Nakon toga ga je stigla smrt. Mnogi vjeruju da se u stvari obistinio scenarij koji je zapisan u priči “Bez naslova”.
Neobjavljeni spisi Karima Zaimovića kažu ovako:
“…Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt.”
Dalje je on sam zapisao.
“Sudbina se poigrala sa mnom. Šta se onda desilo? U jednom momentu samo čujem zujanje i ništa drugo, nikakav drugi zvuk. U tom momentu sam se preselio u svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje, otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet… i to nesnosno zujanje, koje nije prestajalo, koje se samo pojačavalo čineći da stvari izgledaju zaista dramatično. I o tome se da pričati na drugi način.”
Tako je Karimu uspjelo nešto što zasigurno nikome drugome nije. Opisao je svoju smrt i to tako doslovno da čovjek jednostavno mora povjerovati budući da je se to uistinu tako i desilo. Što reći na to? Mislim da je svaki komentar suvišan.

Mladen Tyr Vuković

I Karim je bio poseban, duhovit, pametan, talentovan, drag, sirok, covjecan ...

[Banksy]

Nakon 15 godina ....

U znak sjećanja na Edina Duhovića, Sašu Petrovića, Antonija Tonija Badrova, Ibrahima Ganića, Hazima Katkića, Subhiju Pribišića i Senada Džaferovića, pripadnike Odreda policije za specijalne namjene Lasta, koji su poginuli na igmansko-bjelašničkom ratištu, jučer je na lokalitetu Bijele Vode-Bjelašnica otkriveno spomen obilježje.

Rusmir Mrković, ratni komandant Odreda Laste, kaže da je sedam njegovih boraca poginulo u dvije akcije.
- Prva je izvedena 13. avgusta 1993 godine na Trešnjevom brdu i tada su poginuli Edin Duhović i Saša Petrović. Druga akcija, s ciljem spajanja Igmana i Bjelašnice, izvedena je 13. decembra 1994. i u njoj je poginulo pet pripadnika Odreda.
Oslobođenje

[Vares City]

U"Lastama"je i moj Hamza bio,...poginuo na Nisickoj visoravni,uvijek bio olicenje ljudskosti,borac za pravdu,,momcina,..gazija,...i na kraju HEROJ,....dobitnik zlatne policijske znacke,...
Odrastao je sa mnom,....bio je puno mladi od mene,..razlika generacija,..ali je volio biti u drustvu puno starijih od njega tako da sam jedan od njegovih "staratelja"bio i ja,..i odem mu obicno dva puta godisnje(toliko mi vrijeme dozvoljava),proucim Fatihu,isplacem se.vratim fim unazad,....E moj Hamza da vidis sta se radi,....

[fukara_tz]

IN MEMORIAM Alojz Knezović



Nakon kraće i teške bolesti, jučer je 70.godini umro Alojz Knezović, poznati optičar, kasnije branitelj, poslije političar, a naposljetku društveno vrlo aktivni umirovljenik.

Tokom rata bio je pripadnik Armije BiH u sastavu 2. korpusa, na dužnosti u četi vojne policije. Bio je saradnik više listova (Tuzla list, Armija ljiljana, Oslobođenje) i časopisa u kojima je ustrajavao u borbi protiv nacionalizma “svih boja i oblika”, zalažući se za građanski koncept državnog ustroja, prije svega BiH kao cjelovite države.

Poslije je ušao u politiku, čak je bio biran kao zastupnik, osnovao je i svoju stranku umirovljenika. U posljednje vrijeme angažirao se u sferi zaštite prava osoba treće životne dobi. Bio je i hvaljen i osporavan, ali je ostao vjeran Tuzli i državi BiH, po čemu će, uz osobinu “bez dlake na jeziku”, ostati posebno upamćen.

Sahrana Alojza Knezovića zakazana je za subotu, 29.novembra, u 13 sati ispred Komemorativnog centra, dok će se ukop obaviti na Gradskom groblju Trnovac.


Pokoj mu duši....

