Forum Klix.ba

Posted: **16/01/2007 14:00**

FortunaBela wrote:"Možda je život zapravo satkan od trenutaka...
I mi zapravo živimo samo za te određene trenutke...
Možda je to poput gradnje onih kuli u pijesku.
Onako, kad u svitanje zore dijete rukama punih pijeska strpljivo gradi jedan mali svijet..."

Svaka sekunda koju živimo novi je i jedinstven trenutak u svemiru, trenutak koji se više nikada neće ponoviti.

Jeste li ikada osjetili kako vam drugi kradu snove?
Tokom godina ukrali su mi mnogo snova.
Često sam mislila kako se moj svijet srušio.

Ali ne dam više nikome da mi krade snove.
Slijedim svoje srce, bez obzira na sve.
Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Neko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo pobjediti strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život.
Moguće je, da.
Bilo je situacija kad sam bila malo nespretna i izgubljena, ali učinila sam to.
Razotkriti svoje srce ne tražeći zajamčene rezultate.
Ne činiti to kako bismo dobili nešto u zamjenu.
Pokazivati svoje osjećaje ne uvjetujući to određenom reakcijom.

Koliko smo slijepi za stvari oko sebe?
Koliko smo ustvari u stanju ne vidjeti?
Koliko smo u stanju pronaći vremena da bismo doista vidjeli svijet oko sebe?

"Ljudsko biće je čudno. Ono ne podnosi ništa što ne uspijeva podjarmiti, uključujući i sebi slične. Za njega sve mora biti ustrojeno, razvrstano, svrsishodno. Ako ćemo pravo, on se nije u stanju savladati. Prepušten sam sebi, počinit će najgore nepodopštine. Iza toga se krije poprilična doza ponosa. Čovjek sebe smatra središtem svemira, no svemir je tako velik, a on tako malen, da se i bez njega svemir sasvim dobro okreće. Ta ga činjenica neizrecivo boli pa on taj osjećaj izigranosti liječi stavljajući pod svoju zapovijed sve što ga okružuje."
(Mali princ se vratio, Jean-Pierre Davidts)

I zato,

neizmjerno hvala svima vama koji ste me na bilo koji način prizemljili i iskoristili, vama koji ste bili tu dok je vama odgovaralo i onda otišli bez riječi.
Pomogli ste mi da shvatim prave vrijednosti i ono za što se uistinu vrijedi boriti.
Napokon dišem punim plućima i sve ima smisla.
Hvala....

nema na cemu i drugi put

Posted: **15/06/2008 00:36**

samo da ozivim:

Ti
Nestvaran stvaran, što mislima svojim razbio si vrata moga srca, čelikom sivim, hladnim okovana...Ušunjao se u moje tijelo i ispunio beskrajne plave dubine moje duše....Strašću sputanom, ispunjenje dotakao rukom svojom njeno dno....Srebrenim pijeskom prekriveno, uskovitlao ga snažno i usnama svojim na svakom njegovom zrncu ostavio svoj trag, trag ljubalju čistom optočen...

forte

Posted: **15/06/2008 00:39**

KALIGULA: Samoća!? Znaš li ti šta je samoća? Ali ona pesnika i kukavica. Samoća? Ali koja? Ah! Ti ne znaš da nikada nismo sami! I da nas svuda prati ista težina prošlog i budućeg! S nama su ljudi koje smo ubili. No lako za njih... Ali oni koje smo ljubili i oni koje nismo ljubili a koji su ljubili nas, kajanje, žudnja, gorčina i nežnost, drolje i bagra bogova!
Sam! Ah, kad bi umesto ove samoće, zatrovane senama uživao onu pravu, tihu i drhtavu usamljenost stabala. Samoća... Ne, Scipione... Nju čini škrgut zuba i odjek izgubljenih glasova. I ležeći kraj žene koju grlim, dok se noć zatvara nad nama, a ja, udaljen zbog zadovoljene puti, mislim da sam dosegao deo sebe izmedju života i smrti, moja smoća se ispunjava oporim mirisom žene što nestaje u meni.

SCIPION: Svi ljudi imaju u životu neku blagost. Ona im pomaže da nastave. I njoj se obraćaju kada su umorni.

KALIGULA: To je istina, Scipione.

