Forum Klix.ba

To ti jedna hanumica iz Sarajeva,meni na žalost nepoznata, ako je ti makar samo poznaješ, sretan si čovjek.

Iz straha Ti svi robuju
da u Vatri ne zaglave
spasom od nje ocekuju
velku srecu da pribave,

il' Dzennete da nasele
u dvorcima da stanuju
i u njima se vesele,
selsebilom nasladjuju.

Ja od Vatre ne strahujem
niti o Dzennetu snujem
svog Voljenog ja ne zelim
nicim da nadomjescujem!

Rabija el-Adevija

Moja omiljena......

U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.

U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.

D. Trifunović

avicena wrote:
Iz straha Ti svi robuju
da u Vatri ne zaglave
spasom od nje ocekuju
velku srecu da pribave,

il' Dzennete da nasele
u dvorcima da stanuju
i u njima se vesele,
selsebilom nasladjuju.

Ja od Vatre ne strahujem
niti o Dzennetu snujem
svog Voljenog ja ne zelim
nicim da nadomjescujem!

Rabija el-Adevija

Moja omiljena......

Budi uz mene, kad nisam tu
pricaj mi o bespravnim mislima maste
gledaj me pravo u odsutne oci
slusaj eksplozije emocija
kako prste
i sum uzburkane krvi
sto mi snagu toci..
A ja ni rijeci ne mogu reci
dusa mi bukti plamenom
ognjenim
Vrslja mi iskon po njenom mulju
trazeci prostor il' odsjaj dana..
Plasim se vijesti jer razum
mi truju
njima je moja nada zatrpana
milionom tegoba
i stradanja.....

Samo je moć
nejasna,
kad odlazi.

I nikad zaborav
neće joj
umanjiti sjaj.

Na prijestolju,
gdje ljepota
caruje,
samo
rijetko moćni,
pristup
imaju.

U zavoju
i rana zaplače,
ako ljepota nije
pobijedila.

Svaka moć
je sagrađena
na jadu ojađenih.

A tebe, Ljepoto, kunem
što i tamo zalutaš.

U surovoj ruci,
nikad ruža
miris ne
pruža.

Ako se
putniče umoriš,
okreni pogled
negdje tamo,
gdje pasu stada.

I nemoj
nikada dozvoliti
da grabež i lakomost,
dušom Tvojom
ovlada.

Da mi je znati do kuda samo seže
Provokacija, zavist i ljudska zloba?
I otkada to, do jučer, nevjernici,
Tako snažno sada "osjećaju" Boga?

Ti ljudi bez duše, bez skrupula i morala,
Što ne znaju drugačije, nego da druge tlače.
Odakle hrabrost nekom čovjeku malom,
Da povrijedi drugoga i tjera ga da plače.

Otkud mu snaga, otkud zloća u njemu,
Zar mu je to doista duševna hrana?
Da druge vrijeđa, zavađa prijatelje,
I da zbog toga ne osjeća ni trunku srama.

Koliko je veliko to licemjerje u njima,
Lažna dobrota koju prodaju svima?
Zar se ne boje kad dođu Bogu na istinu,
Da će i Bog kaznu neku dati njima?

Ili im je svejedno, vrijeđaju dok su živi,
U njihovim srcima nema ni malo dobrote?
Oni uživaju kad drugima bol i tugu nanose,
I kad ružnoću prave skrnaveći neke ljepote.

Ništa im nije sveto, ni ljubav ni prijateljstvo,
U njima samo hladnoća i mržnja vlada.
Zar nije ljepše biti skroman i pošten čovjek,
Dostojanstveno živjeti i svakog u oči pogledati bilo kada.

Moje ruke..s njima sam pokrio lice kad su mi prve suze pale
One nisu rasle iz mene već su mi iz duše procvjetale..
S njima sam lovio leptire u doba proljeća i šumskih čarobnjaka
One su klesale djetinjstvo jednog malog od vjetra lovljenog dječaka..

DODJI

Dodji!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.