[sarajevonekad]

Aferim za stranicu. To je nesto na sta jedan COVJEK, jedan Bosanac i Hercegovac i jedan Sarajlija može biti ponosan.
Zahvaljujući tim ljudima mi smo danas živi, a oni miševi i umobolnici koji su nam masakrirali žene i djecu s brda su is....i.

Izgleda da su fakat kontali da nece niko od nas preživjet pa da priča.

[zeleno volim te]

Na 14-tu godišnjicu pogibije igmanskog vuka Čede Domuza njegovi saborci položili su cvijeće na spomen obilježju Brezovača, Igman.

Čedomir Domuz je dobitnik zlatnog liljana i Ordena Zlatni grb sa mačevima

Poginuo je na obroncima Igmana 30. 7 . 1992 godine.




Spomen-obilježje na Brezovači

Divan covjek! Pokoj mu dusi! Bosanac ,ustvari BOSANAC!

[zeleno volim te]

Pokoj i rahmet im dusi!

[Prozor]

Na 14-tu godišnjicu pogibije igmanskog vuka Čede Domuza njegovi saborci položili su cvijeće na spomen obilježju Brezovača, Igman.

Čedomir Domuz je dobitnik zlatnog liljana i Ordena Zlatni grb sa mačevima

Poginuo je na obroncima Igmana 30. 7 . 1992 godine.




Spomen-obilježje na Brezovači

Divan covjek! Pokoj mu dusi! Bosanac ,ustvari BOSANAC!

legenda

pokoj mu dusi

[Van Halen]

Izgubili smo najbolje ljude, ali zbog njih moramo se nastaviti boriti i u ovim "mirnim" vremenima. Ne trebamo se obazirati na sitne duše koje gledaju da ukradu od bosanske sirotinje. Ima Bog koji sve vidi, a svako od nas će biti pitan za ono što je radio.
Neka im je rahmet i pokoj duši!

[zeleno volim te]

AMER BECIROVIC
1975-1995

Skolovanje zapoceo u kasarni "Marsal Tito" ali ga je rat prekinuo.
Pusku uzeo u ruke i branio rodnu grudu,a tek proslavio 17 rodjendan.
Bio pripadnik "Igmanskih vukova" (najmladji borac na Igmanu) "Crnih labudova","Specijalne jedinice Lasta" i poginuo na Poljinama, u junu 1995 godine.

Volio je pisati i imam neke od njegovih literarnih radova (da ih tako nazovem) ili mozda bolje "jadi i cemeri duse".Ovo su samo dva od primjera:

Treca godina Bosanskog Vijetnama.Pismo ili tekst,nazvati kako bilo,nevazan je kontekst,vazan je smisao

U polusrusenom zdanju grcevito stezuci pusku,momak,jos dijete,rascupane i nemirne kose,brade meke kao paperje,niti stoji,a niti sjedi,spreman na skok,zapet kao tetiva...
Pogled mu prazno luta,dok brise znoj s nevinog cela.
Ne vidi on ni drugove svoje oko sebe,ne osjeti ni teske otkucaje srca svoga,jer tisina sto ih okruzuje potiskuje sve ostalo i tovari nepodnosljivo breme na njegova ledja,naoko lomljiva, kao krila leptira.
Kolaju misli...naviru sjecanja...dok znojavim i drhtavim prstima lagano savija svoju,mozda posljednju cigaru.
Mnogo puta je ovako bilo,mnogo puta se izvlacio ali on osjeca da je stigao kraj..
Pripaljuje i halapljivo guta dim za dimom,pusta otrov da kola njegovim plucima i brise strah ,patnju,bol,jad,tugu i nesrecu sto mu rat donese.
Pred ocima mu slike razne,od uzburkanih valova mora,poljubaca djevojke koju nece imati i ponovnog susreta sa roditeljima koji nece dozivjeti.....
Lete snovi u njegovo razmisljanje i toliko su stvarni da cuje sum mora,da ga prze poljupci kojih nema........
Iznenada grc na usnama i citavom tijelu...
Pored snova na povrsinu izlaze strava i sva zla kojih se nagledao.Ponovo cuje jauk ranjenih i onih sto umiru,osjeti zadah smrti,cuje gromoglasne kanonade,zvizduk metaka,sudar celika s mesom koje mu odnosi druga za drugom..
Opet krv kola i zedno je upija majcica zemlja,njegovi drugovi sto umiru pruzajuci ruke ka suncu,znajuci da ga posljednji put gledaju
Opet tu su jurisi neprijatelja i strah,izrazi lica poginulih-prkos i inat.
Tu je strast osvete sto ga preplavljuje dok puca u spodobe iz samog pakla,ona ga preplavljuje dok se sveti za ono sto su mu oduzeli.
Radosni povici,osmjesi i buntovna pjesma prezivjelih ,dok mnogih od njih vise nema.....
Ponovo je sve stalo.Zatisje pred buru.Tisina sto ga okruzuje,jos je glasnija i zloslutnija......
Sav blijed,preznojen,izbezumljeno i bez sjaja gleda prezivjele,desno i lijevo oko sebe kako mirno kao da se nista nije desilo,cekaju sljedeci napad.
Gleda i osjeca da je ovaj suncani,ljetni dan idealan za umiranje.On to osjeti......
Lagano opet,drhtavim prstima pocinje da mota svoju posljednju cigaru i tuzno gleda pred sebe.....
jer on je vec mrtav.......