SCIPION: Ima li u tvojoj duši nešto poput suza i tihog utočišta?

KALIGULA: Ima.

SCIPION: A to je?

KALIGULA: Prezir.

Posted: **15/06/2008 00:44**

Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama.
Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali medjusobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav.
Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izme?u sumnje i umirivanja, izmedju pitanja bez odgovora i uvenulih nada.
Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće.
Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda.
Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča.
Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo.
Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima.

- Christian Grendal - U Oktobru

Posted: **15/06/2008 01:26**

Bilo je - Kosta Palama

Bilo je kao u nara grane,
Kao kad bolno dijete otvori usta
Da prvi put uzme hranu.
Bilo je kao preslatki san
Kao sklapa kapke radenika.
Bilo je kao ledena voda u korjenju platana.
Bilo je kao kad uveče procvjeta divlja ljubičica
U pukotini stjene.

Posted: **16/06/2008 09:01**

Ja znam da u meni postoje dva izvora,jednog jutra prokljuca vrelo srece, a drugog procuri suza neisplakana. Sinocu su mi osjecaji navalili ko plima, ali oni koji ne vriju nego kapaju , cure i po ko zna koji put se upitam zasto sam s ovim covjekom koji mi toliko godina dusu pije... zasto? Hiocu li ikada naci dovoljno razloga da ne ostanem i hocu li ikada naci dovoljno razloga da jednostavno odem i da se vise nikada ne okrenem.

Posted: **16/06/2008 14:26**

Znam da su putevi do tebe u korov zarasli. Mozda su nastali krateri ili su se tu u medjuvremenu nastanile opasne zvijeri. Ali ipak znam, osjecam to, preci ces ih sve ces prevazici i opet ces doci do mene. Ovaj put sa vise hrabrosti, muskom odlucnosti i ljubavlju koju tako dugo cuvas samo za mene.
Na meni je da nista ne cinim. Imam ogromno povjerenje da ce se dogoditi. I neka se dogodi. Za sad, dovoljno je samo da posmatram i unaprijed uzivam u toplini tvoje ljubavi. I da znas, vise nikad ti necu dati priliku da na tako lagan i jeftin nacin odes od mene.

Posted: **17/06/2008 03:13**

"Uvek je mirisala na Milano...
Prepoznavši njen parfem na stepeništu, zastao sam uplašen da je možda upravo otišla.
Ne, nije...
Pakovala je svoje stvari.
Pogledala me je preko ramena, i zadrhtala kao košuta, zatečena "in flagranti" sa mojim plavim puloverom prislonjenim na grudi.
Smislio sam hiljadu stvari koje ću joj reći, a i ona je ponešto smislila, koliko je znam...
Da smo rekli išta od toga, to bi potpuno zapetljalo stvar.
Ovako, stvar se odmotala kao klupko vunice ispušteno iz krila.
Zadivljujuće jednostavno...
- Samo sam htela da imam nešto tvoje... Zauvek...
Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka.
Sretan sam ja momak...
Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime.
Hajde konju...
Reci joj...
Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli.
Želiš nešto moje? Zauvek?
- Da li bi prezime moglo da posluži?"

/"Tri posleratna druga", Đorđe Balašević/

Posted: **06/07/2008 23:52**

Dok sam te imao - Pero Zubac

jezik sam ptica razaznavao
i tajne pticije odgonetao
biljke sam razumeo, i u nocima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujuci rukopis vetra
uz more, u noci,u planini
tolike navoljnike saslusati umeo
i ciniti im male radosti
bez napora,bez sebicnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i prevec ostane u meni
san sam s radoscu na oci nanosio
i budjenju se kao drvece radovao
dok sam te imao

Posted: **07/07/2008 14:15**

... Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:

U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
zivot kraća,
u snovima, u lutanju.

U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim.
Što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.

Pazljivo je saslušao stihove do kraja, učinilo mi se da je iznenađen, čak kao da mu je zbog nečeg neprijatno, protumačio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom, i meni se učinila veoma loša. A onda se na njegovom blijedom, mršavom licu pojavio osmijeh:

- A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni...

(iz Tvrđave)

Posted: **17/07/2008 08:41**

Mesa Selimovic - Tvrdjava

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli...
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadržati?