Dodji!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reci.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oci stavi mi dlan.
Šapci mi o proljecu, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako cudna, kako uzbudljiva rijec!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)

Dodji!


Enver Colakovic

I kad se zavuces u odaje bola
glas moga krika neces cuti
iako u stazi kojom svjetlost puzi
naci ces mrlje trzaja u strahu
humkice praha, biljeg da sam prosao..
I u zemlji zamki paukovih mreza
gorku mlijec ce cijediti uzdrhtalo srce
sve ce biti stvarno
cas ce traziti snagu
da zamahom jednim sve pokidas niti
pred ocima trunja sto ce sebe skriti
cekajuci tvoje oklijevanje smrti...
I sve to kad prodjes na livadi sunca
naces slijepca za mirisom sto hodi
naces lanen pokrivac od zvjezda
kosuljicu zadnje mjeseceve mjene...
Pitaces ga ko je, zna li kuda ide
vidjeces ga nijema, nesvjesna u svjetlu
kako pipa stazu trazeci svoju sjenu....
Spoznaces stvarnost kosmara i snova
spoznaces lice neprobudjenog mene...
A kad budes htjela povesti me sebi
zagraktace trava, zatresti se zemlja
svi cuvari na bol osudjenih dusha......

Misao o ljudskoj krivici, sama činjenica da može da postoji takva misao, isključuje svaku mogućnost potpune sreće i trajnog mira u ljudskom životu.Ta misao se morala javiti negde, na nekom stepenu čovekovog razvitka, kao razorna unutarnja eksplozija ili kao početak sporog ali smrtonosnog trovanja našeg ljudskog bića.
Misao o postojanju krivice uselila se u čoveka kao bolest, kao ludilo veličine.Jer, mogućnost postojanja čovekove krivice pretpostavlja posve drugog čoveka, velikog, moćnog, slobodnog, a to on nije i teško to biva, i samo na mahove.Ta misao je nešto kao kazna,i to strašna, za greh koji nismo počinili, jer nismo sposobni da ga počinimo.Patnja koja počiva na zabludi i žalosnom nesporazumu.

Ivo Andrić

Bio sam krilo nebeskih ptica
nestvaran odsjaj nebeskih suza..
bio sam duša čista i lijepa..
van svijeta bola i smrtnih lica
u tom sam svijetu ostao bez leta..
prizemljen bjeho odjećom grijeha
u sedam košulja umotan gorih..
Tek kad spoznah rađanje zore
zalutali miris skrivenog cvjeta
ja pružih ruke zemaljskom nebu
i opet poletjeh put majčinskih grudi...
Tim svijetom sad hodim
sve do krijesnica smirene noći
kad ustajem sam ostavljen od ljudi...
šapućem dugo sa stazama drevnim
pričaju mi priče o lahkoći svijeta
pripravnog za onog koji zna da voli
pokazuju slike vodiča po njemu...
što sa kraja tajne i sad pamte pute...
Čujem da me zovu vele da ću moći
navići se i ja da u lijepom živim
a tamo u gnijezdu sreće..
sa cvijetom u ruci
melek smrti slijeće.........

1.)Sve Drine svijeta su krive
2.)Nikada se one neće moći svekoliko ni potpuno ispraviti
3.)Nikad ne smijemo prestati da ih ispravljamo

Ivo Andrić

Rodih se pod sabljom

stapom

i mladjakom

ko znak potcinjenosti miru

i naum lijepa nijeta

Pod uzglavlje mi stavise jabuku

Oprase vodom

Da budem

Kao i moji preci

Da vjerujem

I da znam

Na kojoj mi je zemlji zivjeti

S koje mi se vode piti

Da pamtim ko svoje ime

Ako me sudbina sirocetom ucini

Da sam iz Bosne

U Bosni

Da mi je njome hoditi

Da mi je ko njen preseliti

Velike i male ratove voditi

Tugovati i veseliti

I da mi se njome zvati

Htio ostati

Ili se odseliti.

Gledao sam ...

Gledao sam, bjele ptice
Kako lete tako sretne, nigdje dreći kraj,
Poželio, tog sam trena da sam ptica dio jata da odletim ja.