Decembar,1994 -negdje oko 01,02h

Posveceno Katkic Hazimu,Hodzbo Samiru,Domuz Cedi,Music Salemu,Omerovic Jasminu,Muameru,Irnasu,Enesu,Nijazu i mnogim,mnogim drugim sto padose za slobodu zemlje ove.....

Svijeca lagano treperi dok drhtavom rukom pisem ove retke,mozda posljednje u ovom svom ludom zivotu..
Pisem,jer moram da istresem ovaj jad iz duse.
Ponoc je odavno prosla a ja sjedim,pusim i gledam kako vatra dogorjeva i zar gubi svoj sjaj.
Gledam i poredim ga s nama,nama mladim koji tek pocesmo da zivimo....
Glupo je sto ovo radim,ali moram.Glupo je,jer se ovim rijecima obracam tebi a ti si mrtav..nema te...sehid si...ili bilo kako receno,izbrisan iz scenarija sto se zivot zove...ugasena je tvoja mladost a s njom i dio mene.
Tuzno je pisati ove retke,tako hladno,kao obicni skolski zadatak ali suza vise nemam,isplakane su na pocetku ovog suludog rata,za drugim slicnim tebi.
Ne slicnim po fizickom izgledu ili ponasanje vec po tome sto je i on bio mlad,zeljan zivota,bio je borac,borio se kao i ti za BOSNU a imao je samo dvadesetak godina.
Bio je to moj prvi drug koji je poginuo u akciji sa mnom,a poslije su padali jedan za drugim,vise im ni broja ne znam..
O njihovoj smrti sam saznavao na razne nacine,nekad sam i sam bio prisutan njihovoj pogibiji.Ginuli su od metka,granate a zajednicko im je bilo,tad su zadnji put vidjeli sunce.....
Za tvoju smrt saznah slucajno,tako jednostavno "poginuo je Katkic Hazim"
Poginuo je Haze,ponovih u sebi i nista ne rekoh,suze ne pustih a dio mene se izgubi,nestade,isparise zadnja dva mjeseca zivota mog...
Dva mjeseca u kojim se upoznasmo,sprijateljismo,povjeravali smo jadan drugom mnoge stvari...dvadesetak dana koje provedosmo u istom rovu...smijali smo se,slusali muziku,mastali o zenidbi...
Mastali o boljem zivotu,doceku Nove Godine i novih dana...o kraju rata.
Ne znam,lud sam a kako i ne bi bio....Nemam osjecanja,gubim se u svojim mislima....
Pred ocima mi je stalno slika kad me ti upita da li ja i Adis idemo i onaj tvoj izraz kad si saznao da ti ides.
Nasmijao si se kad smo se pozdravljali a znao nisi da ides na put bez povratka, u smrt......
Ne znam sta mi bi pa sve ovo pisem,jer nisi jedini od moje raje koja je poginula,a ni posljedni u ovom ratu...
Mozda zato sto i ja osjecam blizinu smrti,sto sam krenuo putem bez kraja....
Mozda zato sto si sve snove posvetio kraju rata a nisi ga docekao,sve posvetio onoj koju si volio a koja sad ostaje sama....
Mozda zato sto i ja volim sada....
Mozda ovo pisem jer vise nisam sabran,jer mi je rat uzeo dom, sve sto sam imao,previse dragih osoba,drugova sa kojim sam smio i kroz vatru i kroz vodu,mozda sto roditelje i sestru nisam vidio 32 mjeseca a kao da je proslo hiljadu godina od pocetka ovog rata bez kraja....
Ostaje mi samo da kazem: Pocivaj u miru Haze,zvani Ekica i ti i svi oni znani i neznani sto polozise zivote.Neka vas Allah dz.s. nagradi na onom svijetu.
Znajte da vas necemo zaboraviti......a mozda vam se uskoro i ja pridruzim!