Posted: **18/07/2008 10:33**

FortunaBela wrote:Ja sam osoba koja se jako lako vezuje...uz stvari...uz ljude...još uvijek čuvam sve uspomene čak i iz osnovne škole...iznenađujem samu sebe svaki dan...obećala sam nekom da se nikad neću promijeniti
da ću uvijek biti ovakva kakva sam sad........kad se pogledam u ogledalo vidim da nešto zrači iz mene....nešto iznutra....
da se promijenim onako kako oni žele, to nešto posebno ne bi više nikad zračilo iz mene, moj osmijeh više ne bi osvajao ljude....
ja sam ja....plešem po glazbi koja svira u mom srcu......možda je pogrešna, ali je moja.....ja ne sanjam svoj život, nego živim svoje snove...

:thumbup:Svaka cast za napisano!Zauzima pocasno mjesto u mom nazovi dnevniku

Posted: **05/12/2008 18:12**

LAGANO S TUGOM
- Izet Sarajlic

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala i biće.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa, koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što sam još želio da kažem.
Ja idem. Ja još sam tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3 častiću vas čajem i uspomenama.
Ja još sam tu. Minutu ćutanja za mene!
(1959)

* * *

Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad budem odlazio.
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad ti budem dolazio
samo u trošnom obliku uspomena.
Budi vesela žena
kao u doba naših dobrih starih večerinki.
Ponekad samo pročitaj moje knjige. I - krikni.
(1964)

Posted: **06/12/2008 00:24**

Posted: **06/12/2008 00:39**

Aurora Borealis wrote: I ne znam vise sta da mislim, ne osjecam nista, vidim obrise, mehanicki izvrsavam obaveze, i smijeh izvire niotkud. Tu sam. I sve je uredu. I ne fali mi nista. Zahvalna. Nemam ni vremena da bih mislila.
Ali otkud onda ovo? Ovi redovi koji slikaju ono sto sutim. On mi je davno prestao faliti. Sve vrijeme sam zapravo trazila sebe. To lice u pijesku nosi moje ime. A vjetar je sve jaci. I razasipa ga u nebo, zavlachi u kose i zamisljene poglede prolaznika. To moje lice.
Trudim se vladati svojim postupcima, trudim s dizati ujutro rano, nadoknaditi propusteno. Trudim se vladati vremenom koje imam. Ne dopustiti da vecina izmakne kontroli. Ali ne vladam vise sobom. Tu sam se prestala truditi. Jer se tamo vise nema cime vladati. Tamo jos samo odzvanja prazan prostor.
Ali smijem se. Nemoj misliti da sam tuzna. Nije ovo depresija. Nije pesimizam. Da me vidis, ne bi to ni pomislio. Samo eto. Ne znam shvatas li kako je nedostajati sam sebi. Toliko.

Posted: **06/12/2008 00:52**

Posted: **06/12/2008 22:13**

Posted: **12/12/2008 01:27**

Posted: **12/12/2008 01:33**

Aurora Borealis wrote:
I ne znam vise sta da mislim, ne osjecam nista, vidim obrise, mehanicki izvrsavam obaveze, i smijeh izvire niotkud. Tu sam. I sve je uredu. I ne fali mi nista. Zahvalna. Nemam ni vremena da bih mislila.
Ali otkud onda ovo? Ovi redovi koji slikaju ono sto sutim. On mi je davno prestao faliti. Sve vrijeme sam zapravo trazila sebe. To lice u pijesku nosi moje ime. A vjetar je sve jaci. I razasipa ga u nebo, zavlachi u kose i zamisljene poglede prolaznika. To moje lice.
Trudim se vladati svojim postupcima, trudim s dizati ujutro rano, nadoknaditi propusteno. Trudim se vladati vremenom koje imam. Ne dopustiti da vecina izmakne kontroli. Ali ne vladam vise sobom. Tu sam se prestala truditi. Jer se tamo vise nema cime vladati. Tamo jos samo odzvanja prazan prostor.
Ali smijem se. Nemoj misliti da sam tuzna. Nije ovo depresija. Nije pesimizam. Da me vidis, ne bi to ni pomislio. Samo eto. Ne znam shvatas li kako je nedostajati sam sebi. Toliko.

prelijepo...