Otišo' bi do Harema,
Bejtullaha divnog mjesta, tavaf čineći,
Veličao Stvoritelja, Gospodara svih svetova Jednog,Jedinog.

Odletio do Medine,
Do Džamije tako divne Resulove,
I klanjao dva rekata, hvaleć tako svoga Rabba Jednog, Jedinog.

Otišo' bi i do Bedra,
Gdje se proli krv šehidska časnih predaka,
Odletio do Uhuda gdje preseli ashab Hamza, prvak šehida.

Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osjecaju mnogi. Niti bih suze, koje pecal u svakom dijelu moga bica izaziva, pretvorio u smijeh. Zelim da moj zivot ostane jedna suza i jedan osmijeh.
Suza da procisti moje srce i pruzi mi razumevanje zivotnih tajni i skritih stvari. Osmijeh da me ucini blizim mojoj braci i da simbolise moje velicanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca, osmijeh da bude znak moje radosti sto postojim.
Radije bih da skoncam zudeci i ceznuci nego da zivim u ocajanju i beznadju.
Zelim da glad za ljubavlju i lijepotom bude u temeljima duse moje jer vidjeo sam da su si ti najnesrecniji od svih ljudi. Cuo sam uzdahe onih koji ceznu i zude i to je najprijatnija od svih melodija.
Kako se primice vece, cvijet zatvara svoje latice i tone u san, grleci svoje ceznje. Kako se blizi jutro cvijet otvara usne da susretne suncev poljubac.
Zivot cvijeta je satkan od zudnje i zadovoljstva....
Jedne suze i jednog osmijeha.....

Halil Dzubran

Život je siv, a ponekad u tom sivilu bljesne neka druga boja, boja ljubavi.
Kad ta boja bljesne, treba je uhvatiti objema rukama, dočekati otvorena srca i primiti je!
Teško je prepoznati taj trenutak u svom tom sivilu koji čovjeka okruži. To je samo bljesak, trenutak u vječnosti, a od tog trenutka satkana je vječnost.

''Niko nas nije protjerao iz raja. Mi smo sami sebe izbacili iz njega. Raj je ovdje, samo jednu jedinu misao udaljen od nas. No sad vas molim, ne pravite grešku čekajući druge. U tom slučaju možete dugo čekati. Ne radi se o svijetu, ne radi se o drugima, radi se o vama. Raj čeka, on je samo jednu misao udaljen od vas – ali vi ga morate misliti. Niko to neće učiniti umjesto vas.''

Begefendija, nedostaju mi tvoji stihovi, nadam se da češ se vratiti...

Pozdrav...

Dakle ... ona spava, na boku, meni okrenuta leđima. Pošto uobičajene taktičke varke i premještanja nisu u meni proizveli narkozu, odlučujem da se smjestim uz mekanu cik-cak liniju njenog tijela. Kako se pokrenem i počnem cjevanicu da gnjezdim uz njen list opušten od sna, ona osjeti šta radim i, ne budeći se, podiže lijevu ruku i sklanja kosu s ramena na vrh glave, dajući mi da joj se ugnjezdim uz otkriveni zatiljak. Kad god ovo učini, zatreptim od ljubavi pred brižljivošću ove usnule predusretljivosti. Oči mi zabride od suza, i moram sebe da obuzdam, da je ne probudim kako bih je podsjetio da je volim. U tom času, nesvjesno, dotaknula je neko skriveno uporište mojih osjećanja prema njoj. Ona to, razumije se, ne zna; nikad joj nisam pričao o ovom sićušnom, strogo određenom noćnom zadovoljstvu. Iako joj, valjda, sad o tome pričam ...
Mislite li da je ona zapravo budna kad to čini? Vjerovatno bi ovo moglo zvučati kao svjesna predusretljivost – prijatan gest, ali koji teško da bi ukazivao na to da su korijeni ljubavi ispod smolaste površine svijesti. U pravu ste što sumnjate: s voljenima treba biti popustljiv samo donekle, jer se po sujeti mogu mjeriti s političarima. Ipak, mogu vam ponuditi dodatni dokaz. Kosa joj, znate, pada do ramena. Ali, prije neku godinu, kad nam bijahu obećali da će ljetnja žega potrajati mjesecima, ošišala ju je nakratko. Po cio dan, zatiljak joj je bio otkriven za ljubljenje. A u mraku, kad smo ležali pod jednim jedinim čaršafom a ja se znopjio poput Kalabreza, kad je središnji odsjek noći bio kraći, ali je ipak bilo teško probiti se kroz njega – tada, kad bih se okrenuo ka ovlaš ocrtanom „S“ kraj sebe, ona bi, uz tiho mrmljanje, pokušala da podigne izgubljenu kosu sa zadnje strane vrata.
„Volim te“, šapućem uz taj zaspali zatiljak, „volim te“.