Nakon manje od pola godine i Amer se pridruzio svojim drugovima i saborcima!
Neka mu dragi Bog podari lijepi dzennet!

[Topla voda]

04.12.1992. otprilike u ovo vrijeme ,cekala se zora...komandiri su dosli i podijelili po jabuku i lanch paket
tog dana ,par sati nakon ovog mog posta,otes je pao ,al ja to nisam znao,jer je rokalo po zuci svake dvije sekunde ... i na tom otesu ,moj drug ,brat,kojeg sam ukopao na kovacima prosle godine ....
i taj dan,ustvari, u tu zoru ,zoru 04.12,prije 16 godina,krenula je bitka za kotu 850...
ne zna covjek bil se smijao,ubio , radovao il plakao ...
ako ja nemam ptsp,niko nema...

[Prozor]

AMER BECIROVIC
1975-1995

Skolovanje zapoceo u kasarni "Marsal Tito" ali ga je rat prekinuo.
Pusku uzeo u ruke i branio rodnu grudu,a tek proslavio 17 rodjendan.
Bio pripadnik "Igmanskih vukova" (najmladji borac na Igmanu) "Crnih labudova","Specijalne jedinice Lasta" i poginuo na Poljinama, u junu 1995 godine.

Volio je pisati i imam neke od njegovih literarnih radova (da ih tako nazovem) ili mozda bolje "jadi i cemeri duse".Ovo su samo dva od primjera:

Treca godina Bosanskog Vijetnama.Pismo ili tekst,nazvati kako bilo,nevazan je kontekst,vazan je smisao

U polusrusenom zdanju grcevito stezuci pusku,momak,jos dijete,rascupane i nemirne kose,brade meke kao paperje,niti stoji,a niti sjedi,spreman na skok,zapet kao tetiva...
Pogled mu prazno luta,dok brise znoj s nevinog cela.
Ne vidi on ni drugove svoje oko sebe,ne osjeti ni teske otkucaje srca svoga,jer tisina sto ih okruzuje potiskuje sve ostalo i tovari nepodnosljivo breme na njegova ledja,naoko lomljiva, kao krila leptira.
Kolaju misli...naviru sjecanja...dok znojavim i drhtavim prstima lagano savija svoju,mozda posljednju cigaru.
Mnogo puta je ovako bilo,mnogo puta se izvlacio ali on osjeca da je stigao kraj..
Pripaljuje i halapljivo guta dim za dimom,pusta otrov da kola njegovim plucima i brise strah ,patnju,bol,jad,tugu i nesrecu sto mu rat donese.
Pred ocima mu slike razne,od uzburkanih valova mora,poljubaca djevojke koju nece imati i ponovnog susreta sa roditeljima koji nece dozivjeti.....
Lete snovi u njegovo razmisljanje i toliko su stvarni da cuje sum mora,da ga prze poljupci kojih nema........
Iznenada grc na usnama i citavom tijelu...
Pored snova na povrsinu izlaze strava i sva zla kojih se nagledao.Ponovo cuje jauk ranjenih i onih sto umiru,osjeti zadah smrti,cuje gromoglasne kanonade,zvizduk metaka,sudar celika s mesom koje mu odnosi druga za drugom..
Opet krv kola i zedno je upija majcica zemlja,njegovi drugovi sto umiru pruzajuci ruke ka suncu,znajuci da ga posljednji put gledaju
Opet tu su jurisi neprijatelja i strah,izrazi lica poginulih-prkos i inat.
Tu je strast osvete sto ga preplavljuje dok puca u spodobe iz samog pakla,ona ga preplavljuje dok se sveti za ono sto su mu oduzeli.
Radosni povici,osmjesi i buntovna pjesma prezivjelih ,dok mnogih od njih vise nema.....
Ponovo je sve stalo.Zatisje pred buru.Tisina sto ga okruzuje,jos je glasnija i zloslutnija......
Sav blijed,preznojen,izbezumljeno i bez sjaja gleda prezivjele,desno i lijevo oko sebe kako mirno kao da se nista nije desilo,cekaju sljedeci napad.
Gleda i osjeca da je ovaj suncani,ljetni dan idealan za umiranje.On to osjeti......
Lagano opet,drhtavim prstima pocinje da mota svoju posljednju cigaru i tuzno gleda pred sebe.....
jer on je vec mrtav.......