Posted: **20/12/2008 22:11**

Aurora

....za svaku rijec po jedan

FERN HILL - Dylan Thomas

Now as I was young and easy under the apple boughs
About the lilting house and happy as the grass was green,
The night above the dingle starry,
Time let me hail and climb
Golden in the heydays of his eyes,
And honoured among wagons I was prince of the apple towns
And once below a time I lordly had the trees and leaves
Trail with daisies and barley
Down the rivers of the windfall light.

And as I was green and carefree, famous among the barns
About the happy yard and singing as the farm was home,
In the sun that is young once only,
Time let me play and be
Golden in the mercy of his means,
And green and golden I was huntsman and herdsman, the calves
Sang to my horn, the foxes on the hills barked clear and cold,
And the sabbath rang slowly
In the pebbles of the holy streams.

All the sun long it was running, it was lovely, the hay
Fields high as the house, the tunes from the chimneys, it was air
And playing, lovely and watery
And fire green as grass.
And nightly under the simple stars
As I rode to sleep the owls were bearing the farm away,
All the moon long I heard, blessed among stables, the nightjars
Flying with the ricks, and the horses
Flashing into the dark.

And then to awake, and the farm, like a wanderer white
With the dew, come back, the cock on his shoulder: it was all
Shining, it was Adam and maiden,
The sky gathered again
And the sun grew round that very day.
So it must have been after the birth of the simple light
In the first, spinning place, the spellbound horses walking warm
Out of the whinnying green stable
On to the fields of praise.

And honoured among foxes and pheasants by the gay house
Under the new made clouds and happy as the heart was long,
In the sun born over and over,
I ran my heedless ways,
My wishes raced through the house high hay
And nothing I cared, at my sky blue trades, that time allows
In all his tuneful turning so few and such morning songs
Before the children green and golden
Follow him out of grace.

Nothing I cared, in the lamb white days, that time would take me
Up to the swallow thronged loft by the shadow of my hand,
In the moon that is always rising,
Nor that riding to sleep
I should hear him fly with the high fields
And wake to the farm forever fled from the childless land.
Oh as I was young and easy in the mercy of his means,
Time held me green and dying
Though I sang in my chains like the sea.

Posted: **21/12/2008 21:55**

Posted: **28/12/2008 00:55**

Posted: **28/12/2008 01:04**

Aurora Borealis wrote:Skupljam misli na hrpu. Nemam ih kad razbistriti. Prevelika mi je guzva u rasporedu. Nemam se kada zagledati u ogledalo. Odavno nisam zavirila u tu osobu tamo iza. Nemam kad. Ne znam ni da li bih je i prepoznala.
Sta ako se jednog jutra ustanem, i tamo me otpozdravi neko novi? Tudji. U ovom rascjepu dok zurim, bjezim i cekam.
Svejedno.
Kazem skupljam misli na gomilu. Jednom, kada prodje ovaj kurslus i nastupi zatisje, pocecu ih razmotavati, precesljavati i provlaciti kroz sito. Ko zna kakva ja ce ih tada citati. Otpakivati iz sjajnog celofana odlaganja.
Sada samo trcim, jurim i gradim i gradim.. nesto. Slazem cigle, i imam neki nedovrsen, napola ispisan plan. Zamagljen od vremena ispred mene. Tek ga nazirem, i idem naslijepo. Tamo negdje, u neko Naprijed, vijugavom i neravnom cestom. Uz vidljivost na putu od tek par dana. Ni toliko.
Ciji me osmijeh ceka na kraju dana? Kojim Suncem cu ispratiti dan? Molim Te...
Samo neka cigle ne ostanu hrpa podignutih, golih zidova. I molim Te neka plan dobije svoje lice. Pa kako bude. Na dobro ili dno.
Pazi me.

Posted: **28/12/2008 10:40**

Posted: **30/12/2008 04:56**

Navalili

Samo ću reći da te volim i nadam se, zbog tebe, da neće biti onako kako mislim da će biti, nego puunooo bolje

Forum Klix.ba

Kad osjećaji navale ko plima...

#176

#177 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#178 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#179 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#180 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#181 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#182 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#183 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#184 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#185 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#186 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#187 Re:

#188 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#189 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#190 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#191 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#192 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#193 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#194 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#195 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#196 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#197 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#198 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#199 Re: Kad osjećaji navale ko plima...

#200 Re: Kad osjećaji navale ko plima...