GAZEL O SMRTI

Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!

Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže:"Šteta, šteta",
jer je šteta bit šejtanov,
pa ić' tamo, gdje se gori!

Na dženazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.

Kad me spuste u grob, niko
nek ne kaže:"Sasvim nesta!"
jer društvima dženetlija
grob-samo paravan tvori!

Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?

Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov
dok se tijelo s jamom bori.

Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti
ni riječ tuge ne prozbori!

Mevlana Dželaludin Rumi
(1207-1273)

U kaplji rose praskozorska buđenja...
Ti - čaršaf u svili bespuća mehkoga
Ja - jedno te isto kroz dvije težnje
Bolna jauka
I cvrkut k'o put
ka tragu tvome....
Ka okeanu zbog plime
nadošlom...
Ka pučini što ljubi zelenu
put...

Selam,
nakon nekog vremena što nisam dolazio, evo me. Priznajem da ste mi plaho falili, svi vi koji ovdje pišete i rijetko je prošao dan da nisam na vas mislio i na vaše prelijepe tekstove.I danas, kada ponovo pada kiša, kao da želi nadoknadititi tko zna koje doba iz prošlosti, pokušavam stvoriti sliku, kako bi trebao izgledati “black”, kako “Fortuna B”, kako “zena” ili “Lika”, “Gurabaa”, “Lace” “digger”, “ciciban” i svi drugi, Stella ...
Pustimo to, evo vam nešto za dušu.

Osam izgubljenih stihova

PRVI JE O TEBI, ali nedorečen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuka i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svijetlo munje, vjedro crne kiše.

Četvrti o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko -
do mrtvog mora otišla si rijekom .

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je. I zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se . I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i šuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Već je na dnu ladje i već sa njom tone.
Spuštena su jedra. Samo zvona zvone.

(Z. Golob)

Kad bih poučavao vještinom
najboljih učitelja,
a ljubavi ne bih imao
bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač.
I kad bih poznavao sve tehnike i ispitao mnoge metode,
i kad bih imao toliko obrazovanja da bih se osjećao kompetentnim,
a ne bih shvaćao način na koji moji učenici razmišljaju i osjećaju
ne bi bilo dovoljno.

I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju
Da bih postao napet i nervozan,
A ne bih imao ljubavi i razumijevanja
Za osobne probleme mojih učenika
To još ne bi bilo dovoljno.



Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv;
Ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju;
Ne ogovara; ne obeshrabruje se lako;
Nije nepristojan
Nego je uvijek svojim učenicima živi primjer
Dobrog načina života o kojem govori.

Ljubav nikad ne prestaje.

Programi? - Zastarjet će;
Metode? - Postat će staromodne;
Tehnike? - Bit će napuštene;
Jer, ograničeno je naše znanje,
I samo malo ga možemo predati svojim učenicima;
Ali ako imamo ljubavi
Onda će svi naši napori postati stvaralački,
I naš utjecaj ostat će zauvijek
Prisutan u životima učenika.

A sada ostaju vještine, metode i ljubav,
to troje
ali najveća je među njima ljubav.

Dobro došao nazad Begefendija, meni su nedostajali tvoji stihovi....