Decembar,1994 -negdje oko 01,02h

Posveceno Katkic Hazimu,Hodzbo Samiru,Domuz Cedi,Music Salemu,Omerovic Jasminu,Muameru,Irnasu,Enesu,Nijazu i mnogim,mnogim drugim sto padose za slobodu zemlje ove.....

Svijeca lagano treperi dok drhtavom rukom pisem ove retke,mozda posljednje u ovom svom ludom zivotu..
Pisem,jer moram da istresem ovaj jad iz duse.
Ponoc je odavno prosla a ja sjedim,pusim i gledam kako vatra dogorjeva i zar gubi svoj sjaj.
Gledam i poredim ga s nama,nama mladim koji tek pocesmo da zivimo....
Glupo je sto ovo radim,ali moram.Glupo je,jer se ovim rijecima obracam tebi a ti si mrtav..nema te...sehid si...ili bilo kako receno,izbrisan iz scenarija sto se zivot zove...ugasena je tvoja mladost a s njom i dio mene.
Tuzno je pisati ove retke,tako hladno,kao obicni skolski zadatak ali suza vise nemam,isplakane su na pocetku ovog suludog rata,za drugim slicnim tebi.
Ne slicnim po fizickom izgledu ili ponasanje vec po tome sto je i on bio mlad,zeljan zivota,bio je borac,borio se kao i ti za BOSNU a imao je samo dvadesetak godina.
Bio je to moj prvi drug koji je poginuo u akciji sa mnom,a poslije su padali jedan za drugim,vise im ni broja ne znam..
O njihovoj smrti sam saznavao na razne nacine,nekad sam i sam bio prisutan njihovoj pogibiji.Ginuli su od metka,granate a zajednicko im je bilo,tad su zadnji put vidjeli sunce.....
Za tvoju smrt saznah slucajno,tako jednostavno "poginuo je Katkic Hazim"
Poginuo je Haze,ponovih u sebi i nista ne rekoh,suze ne pustih a dio mene se izgubi,nestade,isparise zadnja dva mjeseca zivota mog...
Dva mjeseca u kojim se upoznasmo,sprijateljismo,povjeravali smo jadan drugom mnoge stvari...dvadesetak dana koje provedosmo u istom rovu...smijali smo se,slusali muziku,mastali o zenidbi...
Mastali o boljem zivotu,doceku Nove Godine i novih dana...o kraju rata.
Ne znam,lud sam a kako i ne bi bio....Nemam osjecanja,gubim se u svojim mislima....
Pred ocima mi je stalno slika kad me ti upita da li ja i Adis idemo i onaj tvoj izraz kad si saznao da ti ides.
Nasmijao si se kad smo se pozdravljali a znao nisi da ides na put bez povratka, u smrt......
Ne znam sta mi bi pa sve ovo pisem,jer nisi jedini od moje raje koja je poginula,a ni posljedni u ovom ratu...
Mozda zato sto i ja osjecam blizinu smrti,sto sam krenuo putem bez kraja....
Mozda zato sto si sve snove posvetio kraju rata a nisi ga docekao,sve posvetio onoj koju si volio a koja sad ostaje sama....
Mozda zato sto i ja volim sada....
Mozda ovo pisem jer vise nisam sabran,jer mi je rat uzeo dom, sve sto sam imao,previse dragih osoba,drugova sa kojim sam smio i kroz vatru i kroz vodu,mozda sto roditelje i sestru nisam vidio 32 mjeseca a kao da je proslo hiljadu godina od pocetka ovog rata bez kraja....
Ostaje mi samo da kazem: Pocivaj u miru Haze,zvani Ekica i ti i svi oni znani i neznani sto polozise zivote.Neka vas Allah dz.s. nagradi na onom svijetu.
Znajte da vas necemo zaboraviti......a mozda vam se uskoro i ja pridruzim!


Nakon manje od pola godine i Amer se pridruzio svojim drugovima i saborcima!
Neka mu dragi Bog podari lijepi dzennet!

Rahmet mu

[Nihad_27]

Intervju Saudin Bećirević - Pospanko

Saudin Bećirević rođen je 1973. u Humu kod Foče. Osnovnu školu završio je u Brodu kod Foče, a srednju u Sarajevu. U periodu od 1992. do 1996. bio je vojnik Armije BiH. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad. Godine 2005. pokreće blog "Bore oko očiju". Prepisuje priče iz ratnih dnevnika, a blog postaje najposjećeniji u BiH. Ovo je njegova prva knjiga.Knjiga "Bore oko očiju" prepis je iz ratnih dnevnika Saudina Bećirevića, bosanskog vojnika. Autor je tokom rata dao obećanje prijatelju da će u slučaju njegove smrti napisati knjigu o njima i o ratu. Prijatelj je poginuo, a knjiga "Bore oko očiju" predstavlja ispunjenje datog obećanja. Naš web portal napravio je eksluzivni intervju sa ovim autorom, o njegovom ratnom putu, knjizi i njegovim budućim planovima, što možete pročitati ovdje. Mi se i ovom prilikom još jednom zahvaljujemo našem borcu, veteranu što je pristao na ovaj razgovor za PLBiH.ORG. Intervju sa Saudinom Bećirevićem, borcem Armije R BiH možete pročitati u nastavku...



http://www.plbih.net/index.php?option=c ... n&Itemid=1

[Prozor]

Merić (Meho) Razija (24.08.1974. - 01.07.1993.)

Razija Meric je bila pripadnik 24. protivdiverzantskog odreda ,,Crni vukovi".
Poginulaje 01. jula 1993. godine na Vozuci. Posthumno joj je dodijeljeno ratno priznanje ,,Zlatni Ijiljan" .

Ima li ko vise informacije o ovoj curi?

[Prozor]

[adnan_hz]

[quote="T8"]


Novogradske brigade


2.VITEŠKA MTBR

Formirana je 1.10.1992. godine, od već postojećih jedinica: 15. pješačke brigade TO Novi grad, koja je osnovana 1.7.1992. godine i prvog samostalnog bataljona Okružnog štaba odbrane Sarajevo koji je formiran 19.5.1992.Brigada je formirana na prostoru opštine Novi Grad Sarajevo, u naseljima Buća potok, Boljakov Potok, Briješće i Sokolje, a Naredbom ŠVK OS RBiH, proglašena je Viteškom, među prvim brigadama u Republici.
Borbene aktivnosti Brigade počinju već 5. aprila 1992. godine na Šiljevića brdu, iznad naselja Boljakov potok, kada je počeo prvi oružani sukob sa četnicima. Slijedi značajna akcija na deblokadi i oslobađanju Kasarne «Jusuf Džonlić», vođena od sredine maja do sredine juna 1992. godine presudna za grad Sarajevo, zatim Pofalićka bitka, koja se odvijala 16. maja 1992. godine.
Heroizam boraca ove brigade iskazan je i u teškim bitkama u potiskivanju agresora sa brda Žuč u pravcu Rajlovac-Vogošća. U osvajaju Sokolja, Bačića, Stupskom brdu. Nadalje, slijedi teška bitka vođena na Mijatovića kosi, 12. juna 1993. godine koja je trajala veoma kratko, u kojoj je izvršen proboj prem arajlovcu i Dvoru, po dubini 5 km. U ovoj bici četnici su pretrpjeli velike gubitke, a zaplijenjene su znatne količine oružja i opreme. U njoj je pogiuo zamjenik komandanta brigade Safet Isović - "Tigar sa Žući", a samo pet dana 17.6.1993. godine i njen legendarni komandant Safet Zajko.
Posebno herojstvo iskazali su Vitezovi brigade na ratištima Bjelašnice, Treskavice, i Visočica u sastavu OG-1 I Korpusa Armije RBiH u akcijama izvedenim tokom septembra i oktobra 1994. godine gdje osvajaju ogroman ratni plijen i to: pet tenkova T-55, četiri oklopna transportera, sedam dajca, tam-110, autobus Dubrava, tri MB-120 mm, tri MB-80 mm, dvaMB-60 mm, , tri sanduka granata za mB i tenkova, dva sijača smrti, projektile za RB, dva topa B-1, sedam strijela 2M i ogromne količine municije raznih kalibara .
U nastavku akcije na navedenom ratištu, vitezovi zauzimaju selo Lediće, a kod sela Dejića, likvidiraju veću grupu četnika bez gubitaka u vlastitim redovima.
2. Viteška brigada je na svom ratnom putu postigla izuzetne rezultate. Dokaz navedneim uspjesima su i 38 zlatnih ljiljana.
Brigadu su na njenom ratnom putu uz neviđene heroizam i poštovanje njenih boraca, vodila dvojica njenih komandanata rahmetli Safet Zajko i Safet Isović..
č

[FOLIRANT]

vaj Čedo je ljudina,ako nije odavo polozaje

[T8]

MIHRA PAŠIĆ SCHWARTZ!!!

Na Facebook-u svakako provodim isuviše vremena, tako da uz sve to me ne pada napamet da postajem član kojekakvih grupa. Ipak, maloprije sam naletio na jednu grupu za koju sam zaista osjetio moralnu obavezu da joj se pridružim. Radi se o grupi pod naslovom: Štovatelji Mihre Pašić Schwartz

U tekstu stoji:

"Mihra Pašić Schwartz je predratna izbjeglica iz Sarajeva, koja je 1993. godine u Njemačkoj na lutriji osvojila 500.000 DM i kompletan iznos je dala za odbranu Republike BiH.

Nakon muževe duge bolesti i smrti našla se u bazenu siromaštva. Trenutno spava i hrani se u katoličkom prihvatilištu u Duesseldorfu ili negdje drugo.

Žalosno je što se danas niko više ne sjeća ovog brutalnog altruiste i prijatelja naše domovine. Mi ovim putem želimo da skrenemo pažnju javnosti na istinskog heroja, jer je zaista malo onih koji bi uradili ovakvu stvar.

Mihra Hvala ti!"

Iskreno se stidim da sam prvi put čuo za ovo izuzetno djelo. Autori ove grupe naglašavaju da nažalost, nisu uspjeli saznati način na koji bi se moglo pomoći gđi Mihri Pašić Schwartz te apeliraju na sve ljude koji imaju neke informacije o njoj da je podijele sa ostatkom grupe sa željom da se smisli neki način da joj se pomogne.

O tome da država i njene institucije nisu ništa učinili već je isprazno i pričati.

http://blob.blogger.ba/print/2044063



http://www.facebook.com/home.php#/group ... 2147904043

[smurf]

Web stranica clana Patriotske lige iz Škotske
http://www.cybercat.pwp.blueyonder.co.uk/

Sajo legenda, bivsi SAS-ovac, dosao u UN misiji u sklopu Britanskog bataljona, vidio sta se desava, zavrsio misiju, vratio se, razduzio cin, opremu i nazad u Bosnu po novu uniformu i novo ime.
Kapa mu do poda.

[sarajlijaHR]

vaj Čedo je ljudina,ako nije odavo polozaje

ovake saljivđije ne banirate?

[Amila♥Emir]

SVI, SVI bez "ali, a, ipak" ili slichnoga, SVI, muslimani, krscani, pravoslavci, jevreji, budisti, cigani, SVI, koji su se suprostavili cetnicima, ustasama i muslimanskim izdajicama i SVI oni koji su jurili sa povrjedjenima prema kosevu i SVI oni koji su kupili ostatke poginulih po ulicama svakog grada i sela Bosne i Hercegovine da im odaju zadnju cast, SVI oni su zlatni ljiljani, a i vise od toga!

[Bosanski_kralj]

Suad Mašinović rođen 03.03.1974 godine u Bosanskoj Krupi – poginuo12.11.1992.godine na Grabežu
Pripadnik Odreda za specjalna dejstva 501. Viteške brdske brigade Bihać
U ljeto ´92, došao pješice iz Hrvatske, nekih 150km preko neprijateljskog teritorija. Po dolasku u B. Krajinu priljučuje se Šarganovoj jedinici za specijalna dejstva, koja je uglavnom okupljala mladiće od oko 20 godina. Popularno su nazivani Šarganove pume ili Crne pantere. Djelovali su tako što bi uskakali među četnike u njihove zemunice. Nažalost prilikom jednog takvog «čišćenja» četničkih položaja, promakla im je jedna zemunica, i to je bio kraj. Poginuo je on i još dvojica, isto tako neustrašivih mladića.
Ovo sam jednostavno morao napisati, jes da je grub izražaj, ali bolje ne umijem. Nadam se da ću jednom uspjeti na pravi način iskazati svoja osjećanja, i na pravi način opisati djela, koja se ne smiju zaboraviti.

[T8]

Ejub Golic


http://www.youtube.com/watch?v=6GmItbei ... re=related

[T8]

Senahid Hadžić zvani Doktor

Doktor je četiri puta ulazio u opkoljenu Srebrenicu
U njegovih 40 godina života stala rijetko bogata biografija...
27.03.2009. 10:30
U Tuzli je preksinoć, u 40. godini, umro pukovnik Armije BiH u penziji i proslavljeni ratni komandant iz Zvornika Senahid Hadžić zvani Doktor. Vijest o smrti ovog neustrašivog borca, koji je veoma mlad prošao ratni put od diverzanta do komandanta brigade, dobitnika najvišeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", bolno je odjeknula među njegovim saborcima, a posebno među podrinjskim Bošnjacima.

Pored učešća u najtežim akcijama na ratištima, bit će upamćen i kao jedan od rijetkih komandanata koji je s grupom boraca iz Zvornika četiri puta ulazio u opkoljenu Srebrenicu noseći tamošnjim borcima potrebna sredstva veze, hranu... Kao komandant 242. motorizovane zvorničke brigade, Hadžić je vodio i operacije prilikom proboja Srebreničana u julu 1995. godine. Preživio je pet ranjavanja.

U njegovih 40 godina stala je rijetko bogata biografija. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a kraj rata dočekao na dužnosti komandanta 9. muslimanske brigade.
Kao pripadnik Drugog korpusa Armije BiH, Hadžić je prošao sve faze obuke u jedinicama NATO-a, a dobro poznavanje engleskog i njemačkog jezika doprinijelo je da kao član prvog bh. tima učestvuje u mirovnoj misiji UN-a u Eritreji.

Pored brojnih priznanja dobitnik je i Medalje UN-a. Bio je i član aktuelnog saziva Sabora Islamske zajednice BiH. Dženaza-namaz bit će mu klanjana danas ispred Prinčeve džamije u Tuzli, a bit će ukopan na Kula Gradu kod Zvornika. Iza njega su ostali roditelji, supruga, sin i sestra.

Fotografije s dzenaze
http://www.plbih.net/index.php?option=c ... achrichten

[Mostarska liska]

VJEČNA IM SLAVA SVIMA !
I OBIČNIM BORCIMA NARAVNO !

I VELIKO HVALA ZA SVE !